ZAVRSENO SUDjENJE FERALU

AIM, ZAGREB, 27.9.1996. "Gospodine suce, dajte nam malo svice, dajte nam Feral", zavrsio je svoju obranu odvjetnik Branko Seric, jedan od osam odvjetnika u politickom procesu protiv urednika i novinara splitskog tjednika Feral Tribune Viktora Ivancica i Marinka Culica, optuzenih za klevetu i uvredu lika i djela predsjednika Republike u tekstovima i fotomontazama u 554. broju tog tjednika iz svibnja ove godine. Prva rasprava odrzana je 14. lipnja, a druga, glavna i za sada posljednja, 25, rujna. Sudac opcinskog suda Marin Mrcela donio je dan kasnije oslobadjajucu presudu i prisutnima u velikoj dvorani Opcinskog suda dao njihovu "svicu". Izasao je iz dvorane na "celu kolone", ispracen pljeskom skoro 400 ruku i s velikom mrvom slave. Obrazlozio je presudu time da feralovci u svojim tekstovima i satiri nisu iznosili cinjenicne tvrdnje, vec svoje misljenje o radu predsjednika Republike, na cemu se zapravo i temeljila obrana. Naime, vrijednosni sudovi mogu biti ovakvi ili onakvi, izrazavati se na razne nacine, ali nisu kleveta dok su prihvatljivi, dok idu na ideju a ne (samo) na osobu. Mrcela je kazao da se u danasnjoj Hrvatskoj "moze slobodno izraziti kriticki sud o potezima politicki najisturenijih osoba", te kad bi se takav model "sankcionirao, bili bismo vrlo blizu procesima o kakvima su mladi mogli samo citati". I optuzeni tekstovi u Feralu prema Mrceli nisu kleveta jer predstavljaju tek sud o vrijednosti. Slicno je govorio i o spornim fotomontazama koje se nalaze u satiricnom dijelu lista, a satira je, kao sto znamo, majka pretjerivanja i apsurda, i obrnuto, te je kao takva "nepodobna da predstavlja omalovazavanje predsjednika Republike". Sve u svemu, Feral moze pisati dok ga je ceif, jer se, prema sucu Mrceli, "radi o iznosenju kritickog misljenja u sredstvima javnog informiranja koja su u pravnoj drzavi dopustena". To bi dakle bilo to.

Sjetimo se malo cijele price. Sve je pocelo idejom predsjednika Franje Tudjmana da se u Jasenovcu napravi mali znak paznje za sve mrtve u vidu spomen-obiljezja gdje bi se pomijesale kosti ustasa koje su ubijale i logorasa koji su ubijani. To se u medicini zove "pomracenje uma", a u politici pomirenje u svrhu povijesnih fantazija jednog sumnjivog povjesnicara koji svoje sanje smatra stvarnima. Povjesnicar i gradjanin Tudjman (jer ta ideja nije od jucer) gradi svoju ideju na ideologiji i praksi generalissimusa Franca, spanjolskog diktatora, koji je slican naum proveo u djelo i sagradio spomen-grobnicu za fasiste i republikance. "U svrhu pomirenja", kaze Tudjman u intervjuu STARTU iz 1990. Ta ideja je deckima iz Ferala posluzila za kritiku. zbog toga sto je napisao sto Tudjman misli, sto zapravo jest i sto je govorio, Ivancic je tuzen zbog uvodnika u kojem kaze da je Tudjman "deklarirani Francov sljedbenik", a ovaj je cak pobio sve one s kojima se nije slagao. Dalje se kaze da tu "tanatomansku fiks- ideju usvaja i nas general Franjo, koji ovih dana najavljuje ozbiljenje svoje davne prijetnje o izgradnji hrvatske Santa Guadarrame u Jasenovcu i koji tek sto nije zabio prvu lopatu u kopaliste goleme zajednicke jame pod cijelom Hrvatskom. Zemlju koju napustaju zivi, nas francist kani sirokogrudno otvoriti mrtvima, pokazujuci na dosad najbrutalniji nacin kakvi mu Hrvati zapravo trebaju. S Pantovscaka se zaorilo: "Viva La Muerte".

Tako je bilo s Ivancicem. Marinko Culic je u istom broju napisao da je Tudjman polu Pavelic - polu Tito, dakle ideoloski (polu)tan, te da je Spanjolska primjer jedino za "defrankizaciju zemlje, a ne stvaranje totalitarne faso-komunisticke zemlje(...)". Satira je takodjer uzvratila fotomontazom na kojoj Pavelic predaje Tudjmanu "najdrazi pehar" u obliku jasenovackog spomenika.

Uz Tudjmanovu suglasnost drzavno odvjetnistvo je natipkalo optuznicu po kojoj je Feral uvrijedio i oklevetao predsjednika Republike, "jer su ga prikazali sljedbenikom fasistickog rezima". Kako su tik pred sporni broj Ferala uvedene izmjene Krivicnog zakona, koji se okomio na kritiku i novinare, progon je tako postao legalan.

Na drugoj glavnoj raspravi pozvani su Boris Dezulovic, zamjenik glavnog urednika, koji je izjavio da ozbiljni dio uredjuje Viktor Ivancic, a da satiru rade Ivancic, Predrag Lucic i on zajedno; te Leo Nikolic i Nino Maracic, graficki urednici, koji su rekli da su zaduzeni za estetski, a ne za politicki dio lista.

Najveci dio glavne rasprave uzela je obrana, u sastavu Vesna Alaburic, Slobodan Budak, Mirko Franchesci, Anto Nobilo, Dafinka Vecerina, Cedo Prodanovic, Branko Seric i Emil Havkic. Svaki od njih je govorio o jednom dijelu optuzbe ili pak, kao primjerice Franchesci, o povijesti Ferala. Tuziteljica je otvorila glavnu raspravu rekavsi da ovdje nema mjesta politici vec se tuze cinjenice, jer je, naime, Tudjman poznat kao antifasista, ali i kao borac protiv komunizma, te je i zbog toga izabran za predsjednika Republike. Odvjetnik Prodanovic je, kao kontru ovoj tezi, rekao da netko moze biti antifasista, ali da je od tada proslo puno godina, pa sada to vise i ne mora biti, te da u ideologiji ne postoji uvijek stalnost. Po optuzbi clanci "odisu osobnim nabojem, jeftinim humorom, iskrivljavanjem cinjenica, te tako zloupotrebljavaju slobodu tiska, a time i stete ugledu Republike Hrvatske".

Prva je zapocela odvjetnica Alaburic, tezom djelomice obrnutom od poznatog govora Marka Antonija protiv Cezara ("On je ubijao, varao i klao, ali znate, on je posten covjek"), Rekla je da nema "mjesta ublazavanju kazni, jer je za osobe koje ni informativni razgovori, ni policijske racije, ni mobilizacije, ni prijetnje, ni javno paljenje novina, ni porezi (...) nisu dozvali pameti, jedina nada - zatvor". Obrana je zahtijevala da ih se strpa u zatvor, a optuzeni su s tim bili suglasni. Naime, okrivljenici su, kako navodi odvjetnica, prema mnogim ovdasnjim papirnatim velikanima, rezimskim novinama i intelektualcima "kurbini sinovi" (Aralica); "novoorjunasi, militantni antihrvati, uspaljeni skojevskorokerski fanatici, notorni bezboznici, jugozombiji" (Josko Celan); "jedino cetnicko gnijezdo u juznoj Hrvatskoj" (Hrvoje Hitrec); "cetnici na slobodi, komunisticki agenti" (Hrvatski knjizevni list); "procetnicke redakture, novinski teroristi" (Hrvatski obzor); "srpska gamad, srbodrolje, anarhisti, svetosavci" (vinkovacki Hrvatski vjesnik); "jugofasisti, smece, cudoviste kakvo nije postojalo jos od starih Grka" (Milan Ivkosic); "monstrumi" (Drago Krpina). Ni aktualni Predsjednik nije izvan tog drustva, pa u to ime veli: "(..) djeca oficira JNA i potomci iz mjesovitih srpskih brakova, pojava ciji su korijeni u orjunaskim odredima koji su premlacivali hrvatske ljude i u hrvatskim cetnickim cetama u NDH". Feral, naime, nije jedini "entitet" koji smeta Predsjedniku. Tu je, na primjer, i opozicija, odnosno "stoka sitnog zuba", zatim neki intelektualci, to jest "farizeji i diletanti", i na koncu, 20 posto hrvatske populacije, dakle oko milijun stanovnika, koji su, htjeli ne htjeli, krivi ili ne, postali - "drzavni neprijatelji".

Glede Jasenovca odvjetnica je, da ne bude zabune da samo Feral to misli i pise, citirala jos neke, i lijeve i desne, poznate licnosti: "(...) nasilno mirenje mrtvih nije put nacionalnog pomirenja, nego put mirenja sa zlom" (Predrag Raos); "(...) monstruozna ideja, jedna historijski nakardna zamisao" (Krsto Cviic); "duhovno nasilje, nebuloza" (Drago Pilsel); "Jasenovac treba sacuvati kao spomen na zlocin koji se vise nikad ne bi smio ponoviti" (Vinko Nikolic). Time je dokazala da se sudi zapravo slobodi javne rijeci, a ne kleveti ili uvredi. Nekrofilni san Franje Tudjmana ne ide dakle na zivce samo Feralu, vec i mnogim drugima koji nisu navedeni pod fusnotu "drzavnih neprijatelja" (primjerice Peter Galbraith, americki potpredsjednik Al Gore, drzavni tajnik Waren Christopher, Walter Reich i dr.) i cije misljenje nije na sudu. Zavrsila je svoje izlaganje o tome da su inkriminirani tekstovi "superiorno reagiranje na odredjenu ideju kroz koju se ostvaruje zadaca medija da se kritiziraju ideje za koje se smatra da su neprihvatljive", te da "ideja o pomirenju nije ideja predsjednika Republike, vec predsjednika stranke".

Feral je tako, ne samo u svoje ime, taknuo u centralni ideologijski sistem, u vrh same iluzije cjelokupne zgrade Tudjmanove vlasti, naime u ideju pomirenja, na kojoj je utemeljio politiku svoje stranke i drzave, sto ga je posebno ubolo u pomirbeno-francisticko srce. Ta teza je na taze provijala kroz obranu.

Odvjetnik Ante Nobilo u svojoj zavrsnoj rijeci rekao je da ono sto se "tvrdi klevetnickom izjavom mora biti opce difamno". Kaze da u ovom trenutku i u ovakvoj Hrvatskoj nije opce difamno reci za nekoga da je pristasa fasizma, Pavelica i ustasa, jer je za mnoge to jos uvijek prije cast nego sramota. Dalje kaze da se u Hrvatskoj (jos uvijek) ruse spomenici iz NOB-a, da se trgovi, ulice i skole nazivaju po osobama koje su bile ustase, da ministar obrane na Sinjskoj alci pozdravlja ustaskim pozdravom itd. S druge strane, slicno je i s Titovim poklonicima koji "ne bi smatrali za nesto necasno cinjenicu sto su se borili u njegovim jedinicama".

Ostali su branitelji na svoj nacin pojasnjavali razloge ovog procesa. Dafinka Vecerina porucila je da sudska odluka ne bude u stilu "zaustavite Reuters" ili "zaustavite Feral", vec obrnuto. Tako i bi. Slobodan Budak upozorio je na nepostivanje procedure kojom je "povrijedjena bitna odredba krivicnog postupka". Zato je zahtijevao da postupak bude ponisten. Naime, Krivicni zakon zahtijeva da se osteceni, odnosno Predsjednik Republike, pozove na glavnu raspravu, sto nije ucinjeno.

Svejedno - feralovci su na slobodi.

ALEN ANIC