EKAVICOM PROTIV RAZUMA

Jezik i politika u Republici Srpskoj

Kako je nedavno odlucila Vlada, a usvojila Narodna skupstina Republike Srpske, ubuduce ce se morati u sluzbenoj upotrebi koristiti iskljucivo ekavski knjizevni izgovor. Da ekavski govore obavezne su "tete" u vrticima, (iako bi bilo bolje da djecu uce engleskom jeziku), nastavnici u osnovnoj skoli. I spikeri na televiziji i radiju, bez obzira jesu li ti mediji drzavni, ili privatni. Ko se ne pridrzava ovog zakona, sleduju mu i odgovarajuce, povisoke, kazne.

AIM, Banjaluka, 8. septembra 1996.

Poslije prvih stranackih izbora u BiH, u proljece 1992.godine, u vijecnici Doma kulture u Banjaluci, sastali su se prosvjetni radnici, knjizevnici i nekolicina intelektualaca druge struke, da se dogovore o sluzbenoj upotrebi jezika i pisma u tek proklamovanoj "Srpskoj Bosni i Hercegovini". Jednoglasno je zakljuceno: da u sluzbenoj upotrebi treba da bude srpski jezik ijekavskog izgovora; da su ijekavska i ekavska varijanta ravnopravne u svakom pogledu; da se u skolama mogu da koriste udzbenici iz Srbije i Crne Gore, izuzev u prva cetiri razreda osnovne skole, gdje moraju da budu napisani ijekavskom varijantom; da se cirilicno pismo uvodi kao obavezno, ali da u skolama mora biti zastupljena i latinica u zadovoljavajucoj mjeri.

Prije dvije-tri godine, tiho, ispod zita, bez ikakvog pisanog traga, pocinje da se u drzavnim medijima Republike Srpske koristi ekavski kao obavezan izgovor za novinare i spikere. Istovremeno se i drzavni akti objavljuju najcesce ekavskom knjizevnom varijantom. Poslije nekog vremena, zahvaljujuci uredniku Miri Mladjenovicu, od te prakse odstupa samo "Glas srpski". Na sve proteste ljudi iz prosvjetne struke, knjizevnika i mnogih drugih gradjana, vlast je ostala nepopustljiva i nijema. Nikakvog dijaloga, nikakvog okruglog stola, nikakvog savjetovanja, ili panel diskusije. U beogradskim knjizevnim casopisima pisci i lingvisti uglavnom su protiv uvodjenja ekavske varijante srpskog jezika u Republici Srpskoj.

Argumente u korist ekavice, koje su iznosili najpoznatiji i najgorljiviji dr Branislav Brboric i dr Milorad Ekmecic, svodili su se na isticanje potrebe konacnog ujednacavanja jezika, sto do sada nije bilo poslo za rukom cak ni jednom Skerlicu, a ni unitaristima iz vremena vladavine kralja Aleksandra Karadjordjevica.

Zastupnici suprotnog misljenja isticali su neprihvatljivost nasilnog ukidanja vjekovne jezicke prakse Srba u BiH i Hrvatskoj, i potrebu da se moguce ujednacavanje posmatra kao dugi i nenasilni proces. Isticano je znacajno ijekavsko knjizevno naslijedje, kako ono narodno, tako i autorsko. Oni koji su bili skloniji politickoj i nacionalnoj argumentaciji, govorili su da Srbi "ne smiju da se povlace ispred agresivnih Hrvata i Muslimana, koji su srpski jezik prvo prihvatili, a sada ga posmatraju kao iskljucivo svoj".

Nazalost, kako je nedavno odlucila Vlada, a usvojila Narodna skupstina Republike Srpske, ubuduce ce se morati u sluzbenoj upotrebi koristiti iskljucivo ekavski knjizevni izgovor. Da ekavski govore obavezne su "tete" u vrticima, (iako bi bilo bolje da djecu uce engleskom jeziku), nastavnici u osnovnoj skoli. I spikeri na televiziji i radiju, bez obzira jesu li ti mediji drzavni, ili privatni. Ekavski moraju da pisu svi oni koji nisu tzv. autorske licnosti (o cemu mora da postoji potpisana izjava). Ko se ne pridrzava ovog zakona, sleduju mu i odgovarajuce, povisoke, kazne. Ovakvu odluku nisu propratile javne rasprave, tribine, ili TV seanse. Od demokratske oblande, o kojoj vlast cesto govori, naprosto nema nista.

Da li to "zakonodavac" misli kako ce ovom svojom odlukom uci u vjecnost, u narodno pamcenje, u istoriju "pravedne srpske borbe za drzavu"? Posto javno nigdje nije obrazlozio potrebu donosenja ovakvog zakona, mi o njegovim namjerama mozemo samo da pretpostavljamo i da zalimo sto nam se, pored ostalog, i ovo dogadja. Da li je ministar inostranih poslova duzan da u svojim javnim nastupima koristi ekavicu? Ako slucajno upotrebi neku ijekavsku rijec hoce li biti kaznjen?

Ali, kako je zjavio akademik Ekmecic, kada nam djeca, kao izbjeglice jednog dana dodju u Srbiju, bar se nece stidjeti svog ijekavskog jezika. Zar je akademik Ekmecic greskom svoja sjajna djela pisao ijekavskom varijantom srpskog knjizevnog jezika, pa se toga sada stidi?

Jos jednom je zelja isprednjacila ispred znanja, a inzinjerija ljudskih dusa, tako dobro poznata iz staljinistickog perioda, krunisana katastrofalnom odlukom. Da li je u ovom sumnjivom poslu iko konsultovao psihologe koji bi mogli da odgovore kako se na psihu djeteta odrazava nasilno ucenje u vrticu i prvom razredu osnovne skole jezika koji i jeste i nije maternji? Mozda zakonodavcu i nije narocito vazna cinjenica da potpisnici odluke o uvodjenje ekavice u svojim istupanjima pred javnoscu uglavnom govore ijekavski, ili uzasno mijesaju jednu i drugu varijantu, cineci tako najtezi grijeh prema jeziku.

"Slucaj ekavica" jeste trijumf voluntarizma, ne samo u politici nego i u nasoj nauci. Sa dolaskom na vlast nove stranke, odnosno partije, ljudi koji do tada nisu bili narocito zapazeni u oblastima, inace njima stranim, ili u disciplinama koje su prevazilazile njihove intelektualne sposobnosti, nastoje da se iskazu i potvrde, ne pitajuci ni koliko to kosta, ni da li je njima bas sve dozvoljeno. Tako smo jos jednom na djelu vidjeli one koji misle da je dovoljno htjeti da bi se postigao uspjeh, da je pozeljno u politici sanjati. Da je sve ovo ne samo protiv Vuka Karadzica ili srpskog jezika, nego i protiv zdravog razuma, oni ili ne mogu, ili ne zele da vide.

(AIM) Ranko Risojevic

x x