UMIROVLJENICKA TUGA

AIM SPLIT, 30.9.1996. Nedavno je Vlada predsjednika Zlatka Matese obecala da ce od listopada povecati mirovine svim hrvatskim umirovljenicima za pet posto. U kontekstu hrvatskih prilika u kojima se ocekuje uskoro raspisivanje novih izbora mnogi su protumacili to jednim od brojnih predstojecih predizbornih poteza HDZ-ovske vlasti s kojim se zeli ublaziti postojeca katastrofalna socijalna situacija, pogotovo kada su u pitanju penzioneri, te time kupiti njihove glasove. S obzirom da u Hrvatskoj ima oko 850 tisuca penzionera mnogi smatraju da ce upravo njihovi glasovi igrati vaznu ulogu, pa mozda cak predstavljati uteg koji ce pretegnuti na glasackoj vagi, s obzirom da umirovljenici predstavljaju cetvrtinu ukupnog birackog tijela u Hrvatskoj.

Ipak, makar se penzioneri bunili na tih mizernih 50-tak kuna koje ce im biti isplacene za nepunih mjesec dana, treba znati da je to vec drugi potez sto ga je vlada povukla u cilju suzbijanja sve glasnije kritike koja ide iz penzionerskih redova na njen racun. Naime, u srpnju je umirovljenicima isplacen dodatak na penziju u visini od 100 kuna, koje se redovno isplacuju i dalje. Kljucna teza svih vladinih duznosnika koji govore o penzionerskom problemu je da ih hvale kao one koji su podnijeli velik teret tokom rata i procesa tranzicije, ali da se trebaju strpjeti jer im i nije tako lose. Tako je u jednoj TV emisiji potpredsjednik Vlade Borislav Skegro izjavio da mirovine nisu katastrofa iako su niske, a ministar socijalne skrbi Joso Skara je kazao kako umirovljenici sa prosjecnom mirovinom od 250 DEM danas ipak zive bolje nego 1993. godine, kada su primali 70 DEM.

Ministri su svakako u pravu, narocito kada naglasavaju kako nema para da se umirovljenicima isplati ono sto im po zakonu pripada. Umirovljenici su naime vrlo precizno izracunali da im sadasnja vlast duguje cak 34 mirovine, te da su sadasnje mirovine koje primaju cak za 42 posto manje nego sto bi ih po zakonu trebali primati. Za pokriti takvu razliku trebaju velika financijska sredstva, a cinjenica je da hrvatska privreda trenutno nije u stanju da stvori taj novac. To kao objasnjenje svoje neodlucnosti navodi i Ustavni sud, od kojeg umirovljenici vec mjesecima cekaju rjesenje kojim ce ocijeniti Uredbu Vlade kojom je zamrznut rast mirovina. Objasnjenje predsjenika Suda Jadranka Crnica, kojim je krajem svibnja opravdao kasnjenje odluke suda dovelo je u upitnost ulogu suda kao nepristranog aktera. Crnic je naime rekao kako bi provodjenjem Zakona moglo doci do inflacije, te se prepustilo politickim faktorima da u medjuvremenu nadju rjesenje. Ustavni sud je tako kao krajnje pravna instanca omogucio sadasnjoj vlasti da lagodno odgadja rjesenje, cime su stvoreni uvjeti za jos vece socijalne napetosti, a time i nestabilnost samog drustva.

Cinjenica je da je ekonomska politika hrvatske vlasti dovela do katastrofalne situacije. Na vanjskotrgovinskom planu to se ogleda u sve vecem deficitu, dok je na unutrasnjem planu najbolji pokazatelj odnos zaposlenih i umirovljenika. Dok je prije rata, ili bolje receno prije pretvorbe u Hravtskoj na 1,6 milijuna zaposlenih dolazilo 500 tisuca penzionera, danas je taj broj gotovo izjednacen. Na recenih 850.000 umirovljenika dolazi 830.000 zaposlenih, bez uposlenih u vojsci i policiji. Pri tome ni oni koji rade, osim cinjenicom da na trzistu postoji veliki broj nezaposlene radne snage, nisu motivirani za rad. Na svakih sto kuna njihove place drzava im uzima 124. Drzava je pritom preko sistema javnih poduzeca postala glavni gospodarski subjekt koji kontrolira gotovo 90 posto cjelokupne proizvodnje, dok je tek 15-tak posto nacionalnog proizvoda na direktnom trzistu i nezavisno od drzave. Takva centralizacija sredstava i neupitna drzavna kontrola nad njima stvorili su povoljan ambijent za manipulacije za koje jos nitko nije odgovarao i koje su znacajno ostetile upravo umirovljenike.

Izvjestaj Drzavne revizije pokazao je da su nepravilnosti u raspolaganju sredstvima ukupnog drzavnog proracuna za 1994. godinu i to bez pregleda poslovanja ministarstava obrane i unutarnjih poslova dosegle toliki iznos da je svaki umirovljenik mogao dobiti jos po sedam mirovina. Takodjer, potpuno otvoreno se govori o makinacijama u Mirovinskom fondu, pri cemu se njegovo vec smijenjeno rukovodstvo optuzuje ne samo za nesposobnost, vec i za korupciju. Klupko ce se vjerojatno, ako ikada i pocne njegovo stvarno odmatanje, odmotati do nekadasnjeg ministra skrbi Ivana Paraca, protiv kojeg je inace u toku postupak zbog malverzacija na drzavnoj radio-televiziji u vrijeme dok je tamo bio generalni direktor. Hoce li se klupko mozda odmotati i dalje pitanje je na koje odgovor zbog prevelikih brojki koje su u pitanju vise ne ovisi samo o istraznim i pravosudnim organima vec i o vlasti samoj.

Krajem travnja u javnosti je tako obznanjen podatak o postojanju novog povlastenog mirovinskog sustava koji je inauguriran samo za odredjeni krug ljudi. Za njih najvisa mirovina iznosi oko 5100 kuna, dok je za ostale taj iznos zaustavljen na razini oko 3000 kuna. I tako dok 70 posto penzionera zivi od 25 kuna dnevno povlasteni primaju 170 kuna. Istovremeno Vlada za povlastene umirovljenike ne uplacuje nista iz drzavnog proracuna, a radi se o iznosu koji predstavlja cak 14 posto mirovinskog fonda, odnosno 130 milijuna kuna. Nadalje, unatoc brojnim pricama o posvemasnjoj kontroli poslovanja i efikasnom poreznom sistemu te vec mitoloskim pricama o financijskoj policiji tolerira se financijska nedisciplina koja za rezultat ima isplacivanje placa, ali ne i uplatu doprinosa, pa je tokom 1995. godine uplaceno samo 73,7 posto sredstava, cime je fond svakog mjesca bio uskracen za 280 milijuna kuna, sto je sa druge strane izravno doprinjelo bogacenju poslodavaca na racun umirovljenika.

Mirovinski fond topi se i tako sto umirovljenici za zdravstveno osiguranje placaju 38, a zaposleni tek 18,4 posto, sto znaci da Mirovinski fond placa 40 milijuna kuna vise. Pretvorbom, koju mnogi vec nazivaju najvecom pljackom hrvatskog nacionalnog bogatstva Fond je dobio na raspolaganje znacajan broj dionica, stekavsi gotovo u pravilu vecinsko vlasnistvo nad hrvatskim tvrtkama. Istovremeno je postao i mjesto na koje se upire prstom kao na leglo korupcije i kriminala sa politickom pozadinom. Te ocjene su izasle u javnost nakon naoko neshvatljivih raspadanja poduzeca koja su nakon pada vrijednosti kupovali oni koji su bili u bliskim odnosima sa najutjecajnijim politickim krugovima. Tako je u javnosti objavljen podatak da je nekadasnja teniska zvijezda i predsjednikov teniski suigrac Bruno Oresar, kupio bracki "Jadrankamen" cime je Fond ostecen za 350.000 DEM, a procjena manjka po takvim makinacijama krajem rujna prosle godine kretala se oko cifre od 10,5 milijuna DEM. Mozda je najpoznatiji slucaj prodaje dionica "Karlovacke pivovare", jednog od najprofitabilnijih hrvatski poduzeca, koje su sukladno novoj poslovnoj orijentaciji na koju su se zaklinjali u Fondu, trebale donositi stalne dividende i tako puniti prazni mirovinski Fond.

Nesposobnost, kriminal i rat, cemu je pogodovala ratna zbilja omogucil su tako neupitno dugogodisnje pljackanje Mirovinskog fonda. Ipak, najveci ceh pri tome su platili takozvani vojni penzioneri, odnosno umirovljenici bivse JNA, kojih je ukupno 17 tisuca. Oni su uz sve platili i ceh revansizmu pobjednika, koji su prepolovili njihove mirovine. Prvotno su bile isplacivane akontacije u iznosu od 50 posto mirovine, a potom je u listopadu 1992. godine Vlada utvrdila osnovicu njihove mirovine u visini od 63,22 posto mirovine iz prosinca 1991. g., sto je u listopadu 1993.g. potvrdio i Sabor. U medjuvremenu jedno vrijeme svi, a potom dio vojnih umirovljenika nijee primao nikakvu naknadu, a kada je razlika isplacena ona nije sadrzavala pripadajucu kamatu zbog zadrzanog novca. Takodjer, nikada nije isplacena razlika izmedju akontacije i stope koju je utvrdio Sabor, niti je provedena revalorizacija visine mirovine. Ujedno unatoc strucnoj spremi koja je po prosjeku bila daleko iznad srednje strucne spreme pripadnici bivse JNA kategorizirani su u radnicko osiguranje bez valorizacije razlika, tako da njihova prosjecna mirovina danas iznosi 965 kuna i tri puta je niza od mirovine najnizeg casnickog cina u Hrvatskoj vojsci. Takodjer, najvisa mirovina pripadnika bivse JNA je za vise od cetiri puta manja od najvise mirovine u Hrvatskoj vojsci. Kada se zna da vojni umirovljenici cine svega 2 posto ukupnog broja umirovljenika onda je jasno da se ne radi o fiskalnim razlozima i stednji budzeta koji se ionako krcmi kako je kome drago, vec o politickom stavu sadasnje vlasti koja ne provodi obveze koje je preuzela pred medjunarodnom zajednicom, pa je tako pogazen sporazum iz 1991. godine kojim je hrvatska vlada pred Evropskom zajednicom zajamcila pripadnicima bivse JNA sva gradjanska prava. Ono sto problemu "vojnih mirovina" daje posebnu politicku dimenziju jeste cinjenica da su 70 posto njih veterani, borci antifasisti iz Drugog svjetskog rata. Svi njihovi apeli da se ispravi ucinjena im nepravda, te zahtjevi u tom smislu upucivani njihovom dojucerasnjem suborcu, partizanskom generalu, a sadasnjem predsjedniku Tudjmanu ostali su bez odgovora.

Sve to uz cinjenicu da ni dvije prosjecne place od 2000 kuna nisu dovoljne da pokriju troskove zivota koji prelaze 5000 kuna, pri cemu danasnje mirovine iznose svega 36 posto od prosjecne place dovele su do niza tenzija i negodovanja umirovljenika. Sa brojnih njihovih skupova vec su se cule prijetnje o izlasku na ulice. Nezadovoljnici su osnovali i Stranku umirovljenika Hrvatske, ciji je predsjednik dojucerasnji jugoslavenski diplomata u Pittsburghu i Buenos Airesu. Pojava ove jedinstvene politicke asocijacije rezultat je cinjenice da opozicija nije artikulirala interese velikog broja umirovljenika cija egzistencija je ugrozena u najbanalnijem smislu rijeci dok se vladajuca i oporbene politicke elite nadmecu u drzavotvornosti. Iako su se odmah po osnivanju stranke javili i glasovi koji je osporavaju kao suvisnu jasno je da se iza toga krije borba za penzionerske glasove. Stoga i ne cudi da su glasnije kritike penzionerskog stranackog projekta dosle upravo iz SDP-a koji po programskom opredjeljenju racuna na umirovljenicke glasove, mada se kao jedina lijeva saborska stranka do sada nije uspio potvrditi kao dovoljno odlucan zastupnik njihovih interesa. Istovremeno, pojavile su se i dileme da li se radi o jos jednoj ujdurmi HDZ-a, radi oduzimanja penzionerskih glasova opoziciji, na sto su upucivale neke izjave samog predsjednika stranke da ce podrzavati i sadasnju vlast ako bude rjesavala umirovljenicke probleme, te neke programske odrednice koje istucu domoljubno opredjeljenje i zabranjuju protuhrvatsko djelovanje. Da li je stvarni cilj stranke izbavljenje penzionera iz nadasve ponizavajuce situacije i stvaranje demokratskog ozracja u Hrvatskoj ili je to pak stvarno jos jedan trik iz rukava vlasti uskoro ce pokazati sami izbori. Ono sto je bitno jeste da je vec i cin formiranja penzionerske stranke pokazao da postoji siroko rasprostranjeno nezadovoljstvo funkcioniranjem sadasnje vlasti, ali i da za razliku od drugih postkomunistickih zemalja biracko tijelo u reformiranim komunistima jos nije "prepoznalo" onu snagu koja u uvjetima tranzicije moze uspjesno rjesavati socijalne probleme. Stoga to na sutrasnjim izborima moze stvoriti pravu zbrku, jer ako glasaci i znaju za koga nece glasati, u hrvatskoj situaciji ce im biti jos teze, jer je i opozicija bila ta koja ih je umnogome do sada iznevjerila.

PERO JURISIN