VLAST ZA GLAVOBOLJU

Sta ocekuje pobednika na izborima u RS

AIM, Banjaluka, 16. septembra 1996.

Bez obzira ko pobijedio na izborima u Republici Srpskoj pobjednik nece imati razloga za slavlje. S obzirom na strukturu i "prirodu" problema koji su u Republici Srpskoj nesporni i koji determinisu cjelokupni socijalni zivot ovog entiteta, gotovo da je sasvim svejedno koja ce politicka opcija i njoj pripadajuce stranke, koalicije ili blokovi, nakon izbora formirati vlast i "vladati".

Problemi su, zapravo,isti, nezavisno od toga ko ce ih rjesavati.

Medjutim, nisu isti metodi, tok i dinamika rjesavanja markiranih problema. Po tome se vlasti i vladavine medjusobno i razlikuju, odnosno stranke ili koalicije koje vlast formiraju, stoje iza nje i njom upravljaju. Drugim rijecima, vlasti se razlikuju po tome kome problemu daju primat za rjesavanje, po tome kojim metodima djeluju, te napokon, kakav ce konacni skor biti u odnosu negativnih i pozitivnih posljedica. Upravo po ovome posljednjem kriteriju, neka vlast u istoriji i sjecanju savremenika ostaje upamcena kao uspjesna ili neuspjesna.

Koji problemi ocekuju novu vlast u Republici Srpskoj?

Prije svih tu je pitanje broja postradalih u tek zavrsenom ratu. Vrlo brzo vlasti Republike Srpske morace pred javnost izici sa tacnim podacima o broju poginulih u otadzbinskom ratu, o broju ranjenih, invalida, ratne sirocadi itd. Ipak, od svih pitanja iz te "kategorije" najteze ce novim vlastima biti odgovoriti na pitanje sta je sa ljudima - borcima i civilima koji se vode u rubrici "nestale osobe".

Nova Narodna skupstina Republike Srpske, ma kako izgledao raspored politickih snaga u njoj, morace dovrsiti istragu povodom svih onih afera cije je rasvjetljavanje zapocelo u starom sazivu Narodne skupstine RS, ali koje nikada - ni u jednom slucaju - nije dovedeno do kraja. A tih afera nije malo: golfovi iz vogoscanskog TASS-a, hercegovacki aluminijum, primarna emisija Narodne banke RS, uvoz nafte iz Bugarske, "Septembar 1993.", uzroci vojnog sloma i gubitak 13 zapadnokrajiskih opstina u jesen 1995.godine i jos neke druge.

Poslanici iz stranaka koje u tome nisu ucestvovale nece o tome sutjeti, pa ce skupstinske debate obilovati temama koje golicaju ne samo tracevima sklonu javnost, nego i onaj njen dio koji je istinski zainteresovan za politicka kretanja i stabilnost drzave/drustva u kome zivi.

No, od tih emotivno-politickih pitanja, daleko da su vaznija i teza za rjesavanje egzistencijalno-ekonomska. Na zalost, Republika Srpska je toliko bremenita tim problemima da joj u tome ne bi mogla pomoci - u smislu da ih brzo otkloni i uspostavi normalne privredne tokove i stabilnu socijalnu drzavu - ni timovi eksperata iz zemalja koje su vec prosle kroz ovo sto tek ceka Republiku Srpsku. Ekonomska disolucija je toliko odmakla i toliko "ucinkovita" na tlu Bosne i Hercegovine, da pokidane i unistene niti privrede moze iz pepela dici tek ozbiljna finansijska pomoc iz inostranstva. Stranih investitora na ovim prostorima zadugo nece biti, jer kapital ne ide u politicki nestabilna podrucja.

A u Republici Srpskoj ima nekoliko stotina hiljada nezaposlenih radnika. Vecina njih su dojucerasnji ratnici koji vec mjesecima lutaju bezuspjesno od kuce do fabrike, od fabrike do udruzenja boraca ili organa vlasti, a nekih od njih i do neke politicke stranke koja im u ova izborna vremena obecava kojesta. Rjesenja uglavnom nema niti ce ih uskoro biti, pa onda ovi nezaposleni bivsi radnici i ratnici postaju socijalni slucajevi. Bas kao sto su socijalni problemi mnogi invalidi, porodice poginulih boraca, izbjeglice, raseljena lica, penzioneri i jos neke kategorije stanovnistva.

Taman kad bi na vlasti bili oni koji su prije izbora obecavali brzu reintegraciju u Evropu, ekonomsko povezivanje sa Federacijom Bosnom i Hercegovinom, jos cvrsce veze sa Srbijom i Jugoslavijom, ekonomski problemi se ne bi mogli brze i efikasnije rjesavati. Sva obecanja davana iz ove oblasti, samo su sarena laza za lakovjerne. Posla nema i dugo ga biti nece.

U jos tezoj situaciji naci ce se one politicke stranke - naravno, ukoliko budu ucestvovale u izvrsnoj vlasti - koje su prije izbora obecavale potencijalnim biracima, ali su ih dobro culi i njihova obecanja zapamtili i ostali cinioci javnog mnjenja, da ce za samo nekoliko dana rijesiti izbjeglicko pitanje u Republici Srpskoj. Tacnije, da ce odmah po uspostavljanju nove vlasti isprazniti tzv. kolektivne smjestaje, sabirne centre u kojima ima jos oko deset hiljada izbjeglica iz podrucja koja su jesenas pala pod udarom snaga Federacije, Hrvatske Vojske i medjunarodnih snaga za brze intervencije, ili su poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma pripala Federaciji Bosne i Hercegovine. Da to nije jednostavno pitanje,uvjerice se svi oni koji pokusaju sprovesti Zakon o koriscenju privremeno napustenih objekata i u kuce, stanove bivsih stanara smjestiti raseljena lica i beskucnike. Lokalni interesi, lobiji, prisvajanja tudje imovine, klanovksa povezanost itd., ovdje su jaci negoli u bilo kojoj drugoj oblasti. Stoga i ne cudi sto se potomci izbjeglica radjaju u traktorskim prikolicama ili pod najlonom, dok u isto vrijeme, "braca" Srbi drze i po dvije-tri kuce ili stana ranijih vlasnika ili stanara - Muslimana i Hrvata, naravno.

Pred ove izbore drzava se zaista napregla i isplatila nekoliko penzija penzionerima - kojih je vise nego onih sto rade, sto je paradoks po sebi - ne zna se iz kojih izvora, ali je pitanje da li ce do kraja tekuce godine biti ijedne penzije.Naprostor, penzioni fond je prazan, a prazan je zato sto se ne puni iz izvora i na nacin kako je to u svijetu uobicajeno: privreda ne radi, a porezi se neselektivno i neredovno ubiru. Takodje, vise nece biti ni raznih olaksica za ovu socijalnu kategoriju - npr. oslobadjanje placanja elektricne energije, komunalnih uslug itd., pa se kazan moze ocekivati kao izvjesnost i buducnost. Nece bolje proci i radnici u obrazovanju,zdravstvu, kulturi i drugim djelatnostima koje nemaju sta prodati,odnosno cija roba ne ide na "trzistu" tek ustanovljenog drzavnog entiteta Republike Srpske.

U Republici Srpskoj, u kojoj od 61 opstine samo cetiri nisu granicne, u sadasnjoj konstelaciji "dobrosusjedskih odnosa", vojsci i ukupnom sistemu odbrane treba posvetiti veliku paznju, ne samo na rijecima, nego i na djelima. A to znaci da se vojska mora profesionalizovati, obuciti, opremiti, naoruzati, da mora imati skolovan oficirski kadar, a ne da jedinicama komanduju starjesine druge, pa makar to bilo i iz "bratske" vojske, npr. Vojske Jugoslavije, da vojnici moraju imati redovnu i dobru platu. Naravno, postavlja se pitanje odakle, iz kojih izvora obezbijediti ta sredstva. Ne treba se zavaravati , taj proces nece ici ni brzo ni lako, a opasnost od novog oruzanog sukoba nije apsolutno otklonjena, bez obzira na to sto su izbori odrzani. Ionako skroman nacionalni dohodak, per capita, velikim dijelom morace ici na odbranu, sto ne moze a da se ne odrazi na "zakidanje" drugim profesionalnim i socijalnim kategorijama u drustvu.

Cim se prebroje glasovi, proglasi pobjednik i zapocne konstituisanje nove vlasti, biraci ce (u)vidjeti gdje i u cemu su prevareni, ali tada ce vec biti kasno za ispravljanje gresaka. Ako ih je uopste moguce izbjeci.

(AIM) Milan Vidovic