TKO CE VODITI MASOVNE PROTESTE?

AIM, ZAGREB, 18.9.1996. Potpredsjednik Sabora Vladimir Seks tvrdi da se u Hrvatskoj sprema jogurt-revolucija. Cilja pritom na inicijativu Vlade Gotovca, predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke, da se opozicija okrene izvanparlamentarnim oblicima djelovanja, poput masovnih prosvjeda, mirnih marseva, demonstrativnih skupova, peticija. Gotovac tvrdi da je puno razloga za takvo djelovanje. Parlament je blokiran, mediji takodjer, nelegalne institucije oduzimaju funkcije legalnima. "Mi moramo naci nacin da sadasnju situaciju deblokiramo, jer je blokada, na jednoj strani pogubna za politicko nacionalno tijelo i njegov zivot, a na drugoj ta blokada zapravo stiti sve ono drugo sto je razlog nase uzbune, a to je raspad vrijednosti, gospodarstva i svih oblasti nacionalnog zivota", rekao je prvi liberal.

Ideja je docekana na noz, ne samo u vladajucoj stranci, nego i u opoziciji. S vrlo slicnom argumentacijom. Seks tvrdi da Gotovac predlaze dogadjanje naroda, kakvo je prethodilo usponu Slobodana Milosevica. On to tumaci kao pokusaj detroniziranja vlasti osvojene na izborima. Na isti nacin govori i Josip Manolic, potpredsjednik HND-a, koji se u posljednje vrijeme intenzivno udvara HDZ-u. On se, kaze, zalaze za reforme, a protiv revolucije, jer "oni koji zagovaraju revolucionarni put ne znaju da nas to vodi u corsokak koji moze biti samo kolaps cjelokupne hrvatske politike i hrvatske drzave". Na koje to reformatore u HDZ-u Manolic racuna - to nije rekao, ali je zato vrlo jasan da Gotovca smatra opasnim revolucionarom. Njegovo je, kaze, iskustvo da je posezanje za izvanparlamentarnim oblicima ostvarivanja odredjenih ciljeva mac s dvije ostrice, jer "svaki strajk, bunt i protest ne rusi drzavu, ali nosi klicu revolucije". Po toj bi logici zapadne demokracije, u kojima se neprestano strajka i masovno protestira, bile vladavina revolucije. Jasno da to nije tako.

Gotovceva ideja ni u njegovoj vlastitoj stranci nije primljena s odobravanjem. Predlozeni su metodi proglaseni "silovanjem demokracije". Potpredsjednik Liberala Goran Granic izjavljuje da tom prijedlogu "ne bi davao vaznost". Bivsi liberal Ljubomir Antic tvrdi da je rijec o zagovaranju psihologije gomile i takodjer spominje termin "dogadjanje naroda". Takav glasni povik na jednu ideju - za koju uopce nema naznaka da ce se i realizirati - pokazuje da u opoziciji nema spremnosti za koristenje jacih sredstava. Oporba kuka da je blokirana, ali tesko da ce se ozbiljno pokusati deblokirati. Javnost je danas mnogo radikalnija od opozicije, ideja o masovnim protestima pokusaj je da se uhvati korak.

Istodobno sa sijanjem sumnje kako Gotovac aranzira dogadjanje naroda, dogodilo se uvjezbavanje "antibirokratske revolucije". Na velikom prosvjedu vojnih invalida s najviseg je mjesta najavljen obracun s "jugokomunistickim talogom" (Tudjman), odnosno cistka ostataka stare vlasti (ministar obrane Gojko Susak). Prosvjed oko cetiri tisuce invalida prosle nedjelje pred zgradom Sabora - otpocetka je bio krajnje zbunjujuci. Zahtjevi su invalida izrazito socijalno obojeni, ali zakon, koji je upravo pred usvajanjem siroke ih je ruke sve uvazio. Invalidi protestiraju jer se ta prava ne ostvaruju, ali protiv koga je usmjeren njihov prosvjed - to nije transparentno. Vicu protiv vlade, istodobno hvale Ministarstvo obrane, koje je za njih nadlezno. Vecina organizatora prosvjeda tamo i radi. Najavljuju da ce imenovati sve ratne profitere, ali o mutnim poslovima, financijskim i stambenim, u svom Ministarstvu - sute. Nezavisni "Novi list" navodi podatak da je Ministarstvo obrane lani, navodno, kupilo vise od pola milijuna ortopedskih sprava, a invalida koji ih trebaju nema vise od dvije i pol tisuce.

Tjednik "Globus" tvrdi da se uz pomoc invalida pokusava srusiti vlada. Mnogo je razloga da se vjeruje kako se preko njih zapravo sukobljavaju dvije frakcije u vladajucoj stranci - desna, ciji je lider ministar obrane i umjerena, koja drzi vladu. Ministar Susak prvi je javno stao iza protesta invalida, sva je prilika da ga je on i pokrenuo. Ali domet mu je odredio predsjednik Tudjman. On je ljutit stigao na sabor invalida, koji je prethodio mitingu, odrzao je govor, podrzao sve njegove zahtjeve i ukazao na opasnost od "jugokomunistickog taloga". Nakon toga ministrima je ostalo da se na mitingu natjecu u komplimentiranju "hrvatskim vitezovima", svi su podrzali sve njihove zahtjeve, ostrica je okrenuta protiv neke nedefinirane stare birokracije. Susak je oznacio metu: "Ovo je skup upozorenja da tempo kojim se cisti nije dovoljno brz. Ima u Hrvatskoj svakakvih, ali kad smo posli u rat '90. rekli smo da se necemo osvecivati, jer bi to bio povratak na '45. Umjesto toga, odlucilo smo da cemo cistiti, a taj proces, na zalost, traje predugo. Ali cemo cistiti", uzviknuo je ministar zakljucno.

U Hrvatskoj se upravo odlucuje tko ce upravljati i kanalizirati ogromno socijalno i politicko nezadovoljstvo - dosad bezobzirna vlast ili stalno skanjiva opozicija. Protesti se - sto je novost - u posljednje vrijeme sele na ulicu. Znak je to da su tenzije enormno narasle i da su nezadovoljnici shvatili kako je dosadasnji nacin - neefikasan. Za gluhe usi vlasti treba jace vikati. Sindikat tvrdi da vise nema smisla strajkati u poduzecima jer se tako samo ubrzava stecaj i kupovina srozanih firmi za sitne novce.

Seriju ulicnih protesta metalaca poceli su ljetos radnici Sisacke zeljezare, a sada se najavljuju javni prosvjedi u svim zupanijama. Stanje u metalurgiji je katastrofalno. Od '90. broj se radnika prepolovio, bez posla je ostalo sto tisuca ljudi, do kraja godine pridruzit ce im se jos deset tisuca. Devedeset posto metalne industrije u rukama je drzave, a drzava im je i najveci duznik. Radili su za vojsku, ali im posao nije placen. Oni kazu da su oruzje proizvodili u nemogucim uvjetima, da su poslodavci marke trpali u vlastiti dzep a sada kada je s prestankom rata doslo do poslovne oseke - otpustaju radnike. Smatra se da ce za metalcima krenuti protesti i u drugim privrednim granama. Umirovljenici prijete da ce i oni na ulicu. U Slavoniji protestirali su prognanici iz istocne Slavonije. Oni takodjer traze poboljsanje socijalnog statusa, ali im je naglasak na zahtjevu da se mandat mirovnih snaga u istocnoj Slavoniji ne produzava i da se tamosnji izbori odrze do kraja godine. To se ne razlikuje od onoga sto trazi hrvatska vlast. Smatra se ipak da je glavni cilj prognanickih demonstracija - sprijeciti donosenje zakona o opcem oprostu. Spomenimo u ovom nizu i strajk gladju Josipa Kokica, jednog od oporbenih aktivista, koji trazi da se napokon rijesi zagrebacka kriza, da Tudjman prizna rezultate izbora u Zagrebu i potvrdi oporbenog gradonacelnika.

Komentirajuci nedavno dogovor o medjusobnom hrvatsko-srpskom priznanju Dusan Bilandzic kaze da Hrvatskoj predstoji veliko redizajniranje, mora izvrsiti temeljitu rekonstrukciju gotovo svih politickih odnosa koji su u ratu nastali. Hrvatska je danas, tvrdi Bilandzic, zapravo rezultat stihije i kaosa, prostor kojim dominiraju razne makinacije. Da su promjene neizbjezne profesor argumentira na slijedeci nacin: stanje u zemlji vise se ne moze pravdati ratom ni ratnom opasnoscu; Tudjman vise nikoga ne moze plasiti obnovom Jugoslavije; vlast ce, s definitivnim okoncanjem rata, biti izlozena sve snaznijem pritisku svih politickih i socijalnih nezadovoljnika.

Masovni protesti mogu biti poluga demokraciji ali i poluga antidemokraciji. U zapadnim su zemljama demonstracije i javni prosvjedi sastavni dio demokratske zivosti. Ali ovdje kad narod krene na ulice - obicno drugacije zavrsi.

JELENA LOVRIC