POSTIZBORNA BOSNA

Pobijedila je Amerika

SARAJEVO, AIM, 20.09.96. Provodjenjem izbora, a potom i prebrojavanjem glasova, medjunarodna zajednica je prevrnula jos jednu stranicu iz svog mirovnog plana koji je namjenila Bosni i Hercegovini. A, u sustini, unutar Bosne i Hercegovine, nije se nista bitnije promijenilo.

Stoga, iako cinicno zvuci, nije daleko od istine da su na bosanskohercegovackim izborima pobijedile Sjedinjene Americke Drzave i Klintonova administracija. Oni sada mogu bez imalo ustezanja reci da su Bosni donijeli mir i izborima legalizovanu vlast, a onda narediti svojim vojnicima da pocnu pakovati kofere za povratak kuci, sto je Vasingtonu i najvaznije.

Bosni i Hercegovini, pak, tek predstoji borba za vlast i ona ce voditi izmedju stranaka - pobjednica, Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Srpske demokratske stranke. Bez sumnje, bice to nastavak rata politikom, jer izbornu pobjedu izvojevale su upravo stranke cija rijec je bila presudna tokom oruzanih sukoba u BiH.

Vec prve izjave, primjerice novih clanova Predsjednistva BiH, pa i potezi koje vuku, svojevrsni su pokazatelj nimalo izvjesne perspektive Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegovic, buduci predsjednik, najavio je Momcilu Krajisniku da ce sjesti za isti sto tek kada ovaj potonji bude spreman poloziti zakletvu na Ustav BiH, odnosno priznati cjelovitost drzave. Krajisnik je uzvratio prijedlogom, nimalo neobicnim za paljansku logiku, da se izgradi novo zdanje Predsjednistva, negdje na granici izmedju dva entiteta, u koje bi on ulazio iz Republike Srpske, a Izetbegovic i Zubak iz Federacije. Kresimir Zubak, predstavnik Hrvata u Predsjednistvu, je opet, vec razgovarao sa Krajisnikom na Palama, ali i sa Izetbegovicem, pokazujuci "razumijevanje" za misljenje i jednog i drugog, pa i Krajisnikov strah da bi mogao biti ubijen u Sarajevu, ali i potencirajuci hrvatski stav.

Dakle, nova vlast nije ni ustolicena, a sasvim je jasno da ce ona funkcionisati iskljucivo na principu ekskluzivnog predstavljanja naroda. Taj recept u BiH je vec oproban nakon izbora 1990. godine i krvavi rat koji je uslijedio, pokazao je koliko je bio efikasan. Medjutim, medjunarodna zajednica je upravo po njemu skrojila Daytonski sporazum i preslikala ga i za ovo postratno vrijeme.

Alija Izetbegovic je, ipak, optimista. On tvrdi da sadasnji odnos politickih snaga u BiH "mozda jeste isti kao u aprilu 1992. godine, ali su okolnosti bitno drugacije", te pozivajuci se na Hegela zakljucuje kako "iste stvari u raslicitim okolnostima ipak nisu iste". Argumentuje to cinjenicom da je ideja "velike Srbije i vojno i politicki porazena 1992. godine".

Ali, on je istovremeno svjestan da trasiranje puta do cjelovite drzave jos uvijek mnogo vise zavisi od susjeda BiH na istoku i zapadu. Zato se nada da ce se Srbija narednih godina baviti "sama sobom" i da joj "predstoji otreznjenje od nacionalnog pijanstva", a da ce Hrvatska postati demokratska zemlja koja se nece uplitati u unutrasnje stvari BiH.

Izetbegovicu je, dakle, jasno da buducnost Bosne i Hercegovine jos uvijek nije u rukama politicara unutar nje, vec njenih susjeda. Dokle god Beograd bude spreman da podrzava Krajisnika ili nekog drugog politicara koji zagovara otcjepljenje od BiH, Sarajevo nece biti mocno (ili nece ni djeliti) da to politicki sprijeci. Istovjetna situacija je i na relaciji zagreb - HDZ BiH, gdje se to pravilo potvrdjuje vec dvije i po godine kroz jalovo stvaranje Federacije.

Zbog svega toga jasno je da su izbori koristili Bosni i Hercegovini samo u mjeri u kojoj su formalizovali njenu drzavu vlast. Ali, nisu je i stvarno ustolicili i veliko pitanje je kada ce Srbi u Republici Srpskoj biti spremni da prihvate Izetbegovica za predsjednika svoje drzave, bas kao ni Bosnjaci Krajisnika. Njih dvojica sigurno nece jedan drugom pomoci da se u svijesti naroda koje predstavljaju prevlada taj sok. Zato ce i sljedeci potezi zavisiti iskljucivo od medjunarodne zajednice i njenog ucinka i predstojece dvije godine.

Neki potezi su povuceni vec za vrijeme odrzavanja izbora. Efekat misije Richarda Holbrooka je ugovaranje susreta Izetbegovic - Milosevic u Parizu, cime je zvanicni Washington demonstrirao namjeru da, ne osvrcuci se na proslost, nastavi svoj posao u Bosni i Hercegovini. Od susreta Izetbegovic - Milosevic, ocekuje se da otkloniti glavne prepreke potpunom medjusobnom priznanju BiH i Jugoslavije i uspostavljanju diplomatskih odnosa.

Naravno, od tog susreta koristi ce imati i Clintonova administracija, jer ce joj on prvenstveno donijeti potvrdu dominacije na Balkanu, a zatim ce moci Sarajevu reci da su ispunili obecanje o garantovanju cjelovitosti drzave. Nista
manje bitno je da ce se Srbima u Bosni, i to direktno iz Beograda, staviti do znanja da nema nista od secesije i eventualne "velike Srbije".

Ali, to je tek jedan od puteva koji bi moao biti pred Bosnom i Hercegovinom. Drugi je onaj sumorniji, koji ide kao konacnoj diobi. Pri tome kljucni argument je da Srbi ne zele zajednicku drzavu, a Hrvati samo cekaju da Srbi iskoriste pravo na otcjepljenje pa onda zatraze isto za sebe. Dodatni dokazi za ovakve prognoze su medjusobna netrpeljivost stvorena cetvorogodisnjim ratom, koja je kroz izborne rezultate prenesena i u buducu vlast.

Moguce je da bi drugaciji ishod izbora i veci uspjeh opozicionih stranaka, ako nista drugo, a ono bar olaksao put do cjelovite drzave. Ali, opozicija bi morala prvo da neutralise uzicaj nacionalnih oligarhija, cije sjediste nije u BiH vec van nje i gdje jos uvijek nisu rasciscene teritorijalne aspiracije. Na primjer, Hrvati vjerovatno nisu pristali da za sva vremena izgube Posavinu ili srednju Bosnu, odnosno Srbi da njihova zemlja nije dokle god sezu srpski grobovi, a upravo sa tom parolom su krenuli u rat za "veliku Srbiju". Nerascisceni racuni, zaostali iz rata, prvi su temelj vlasti nacionalnih stranaka i nije potrebno puno da se baci iskra i izazove novi ratni pozar.

Izbori, zato, jesu korak ka uspostavi Bosne i Hercegovine, ali toj drzavi su jos uvijek potrebin jaki oslonci izvana. Prva potpora svakako su SAD, ciji emisari, sada Milosevicu mogu reci da ova drzava ima svoju vlast u kojoj su i Srbi, dakle, da to vise nije samo muslimanska vlada, kao i da je maksimuma zasticen interes srpskog naroda. Sve sto bi Milosevic trazio preko toga znacilo bi njegovo otvoreno insisitranje na podjeli, a on, ipak, tako daleko ne smije ici. A usutkivanjem Beograda automatski bi se stisalo slicno razmisljanje i u Hrvatskoj. Uporedo, vec se najavljuje novi "mini - Dejton", sto bi moglo znaciti zacetak postizbornog, procesa u BiH, po diktatu Sjedinjenih Americkih Drzava, ciji rezultati ce samo potvrditi da su izbori za Bosnu i Hercegovinu znacili vise formu nego sustinu.

SEJAD LUCKIN