IGRA U GOSTIMA

Pariski susret: Milosevic - Izetbegovic

Milosevic i Izetbegovic nisu odavno isti lideri koji su se prvi put sreli u Beogradu pre sest godina. Prvi se ponasa kao bankar koji izracunava koliko njegov rezim politcki i finansijski moze profitirati, dok Izetbegovic nastoji obezbjediti istu takvu pomoc, ali ne samo od Zapada nego i od islamskih zemalja

AIM, Beograd, 4. 10. 1996.

Predsjednici Srbije i Predsjednistva Bosne i Hercegovine, Slobodan Milosevic i Alija Izetbegovic, na susretu u Parizu (3. oktobar) utanacili su drzavno priznanje. U to ime, diplomatski odnosi dignuce se na nivo ambasada, gradjani ce putovati iz jedne u drugu zemlju "bez viza i drugih formalnosti", trgovina i poslovanje su slobodni, a "privredni subjekti" izjednaceni u koriscenju saobracajne infrastrukture. Navedno ce se realizirati zakljucenjem odgovarajucih sporazuma.

Bez naglasavanja kontinuiteta, kao sto je vec uobicajeno kad Beograd priznaje neku od osamostaljenih republika, ni ovaj put nije moglo: BiH prihvata drzavni kontinuitet SR Jugoslavije, ova pak, "integritet BiH u skladu sa Dejtonskim sporazumom kojim je afirmiran kontinitet razlicitih oblika drzavnosti BiH" njenih naroda kroz povijest.

Mnoga zivotna pitanja, poput nesmetanog povratka izbjeglica nisu nasla mjesto u pariskoj izjavi dvojice predsjednika. No, vremena za rucak o trosku poreznih obveznika - ovaj put francuskih - se naslo. Milosevic je pariski sastanak ocjenio kao korak ka punoj stabilizaciji i konstatirao "obostranu zelju da vreme konfrontacije ostane za nama". Izetbegovic je suvo odvratio "da nije tu da drzi govore" i naglasio kako zeli vjerovati da ce se potpisano i ozivotvoriti. Mnogi od zainteresiranih diplomata, naime, primjetili su da u dokumentu nema nikakvih preciznih vremenskih odrednica.

Povijest odnosa

Rezervisanost i skepticizam Izetbegovica temelje se, po svoj prilici, na iskustvu prvog susreta sa Milosevicem (Beograd,

1. januara 91.). Taj sastanak, sve do Pariza, ostao je prakticno i jedini njihov bilateralni susret: na svim ostalim do kojih je dolazilo na kopnu, moru, ili zrakoplovnoj bazi, ako ne bas uvijek fizicki u istoj prostoriji, duhovno je i te kako prisustvovao i predsjednik Hrvatske dr Franjo Tudjman.

Zakljucak prvog razgovora Milosevic-Izetbegovic, bio je da se Jugoslavija mora sacuvati. Kada su se razisli, obojica su se bacili na posao: Izetbegovic je sa predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim zapoceo rad na "Platformi o buducoj jugoslovenskoj zajednici" kao savezu suverenih republika, a Milosevic sa dr Tudjmanom na uglavljivanju rusenja tadasnjeg saveznog premijera Ante Markovica i srpsko-hrvatske podjele BiH (Karadjordjevo 25.marta 91.). "Njihovo susret u Karadjordjevu", kasnije ce priznati Izetbegovic "obiljezili su istoriju nasih odnosa".

U medjuvremenu, predsjednici Srbije i BiH nastavili su susrete i pregovore o sudbini zemlje na samitima sestorice jugoslovenskih republika. Na onom, odrzanom 6.jula 91. u Stojcevcu kod Sarajeva prakticno je propala platforma za koju su se zalagali Izetbegovic i Gligorov. Prvi je od drugog, tek tada i saznao sto su mu spremili predsjednici Srbije i Hrvatske u Karadjordjevu.

Milosevic i dr Tudjman su mu to, uostalom, uz izvjesno skanjeranje i priznali nesto kasnije na trojnom sastanku u Splitu 12.juna 91. "Nisu direktno spominjali podjelu", reci ce Izetbegovic pet godina kasnije, "samo je citav razgovor vodjen jednim nemustim, sifriranim jezikom, i imao je za cilj da se mene uvijeri kako je opsatnak Bosne nemoguc, da treba traziti neko drugacije, oni su govorili, realno rjesenje".

Slom jedne politike

Na podrucju bivse Jugoslavije Milosevic i Izetbegovic su se posljendnji pu sreli na samitu sestorice u Ohridu 22. jula 91. No, to niposto nije bio i njihov posljednji susret te godine: vidjece se vec 7. septembra u Hagu na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji. Od tada, svi sastanci pomenute dvojice lidera odvijace se pod nadzorom medjunarodnih posrednika na neutralnom terenu. Modaliteti opstanka bilo kakve Jugoslavije vise se nece razmatrati: rijeci ce biti iskljucivo o krvoprolicu u Bosni zapocetom aprila 92.

U toku naredne cetiri godine uslijedice susreti u Londonu, Zenevi, medjunarodnim vodama Jadrana (britanski ratni brod "Invincible"), Dejtonu, Parizu... Milosevic je, uostalom, kao i dr Tudjman na tim razgovorima insistirao na "realnom rjesenju". Argumenti su mu bili topovi generala Ratka Mladica i dr Radovana Karadzica i oko 70 odsto, etnicki ociscene BiH, pod srpskom vlascu. Takodjer, moze se reci i da su pojedini medjunarodni arbitri, s vremena na vrijeme, pokazivali razumjevanje za taj tip argumenata.

Izetbegovic se, opet, nepokolebljivo drzao svoje jedine recenice kojom je prokomentirao trojni sastanak u Splitu: "Ja nisam covjek s kojim se moze razgovarati o podjeli BiH". Ako ga Evropska unija bas u tom stavu nije eksplicitno podrzavala (zbog svog proklamiranog nacela da se granice ne mogu mijenjati silom) nije se mogla direktno ni izjasniti protiv njega. Izetbegovicu je ipak poslo za rukom da nakon dosta kolebanja obezbjedi odlucujucu podrsku SAD. Vasington je, tako, najprije, disciplinirao dr Tudjmana, potom organizirao vojni slom bosanskih Srba i u tom sklopu, obezbjedio kooperativnost Milosevica. Tocnije: utanacivanje sadasnje granice entiteta u BiH, s tim da se za maglovitu buducnost ostavi buducnost drzave. Ovdje se moze primjetiti da je predsjednik Srbije bio svjestan narecenog sloma i da je citavu godinu dana ranije, prihvatio entitetsku podjelu. Ako ni zbog cega drugog ono zbog nemogucnosti da istrpi ekonomske sankcije i ocuva vlast.

Kljuc

Milosevic i Izetbegovic, u Parizu 3. oktobra 96. nisu odavno isti drzavnici koji su se sreli u Beogradu juna 90. Prvi nije vise neupitni vodzd spreman da se ni pred kim ne saginje zarad svih Srba u jednoj drzavi. Drugi, opet, naglasava kao Stranka demokratske akcije na cijem je celu, iskljucivo zastupa interese vecine bosanskih Muslimana. Milosevic se sada ponasa kao bankar, koji izracunava koliko njegov rezim u svemu moze politicki i financijski profitirati, dok Izetbegovic nastoji obezbjediti istu takvu pomoc ne samo sa Zapada nego i od Irana, Saudijske Arabije ili Turske.

Ipak, jedna bez drugog ne mogu. Ovo tim prije sto je polovina Bosne pod realnom kontrolom tamosnjih Srba, koji, do jucer nisu zeljeli ni razgovarati o zajednickoj drzavi sa Muslimanima i Hrvatima. Medjunarodno zastupanje njihovih interesa, ma sta oni o tome mislili, odavno je i definitivno u rukama Beograda. U tom kontekstu, Milosevica i Izetbegovica, spaja zajednicka granica - bila ona ustanovljena na Drini ili nekoliko desetaka kilometara zapadnije. Upravo to i cini kljuc njihovih odnosa. Predsjednik Srbije nikada predsjednika Predsjednistva BiH nije prihvatio kao sebi ravnog, nikad stvarno nije pristajao da ovaj stvarno zastupa sve gradjane BiH na njenoj cjelokupnoj teritoriji. Ako je nakon cetiri godine rata postalo bjelodano da je Izetbegovic iskljucivo lider bosanskih Muslimana, Milosevic se zapravo za to direktno postarao kreirajuci dr Karadzica, dr Biljanu Plavsic, Momcila krajisnika i njima slicne. Ishod "dejtonskih" izbora u BiH omogucuje mu da ga i dalje tako tretira.

Sa svojedobnom ocjenom dr Tudjmana pred izvjesnim uticajnim diplomatama "da Izetbegovic nije jedan od nas", Milosevic se, bez sumnje, savrseno slaze. Premda je predsjednik Hrvatske zelio naglasti kako su on i predsjednik Srbije, racionalni, "svjetski" drzavnici, u njegovoj izjavi ima mnogo istine. Izetbegovic, naime, nije imao karijeru komunistickog apartcika odnosno generala JNA. Kao takav, nije savladao ni tehniku plenumskih saplitanja, diferencijacije i tome slicno. Milosevicev uspon i "antibirokratsku revoluciju" pratio je kao sticenik iz politickih razloga KP Doma Foca. Nakon svega, ako je i postao "jedan od njih", to iskljucivo moze zahvaliti podukama pomenute dvojice.

Mnogo je ocijena da je Izetbegovic, kada se prvi put sreo sa Milosevicem bio naivan i neiskusan politicar. Takodjer, isti navode i da je na izvjestan nacin bio "zaveden" jugoslavenstvujucim verbalizmom Beograda, te da je prema dr Tudjmanu i njegovoj politici od samog pocetka osjecao animozitet. Po istima, sve sto ga je stiglo od Zagreba na neki nacin je mogao predosjetiti i tom parirati: ako ne ni zbog cega drugog, onda zbog uticaja medjunarodnog faktora na Hrvatsku. Kada je rijec o Milosevicu, rat koji je ovaj zapoceo u BiH, Izetbegovic je, po svoj prilici, dozivio kao izdaju i mucki, najprljaviji napad - zar se obojica javno nisu toliko zalagali za jednu modernu, reformiranu Jugoslaviju. Gorcinu zbog svega toga, Izetbegovic je izrazio septembra 1996: "Uvjeren sam da ce se u narednih 5 - 10 godinu Hrvatska transformirati u jednu modernu demokratsku zemlju. Srbija ce dugo vremena ostati slaba. Dakle, Bosna ima sansu uz demokratsku Hrvatsku i slabu Srbiju".

Ovo stanoviste svakako da ce doci do izrazaja na susretu u Parizu. Iako je dio sankcija Srbiji ukinut, a izbori u Bosni okoncani, Izetbegovic, svakako, nece dopustiti Milosevicu da se ponasa kao da se u BiH nije nista desilo. Malo tko smatra da se formulacija iz zajednicke izjave da ce se obije strane "u bilateralnim i medjunarodnim odnosima uzdrzavati od politickih i pravnih akata koja ne doprinose razvijanju prijateljskih odnosa i suradnji", odnosi na tuzbu BiH SR Jugoslavije pred Medjunarodnim sudom u Hagu za agresiju i genocid.

Zauzvrat, Izetbegovic moze ocekivati da ce mu se lideri bosanskih Srba untar Bosne i te kako revansirati za sve poene koje zabiljezi nad predsjednikom Srbije na medjunarodnopolitickoj sceni. Reakciju predsjednice RS dr Biljane Plavsic na pariski susret - da je predsjednik Srbije oduvijek bio pobornik avnojevskih granica, te da "iluzije o Milosevicu kao vodji svih Srba moraju nestati", treba zato tretirati kao pokusaj ucvrscivanja vlastitog polozaja. Tacnije, da bi se pokazalo partnerima iz Federacije i relevantnim medjunarodnim faktorima da se rukovodstvo bosanskih Srba na Palama ne moze premoscavati direktinim dogovorima sa Beogradom.

U izvjesnom i postupnom postizanju kompromisa na te dvije ravni moze se ocekivati pocetak stvarnog uspostavljanja normalnih odnosa izmedju Srbije i Bosne i Hercegovine.

(AIM) Filip Svarm