NORMALIZACIJA NORMALNIH TRAJAT CE DUZE

AIM, SPLIT, 28.9.1996. U Stonu na satu u staroj Gradskoj vijecnici vrijeme stoji tocno na deset sati i cetrdesetcetiri minute. U to vrijeme u noci 5. rujna Ston je pogodio katastrofalni potres koji je srusio ili tesko ostetio kuce u staroj gradskoj jezgri, uglavnom izgradjenoj u 14. stoljecu. Na srecu, ljudskih zrtava nije bilo, a sam potres, pokazat ce dani koji su uslijedili, nije bio tek tren. U posljednja tri tjedna preko 200 potresa je pogodilo podrucje Stona, Slanog i Dubrovackog primorja, a jednako razoran potres kao i 5. rujna, snage izmedju sedam i osam stupnjeva Mercallijeve ljestvice, opet ih je protresao 17. rujna.

Stanovnistvo Stona, vjerojatno pouceno bolnim iskustvom izbjeglistva tijekom rata, odbilo se iseliti iz svoga mjesta. Ostaju u kamp-prikolicama dok se ne ostvare obecanja o trajnijem smjestaju u montazne kucice. Pomoc stize - ponajprije od hrvatske vlade, ali i od drugih donatora. A dobili su i status prognanika i izbjeglica, po drugi put u posljednjih pet godina. Prvi put ljudi, a drugi put priroda i visa sila otjerali su ih iz domova.

Ovo je gore od granata, od njih se mozete sakriti, a od ovoga ne - kaze Maita Barkidzija usporedjujuci dvije stonske nesrece. Godine 1991. izmedju Stona i Zamaslina na pocetku poluotoka Peljesac bila je linija fronte. Tu se od agresije JNA, potpomognute dobrovoljcima iz Srbije i Crne Gore obranio Peljesac i, posredno, luka Ploce, pa onda i dolina Neretve. Tek sto su zacijelile ratne rane, narocito u Malom Stonu, nova nepogoda zadesila je to podrucje. Kao da ga je vrag potkopo - kako kaze stari Stonjanin Jerko Mlinaric.

Danas, pet godina poslije, iz Crne Gore umjesto vojske i dobrovoljaca na stonsko podrucje stizu ponude druge vrste. O tome je hrvatska javnost upoznata 15. rujna kratkom "Vjesnikovom" vijescu: "Podgorica - Matica crnogorska, nezavisni crnogorski tjednik Monitor, Crnogorski PEN centar i Crnogorsko drustvo nezavisnih knjizevnika pokrenuli su akciju prikupljanja priloga za Ston i cijelo dubrovacko podrucje stradalo u nedavnom katastrofalnom zemljotresu".

• Jos su svjeza sjecanja na veliku pomoc koju je hrvatski narod uputio Crnoj Gori nakon katastrofalnog potresa 15. travnja

1. godine - kaze se u apelu za pomoc i navodi broj ziro-racuna Monitora na koji se pomoc moze uplacivati narednih mjesec dana.

Ovaj pokusaj normalizacije i prijateljskog pruzanja ruke razlicito se prihvaca u Dubrovniku i njegovoj okolici.

• Prvo, ja s tom ponudom nisam upoznat. Takvu pomoc ne bih primio, ali, naravno, ja o tome necu odlucivati - kaze u Stonu predsjednik Zupanijskog kriznog stozera Luka Siljeg, najodgovorniji za stanje u postradalom podrucju, inace dozupan Dubrovacko-neretvanske zupanije i istaknuti hadezeovac na tom podrucju. Kako je to pitanje ne samo humanitarno, nego i politicko, o prijemu pomoci odlucit ce Vlada.

• Pa, ako je to od opozicije i ako ce taj potez nju jacati, odnosno slabiti njihovu vlast, a nama pomoci, zasto je ne prihvatiti - kaze nam Stonjanin koji zeli ostati anoniman.

Neki ce primijetiti da je bilo prilike i prije potresa za iskazivanje solidarnosti, pa i pranja savjesti, ma koliko oni koji su pokrenuli inicijativu za pomoc ne bili nicemu krivi.

• Vidjeli ste Slano i sto je od njega ostalo nakon rata? Nijedan potres to ne bi mogao porusitu - podsjeca nas anonimni sugovornik.

• Najradije ne bih komentirao to sakupljanje pomoci. "Nakomentirao" sam se ja njih od 1991. godine - kaze dubrovacki celnik Hrvatske seljacke stranke Vido Bogdanovic, i sam aktivni branitelj Dubrovnika, i nastavlja: "Ti pojedinacni pokusaji, kao ova inicijativa, periferni su u odnosu na njihovo ukupno 'geopoliticko opredjeljenje'. U svakom narodu nalaze se skupine koje razmisljaju drugacije, ali je pitanje koliku potporu uzivaju. Ovakove inicijative su da se pune novinski stupci, ali u zivotu od njih nema rezultata".

Pero Portolan, predsjednik Socijaldemokratske partije u Zupaniji dubrovacko-neretvanskoj, ima ponesto drukcije misljenje: "Poslije svih onih ruznih stvari koje su se dogodile mozda je to jedan od nacina da se vrati povjerenje na ovim prostorima. Neki vjerojatno nece tako misliti, ali s obzirom na to da se ne radi o inicijativi drzavnih organa nego o ljudima koji oponiraju i Bulatovicu i Milosevicu, kao i o opoziciji koja je bila drugacije raspolozena prema problemima na tlu bivse Jugoslavije u momentu njena raspada, mislim da ta inicijativa moze biti zanimljiva. Ako se radi zaista o ljudskoj pomoci, onda ja to razumijem, naravno ako iza toga ne stoji nesto drugo. U svakom slucaju ta gesta u momentu normalizacije odnosa je mozda jedan od nacina da se odnosi izmedju nasih dviju zemalja, mada to pokrece opozicija, ili bas zato, pocnu pomalo dovoditi u koliko-toliko normalne kolotecine. Mada je to vrlo tesko nakon svega sto su nam Crnogorci ucinili...".

Tako ostaje upitno sto s prikupljenom pomoci, kako i da li je primiti? Da li ce odgovor na pitanje tko daje biti prekriveno odgovorom na pitanje odakle se daje? Da li prihvatiti to sto juzni dubrovacki susjedi pamte hrvatsku pomoc iz 1979. godine, a presucuju crnogorsku "pomoc" Stonu, Slanom, Dubrovniku i okolici iz 1991. godine (ako cemo suditi po "Vjesnikovoj" vijesti i prikupljanju pomoci za Ston)? Po neizravnom odgovoru dozupana Siljega o tome se nece odluciti ni u Stonu, ni u Dubrovniku, nego u Zagrebu. Krvavi trag bezobzirne agresije na Dubrovnik i njegovo podrucje jos je svjez da bi se inicijativa nezavisnih i opozicijskih javnih, kulturnih i inih radnika i njihovih organizacija mogla na krajnjem jugu Hrvatske prihvatiti bez podozrenja. Dok drzave normaliziraju svoje odnose, zrtvama njihovih "nenormalnih" odnosa trebat ce mnogo vise vremena u sudaru, s jedne strane, sasvim razumljivog odbijanja kolektivne krivnje, i s druge strane, opet sasvim razumljivog postojanja kolektivnog pamcenja.

Zato ce, tak naoko apsurdno, normalizacija normalnih trajati mnogo duze nego normalizacija onih drugih.

GORAN VEZIC