RATIFIKACIJA PRIMIRJA

AIM, ZAGREB, 22.9.1996. Sedamdesetdva za, osamnaest uzdrzano, pet protiv. To je epilog glasanja u hrvatskom Saboru o ratifikaciji sporazuma o normalizaciji izmedju Hrvatske i Jugoslavije, za koje se slobodno moze reci da ne odrazava sasvim raspolozenje koje ga je pratilo. Nakon sto su ministri vanjskih poslova dviju zemalja, Mate Granic i Milan Milutinovic, potpisali u Beogradu sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa, u Zagrebu se zivjelo pod psihozom je li rat pravedno zavrsen i jesu li namireni svi racuni iz njega (barem je takvo raspolozenje bilo unutar politickih stranaka).

Bilo je ocekivano da ova pitanja pokrenu ponajprije desne, pravaske stranke, koje uvijek zivnu kada je rijec o ratu i miru. Ali su se u raspravu spremno ukljucile i velike stranke centra, Hrvatska seljacka stranka i Hrvatska socijalno-liberalna stranka, od kojih je potonja najavila da ce traziti da Sabor odbije ratifikaciju sporazuma, i tako prakticki suspendira diplomatske odnose. Zbog protivljenja ovako tvrdom i iskljucivom stavu unutar same te stranke, HSLS je ipak docekao saborsku sjednicu s omeksanim stavom da ce se uzdrzati od glasanja. No, bilo je vidljivo da je rukovodsto stranke nerado pristalo na ovu modifikaciju, pa se celni covjek HSLS-a Vlado Gotovac u sabornici ostro okomio na sporazum s "balkanskim mesarom", jer to vrijedja zrtve rata, brise nadu u kaznjavanje zlocina i u naplatu ratnih steta. Bilo je jasno da Gotovac namjerno inzistira na najmracnijim stereotipima iz proteklog rata, na kojima je do jucer inzistirao i sam HDZ, kako bi naglasio licemjerje "mirotvornog" obrata dojucerasnjih ratnih protivnika. No, i tu, u Saboru, docekalo ga je implicitno neslaganje njegovih stranackih kolega (Vladimir Primorac) koji su ustvrdili da treba biti "racionalan" i "realan", jer "dobivamo mir", a to je "strasno puno". Ovim se potvrdilo da je normalizacija sa SR Jugoslavijom gotovo jednako unutrasnjepoliticko i unutarstranacko, koliko i vanjskopolitico pitanje. To se, doduse, i dosad znalo, i nije prvi put da se odnosi Zagreb-Beograd pokazu u tom svjetlu, a donekle je novo da je ovim talasanjima sada izmakao vladajuci HDZ.

Tudjmanova stranka ovaj se put sasvim disciplinirano slozila s postupkom stranackog i drzavnog vrha, iako je vjerojatno tocnije reci da su pazljivije nego dosad potisnuli i prikrili frustracije koje i njih muce. Prikriveno nezadovoljstvo provirilo je samo u jednom trenutku, kada je jedan zastupnik uzdahnuo sto se Hrvatska odrekla Srijema i Boke Kotorske, a vecina ostalih odala se tipicnom stranackom ideologiziranju potpisanog sporazuma (tvrdnje o trijumfalnoj pobjedi nad Milosevicem i velikosrpskom idejom, koji su navodno pobjedjeni konceptualnim prednostima hrvatske drzave). S druge strane, beogradski sporazum se pokusalo iskoristiti za rasciscavanje otvorenih medjustranackih racuna, pa je Vice Vukojevic, jedna od perjanica radikalnog krila u HDZ-u, napao HSS da kritizira hrvatsko-jugoslavenski sporazum toboze zato sto prikriveno zali za Jugoslavijom. Ona je, navodno, tek ovim sporazumom definitivno pokopana.

Zastupnici Seljacke stranke silno su se uzbudili zbog ovoga i trazili prekid sjednice kako bi zauzeli o tome stav, a podrsku su im dale i neke druge opozicijske stranke, u diplomatskoj formi cak i predsjednik Sabora Vlatko Pavletic (koji je iskazao "razumijevanje za ljutnju seljaka). No, ta orkanska bura, u kojoj je i sam Vukojevic dobio prilicno "bubotaka", ipak je zavrsila pobjedom tog HDZ-ovog zastupnika, jer je on uvukao HSS u grcevitu borbu za dokazivanje "drzavotvornosti", gdje HDZ nikada nije izgubio rat s opozicijom. Jer, HSS je u raspravi o normalizaciji zagovarao jednako tvrd stav kao HSLS - prihvatio ju je samo kao cinjenicu o uspostavi mira a ne kao diplomatski dokument - da bi kasnije, u raspravi o Zakonu o opcem oprostu, bio jos ostriji.

Liberali su se suglasili s tim Zakonom, dok su seljaci opet bili samo "nacelno" za, ali su iznijeli cijeli niz primjedbi, smatrajuci ga moralno neprihvatljivim.

"Kako se moze oprostiti nekome u trenutku kada se iskapaju mrtva tijela na Ovcari, bez nasih predstavnka, i kada jos uvijek na okupiranom podrucju imamo itekakvih problema", pitali su celni ljudi HSS-a i dodali da oprost treba dati "tek kada Hrvatsku kao domovinu prihvate i oni Srbi koji jos prijete da nije gotovo". Ovo sumnjivo moraliziranje dalo je, dakako, priliku nekolicini HDZ-ovaca da pateticno odbace ove optuzbe i iznesu stavove do kojih ni sami ne drze. To je da ovaj Zakon abolira samo one "koji nisu okrvalili ruke", ali ne i ratne zlocince.

Kao, hrvatska je drzava pravedna i ona ne prihvaca nacelo da su "svi odgovorni za jednog, jedan za sve" (Vladimir Seks). O toj navodnoj pravdoljubivosti dalo se otvoriti cijelu novu raspravu, i to ne sireci povod izvan teme koja se nasla pred Saborom. Naime, Ministarstvo pravosudja Hrvatske vec je objavilo popis, s vise od osamsto gradjana, na koje se nece odnositi ovaj Zakon. Privremeni upravitelj istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema Jacques Klein, koji je najupornije zagovarao donosenje Zakona, ocjenio je odmah taj spisak toliko restriktivnim i sirokim da se sarkasticno zacudio sto na njemu nije nasao i svoje ime. No, u Saboru se nije nasao nitko tko bi to spomenuo.

Cak tri dana u hrvatskom su parlamentu pretresana ova dva zakona, te jos jedan bez kojeg nije moguce efektuirati diplomatsko priznanje Hrvatske sa SR Jugoslavijom (privremeno ukidanje sankcija Beogradu, u skladu s oabvezom iz rezolucije UN- a). Zna li se da ti zakoni znace formalno okoncanje jednog brutalnog rata, koji je donio brojne izravne i neizravne traume, to je u jednu ruku razumljivo. S druge strane, uporni pokusaji opozicije da dokaze kako su ti zakoni neprihvatljivi i ishitreni, jer ne odrazavaju osnovnu istinu o proteklom ratu, razbili su se o cinjenicu da tu istinu ne iznosi, iako je mozda zna, ni ona sama.

U tom tvrdom ali jalovom hrvanju dviju polovicnih istina o istim dogadjajima, ulogu neke vrste pomiritelja preuzeo je sef hrvatske diplomacije Mate Granic. Iako je govorio puna dva sata, on se nije upustao u rasprave jesu li ovi zakoni dobri ili losi, nego je naprosto ustvrdio da su bili - nuzni. U tom smislu oni se ne razlikuju od desetina sporazuma, potpisanih u slicnim okolnostima, tj. poslije ratova u kojima nijedna strana nije do kraja "zgazila" drugu. Svi ti sporazumi, kazao je, bili su sklapani na principu kompromisa, i u nijednom se ne razmatra tko je agresor a tko zrtva, jer se smatra da se time kovertira novi sukob. Za neutralnog promatraca bilo je sasvim vidljivo da Granic implicitno polemizira ne samo s gnjevnom opozicijom, nego i sa tihom, ali intimno nezadovoljnom vecinom u svojoj stranci.

U tom smisl ovi sporazumi, gledano ne samo iz hrvatskog kuta, stvarno imaju prije smisao primirja nego stabilnog i ozdravljujuceg mira. No, nakon sto se medjunarodna zajednica, napokon, kako izgleda, domogla kljuceva rata i mira - to vise nije u prvom planu. Srecom!

MARINKO CULIC