RADNIcKI BUNT U CRNOJ GORI

Pocetak bune na dahije

Tekst:

Nakon suspenzije sankcija u Crnoj Gori je cak 27 direktora smijenjeno ili primorano da da ostavku pod pritiskom radnika. U sjenci visenedjeljnog ulicnog bunta kragujevackih oruzara i crnogorski radnici pokazuju zavidnu marljivost u strajkovanju. Prema podacima Pera Pecurice, potpredsjednika Saveza samostalnih sindikata Crne Gore, u proteklom periodu organizovana su 34 veca strajka. Svi su organizovani od strane sindikalnih organizacija ili u saradnji sa njima i svi su okoncani uz ispunjenje radnickih zahtjeva. Najcesci razlozi za otpocinjanje strajkova bili su, kako kaze Pecurica, nepravilnosti u poslovanju, neredovne i niske zarade i nezadovoljstvo radnika postupkom transformacije svojine preduzeca. Prvi rezultati radnickog bunta vide se u smjenama direktora.

Tokom hiperinflatornog, ratnog i sankcionog gladovanja radnici su podanicki mirno trpili prinudne odmore i bili presrecni paketima BUS-a (brasna, ulja i secera), ali sada dizu glave trazeci "da rade i zive od svog rada". Radnistvo, koje je svojevremeno svesrdno podrzalo politicke i ostale zablude rezima (i precutno prihvatilo obecanje da "ce jesti travu i korijenje"), kao da se budi iz apatije i pocinje sa naplatom dugova. Pobuna zaposlenih za sada se svodila na nezadovoljstvo stanjem unutar pojedinacnih preduzeca. Mogu li se ocekivati sire posljedice ovog strajkackog talasa? Kako objasniti naglo povecavanje broja strajkova nakon suspenzije sankcija?

Mjereno ocima zaposlenog, efekata suspenzije sankcija kao da ni nema. Prosjecne plate nikako da se popnu do visine od 200 njemackih maraka, a u privredi se isplacuju neredovno i sa kasnjenjem. Podaci Sindikata svjedoce da cak 26 hiljada zaposlenih prima plate sa kasnjenjem od preko dva mjeseca. Vise hiljada radnika nije primilo plate po godinu dana. Ukupni porodicni prihodi (ne samo plate, vec i djeciji dodaci, regresi, zimnice, naknade za topli obrok, prevoz i sl.) jos nijesu dovoljni da podmire potrosacku korpu (i to onu racionalizovanu - od 46 artikala, koju zdravstveni strucnjaci nazivaju "korpom za prezivljavanje u ratnim uslovima"). Da bi se kupile dvije vekne najeftinijeg hljeba i dva litra mlijeka dnevno treba izdvojiti 280 dinara mjesecno. A najniza plata, koju su u avgustu ugovorili sindikalci, Komora i Vlada iznosi tek 260 dinara.

Gotovo neprimjetno, u sjenci novopecenog mirotvorstva Srbije i Crne Gore, prosla godina ostala period sa najizrazitijim siromasenjem stanovnistva. Projsjecni mjesecni rast cijena iznosio je 6,5 odsto, dok su troskovi zivota svakog mjeseca rasli u prosjeku za 6,2 procenta. Prosjecna zarada u Crnoj Gori u oktobru 1994. godine, dakle u vrijeme izolacije, vrijedila je preko 250 njemackih maraka, da bi krajem prosle godine, nakon suspenzije sankcija, spala na na svega 120 maraka. Siromasenje je teklo prikriveno, mutno i nekako izokola tokom cijele prosle godine. Socijalni mir je odrzavana strahom od jos goreg zla, stidom (sto su se svi osjecali saucesnicima u zlocinu) i naravno uspjesnom operacionalizacijom sankcija kao idealnog alibija za poslovodstva i politicare. Kljucni uticaj na stabilnost imala je nada - nakon deblokade obecavan je privredni bum. Medjutim, mjereno ocima zaposlenih, koji sada imaju (u markama mjereno) manje plate no 94. godine, dakle u vrijeme sankcija, nada je iznevjerena.

I mnogi drugi aspekti svakodnevnog zivota zaposlenih provociraju strajkove. Medju radnicima kao da je zavladao novi strah od otpustanja po osnovu tehnoloskog viska. U periodu sankcija radnici - tehnoloski viskovi nijesu mogli biti otpustani, sada, posto je nastupilo "normalno vrijeme" ponovo krecu kampanje utvdjivanja i otpustanja viskova zaposlenih. "Zalicemo mi za sankcijama kao nekada za zemljotresom!" Ovo ironicno upozorenje jednog sindikalca kao da dobija neocekivani ozbiljniji ton.

Citav proces smjene jedne poslovodne garniture, smatraju u crnogorskom Sindikatu, ima pozitivne dimenzije. Po ovim tumacenjima privreda se na ovaj nacin cisti od stereotipije u rukovodjenju i dobro je da odlaze direktori koji nijesu znali da iskoriste vrijeme sankcija za osmisljavanje pravih proizvodnih programa, koji opstruiraju razvoj, transformaciju itd. "Slabo poslovanje privrede nakon suspenzije sankcija tek sada pokazuje sve one slabosti u domacoj privredi koje su tokom blokade bile skrivene. Tako su upravo direktori prvi dosli pod udar radnickog nezadovoljstva, objasnjava Pecurica, zato sto nijesu mogli da obezbijede proizvodnju, odnosno nijesu uspjeli da vrate radnike na posao i da im obezbijede redovnije i vece plate".

Istovremeno, ima upozorenja da talas strajkova obnavlja poznati antibirokratski rusilacki nagon. Prema ovim tumacenjima, samoupravljacka svijest se obnavlja i siri iluzije o mogucnostima da se obaraju direktori. Sljedeci po redu bi trebalo da budu upravni odbori, a na kraju i sama vlast. Smjena po nekog direktora u crnogorskoj privredi nece, smatraju nasi sagovornici, raskinuti sa starim izandjalim nacinima rukovodjenja po inerciji. Jer, citav sistem rukovodjenja zasnovan je na projektu transformacije vlasnistva koji se sprovodi u Crnoj Gori, pri cemu je paradrzavnim fondovima data uloga da postavljaju direktore. A posto su i drzava i fondovi u rukama jedne partije, onda je jasno da je i postojeci menadzent u privredi izraz kadrovskih sposobnosti vladajuce partije. Rusenjem direktora kao olicenja sveg zla i jada u kome se nalaze, radnici dobijaju kakvu-takvu psiholosku statisfakciju, i tako se citava frka zavrsava u krugu preduzeca. O seljenju nezadovoljstva izvan fabrickih krugova, kao i o otvaranju ozbiljnijih pitanja ekonomske politike i privrednog sistema nema ni govora.

Fokusiranje radnickog nezadovoljstva samo na direktore (za sada) ima i druge razloge. Iako su svima usta puna trzisne ekonomije, prenosenjem ogromnog dijela drustvenog kapitala (trenutno oko 75 procenata) citava privreda je podrzavljena. Dok drzava preko svojih ljudi u upravnim odborima preduzeca upravlja privredom, menadzerske strukture u preduzecima vode politiku. Jer, danas je direktorima mnogo vaznija politicka bliskost sa vlascu (i to zbog mnogo razloga) od samog snalazenja na trzistu. Ne cudi, onda, sto su sama preduzeca toliko zainteresovana da im u upravni odbor udje sto vise ljudi iz vlasti. Bice blize drzavnim fondovima, vezama, dakako i parama. Sami clanovi upravnih odbora, pak, problemima preduzeca se bave tek na sjednicama, ovlas i uzgred, shvatajuci taj posao kao "tezgu" i mogucnost lake dodatne zarade. Za sitne pare koje dobijaju zahvalni su direktorima na koje su prenijeli sva ovlascenja. Mjesta u upravnim odborima se u javnosti, doslovno, dozivljavaju kao sinekura. Bez ikakvih problema dobijaju se lagodne pare i korisne veze. Nakon brojnih afera u vezi privrednog kriminala u Crnoj Gori niko od clanova upravnih odbora nije snosio nikakve posljedice.

Posto su ostali bez ikakvih (i formalnih) prava da saucestvuju u prosesu donosenja odluka u preduzecima, pa cak i da budu informisani o njima, radnici se samoinicijativno, ili preko sindikata opiru i bez pravih pregovora ulecu u strajk koji im je preostao strajk kao jedino oruzje. U Sindikatu upozoravaju da se radnicima cesto onemogucava cak i da biraju svoje prestavnike u radu upravnih odbora posto ih direktori jednostavno "rasterete" i te izborne muke koja mnogima lici na stare izandjale samoupravne mehanizme.

Kako tvrdi Danilo Popovic, prvi covjek crnogorskog Sindikata, radnici cesto ne znaju ni sa kojim dijelom kapitala preduzeca raspolazu, ni ko ih predstavlja u upravnim odborima ili skupstinama dionicara, ni sta im donose dionice, ni sta mogu sa njima raditi, ni kakvu novu ulogu oni, sada kao upravljaci dobijaju. Niko od zaposlenih ne zna sta je sa sredstvima od otkupa stanova, koliki obim proizvodnje se planira tokom godine (pravo receno to cesto ne znaju ni sami direktori), koji su razvojni planovi preduzeca, kada ce otpoceti uvodjenje sistema kvaliteta ISO 9000 (bez kojeg nasa privreda vise nece moci izlaziti na svjetsko trziste), jednom rijecju, kaze Popovic, od radnika se skrivaju osnovne informacije o radu preduzeca. Povrh svega toga upravljacku transformaciju, tvrde u sindikatu, mnogi direktori su shvatili kao samovlasce. Dobili su poziciju kakvoj se nijesu mogli ni nadati. Nijesu odgovrni ni za sta, sankcije su za sve bile krive, a imaju ovlascenja da rade sta im je volja. Da posluju sa bilo kime, da sklapaju ugovore kakve zele, da salju koga hoce na prinudne odmore, da prijete tehnoloskim viskovima i otkazima... Cesto se, tvrde u Sindikatu, radnici sikaniraju i zbog najbanalnije sindikalne aktivnosti. Sta onda drugo ocekivati no "pocetak bune protiv dahija"?

Dragan DjURIC (AIM)