TUDjMANOVO NOVO RUHO

AIM, ZAGREB, 3.9.1996. U dva i pol ljetna mjeseca kada se, kako to Ustav i predvidja, Sabor odmarao, jer prva jesenja sjednica zakazana je za 16. rujna, Tudjman je dobrano trenirao kako vladati bez parlamenta. Ovo ljeto, prvo bez izvanrednih saborskih sjednica, pokazalo je da Hrvatska zapravo nema polupredsjednicki, vec hiper ili superpredsjednicki sistem, jer sve kljucne odluke donosene su u Predsjednickim dvorima, a tek ponesto sitnog posla obavljala je vlada i njena ministarstva.

Tudjman je tako dokazao da mu Sabor zapravo i ne treba osim u funkciji glasacke masine koja bi trebala dati legitimitet njegovim odlukama. Najbolji primjer za to je da ce se na sjednici od 16. rujna po prvi puta raspravljati o ratifikaciji jednog medjunarodnog ugovora, onoga o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom. Bit ce to, u sklopu rasprave o medjunarodnom polozaju Hrvatske i njenoj vanjskoj politici, o cemu ce ekspoze podnijeti ministar Mate Granic, prva i najvaznija tocka dnevnog reda, iako je on toliko obiman da se ocekuje kako ce Sabor zapravo zasjedati permanentno. Ucinivsi ovakav presedan, jer do sada mu nije obicaj da od Sabora trazi misljenje za svoje potpise, Tudjman zapravo lukavo zeli podijeliti odgovornost s parlamentom. Protiv Beogradskog sporazuma do sada su se izjasnile gotovo sve vece opozicione stranke, pri cemu su najostriji bili HSS-ovci i liberali, pa nema sumnje da ce Tudjman njihove argumente pokusati, i sasvim sigurno uspijeti, pobiti HDZ-ovskom vecinom, koja je prisiljena iz raznoraznih razloga, a ponajprije ekonomskim i politickim ucjenama, drzati se stranacke stege. Rasprava ce biti burna, ali o ishodu za sada nitko ne dvoji, bez obzira sto i unutar HDZ-a ima onih koji Tudjmanu ne mogu oprostiti grljenje s agresorom i odlazak na noge "krvniku Balkana".

Cak sto vise i HDZ-ovci, kao uostalom i vecina "hrvatskog pucanstva", vjerojatno su zbunjeni s onim sto je Predsjednik prije nekoliko dana izgovorio u narucenom intervjuu datom Hrvatskom radiju i televiziji. Citajuci sa "blesimetra", a praveci se kao da se radi o razgovoru u kojem radijski i TV urednici kao nesto pitaju, hrvatski je predsjednik pokusao naciji objasniti zasto je Sporazum tako vazan za Hrvatsku. Ucinio je tom prilikom takav zaokret da se obicnom gradjaninu koji je svakodnevno bombardiran primitivnom propagandom naprosto zavrtilo u glavi.

Po prvi puta Tudjman je pokusao o raspadu Jugoslavije progovoriti na drugaciji nacin, drugaciji od uobicajenog stereotipa po kojem je svo zlo dolazilo iz Beograda, a svo dobro, uvijek bilo u Hrvatskoj. Reci ce tako da je "konacno okoncano zadnje dvostoljetno razdoblje zajednicke povijesti. Od pocetka 19., pa do kraja 20. stoljeca, u kojem su se prozimale, ali i sukobljavale, medjusobno pomagale, ali i zatirale njihove nacionalno-drzavne ideje. A kako su one odrazavale i posebne interese njihovih nacionalnih bica sto ih nisu uspijeli suzbiti, niti trajno pomiriti i nadvladati ni ideolozi, pace citavi pokreti, cak i primjenom sile. Svejedno, pokusavali to oni podjednako iskljucivo velikodrzavnim programima ili pak s onim nadnacionalnim jugoslavenskim, ili sirim socijalisticko- internacionalistickim ili demokratsko-univerzalistickim osnovama". Tudjman ce takodjer priznati kako su ova dva naroda imala glavnu ulogu "u stvaranju permanentne krize i konacnog raspada jugoslavenske drzave".

Da ne idemo dalje u analizu ove najnovije Tudjmanove povjesnice, ocito je da je on prvi put jasno priznao kako se radilo o sukobu koncepata dviju velikih drzava i da su upravo te ideje dovele do raspada Jugoslavije, pa onda konzekventno tome i rata. Time je zapravo popljuvana vlastita retorika o tamnici naroda, o pedeset godina mraka, o srpskoj agresiji, o hrvatskom suzanjstvu. O kakvom se redizajniranju povijesti radi mozda najbolje govori ova recenica: "Hrvatska je definitivno izasla iz stanja neokoncanog sukoba, i neizvjesnosti njenih medjunarodnih granica sto je sve bilo uzrokovano, ili tumaceno, ulogom Hrvatske u raspadu Jugoslavije, organiziranom pobunom srpskog pucanstva i agresijom jugokomunisticke armije, Srbije i Crne Gore na proglasenu nezavisnost hrvatske drzave, i nesklonom drzanju medjunarodnih cimbenika prema samostalnoj Hrvatskoj". Posebna je novost sto Tudjman kao uzroke rata sada navodi tri cimbenika - uloga Hrvatske u raspadu Jugoslavije, pobunu Srba i uloga JNA, te medjunarodnu zajednicu.

A da je netko samo prije koji dan pokusao napisati nesto slicno, sto su mnogi i cinili, odmah bi bio proglasen izdajnikom i nedrzavotvornim Hrvatom. A koliko li je samo ljudi do sada pribijeno na stup srama jer su se drznuli usporedjivati Tudjmana i Milosevica ili ne daj boze ustvrditi kako su im ratni ciljevi bili isti.

Na sve to sada upozoravaju opozicionari i nezavisni novinari, ali pri tom je evidentno da Tudjmanovo novo vidjenje povijesti nema veze s povijesnim interesima hrvatskog naroda, vec da je ponajprije rijec o dnevnoj politici. Uostalom ocjenu Tudjmana i onoga sto se dogadjalo u proteklih sest i vise godina dat ce netko drugi, a za sada jedino ostaje gorko pitanje: a zbog cega se uopce ratovalo?

Ako obican gradjanin i ne moze shvatiti sto se to zbilo i zasto Hrvatska nije zatrazila ratnu odstetu, zasto nikada nije objavljeno ratno stanje, zasto SR Jugoslavija nije tuzena za agresiju i tome slicno, i njega i opoziciju brinu "neke pojave" koje daju naslutiti da se Predsjednik odlucio za novi stil vladanja. Nije se nikada do sada dogodilo da je Vijece obrane i nacionalne sigurnosti u cetiri dana zasjedalo cak tri puta. U prosli ponedjeljak kako je sturo saopceno, raspravljalo je "o aktualnom stanju opremljenosti ratnih snaga". Dan kasnije VONS je u prosirenom sstavu razmatrao nacela porezne politike od 1997. do 1999. godine, te osnove za izradu drzavnog proracuna(budzeta) za iducu godinu. U cetvrtak 30. kolovoza raspravljalo se "o aktualnoj situaciji u javnim poduzecima i u vezi s tim o provedbi zakljucaka i odluka o restrukturiranju i sanaciji INA-e i Privredne banke". Sa ove zadnje sjednice dati su i posebni zadaci vladi, pa je to bio povod da predsjednik HSLS-a Vlado Gotovac ustvrdi kako "VONS preuzima ulogu Sabora i zaduzuje izvrsnu vlast". HSLS ce zato podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti akata koje donosi VONS, a osobito onih kojima to savjetodavno tijelo zaduzuje vladu.

A sto je zapravo VONS? Prema hrvatskom ustavu "predsjedniku Republike u obavljanju njegovih ovlasti pomazu Predsjednicko vijece i druga savjetodavna i pomocna tijela kojima clanove imenuje i razresuje predsjednik Republike". Novi sastav tog tijela, koje u stalnoj postavi ima 32 clana, te jos 69 koji se pridruzuju povremeno, zavisno od teme, Tudjman je imenovao pocetkom godine. U biti radi se o svojevrsnom centralnom komitetu, jer clanovi Vijeca bez iznimke su visoki drzavni sluzbenici i partijski duznosnici, ukljucujuci tu vladu, predsjednistvo Sabora i predsjednike Ustavnog i Vrhovnog suda. U jednom drugom clanu Ustava stoji da "predsjednik Republike imenuje Vijece narodne obrane", ali nigdje se ne spominje VONS, pa bi on vjerojatno spadao u ona "druga savjetodavna i pomocna tijela", osim mozda ako Tudjman nije svojevoljno Vijecu narodne pbrane promijenio ime.

A VONS je zapravo hrvatski politbiro, to su ljudi od Tudjmanova povjerenja i sto zakljuci ovo tijelo to je ono sto se mora provesti, a to "mora" odnosi se podjednako i na vladu, i na Sabor, i na sudove. A tko to zapravo uz Tudjmana, sa ovlastima kralja, zapravo drma Hrvatskom. Na prvom mjestu je Hrvoje Sarinic, nekadasnji premijer i sef Predsjednikova ureda, a sada glavni savjetnik. Slijede sadasnji sef Ureda dr. Ivo Sanader, pa premijer Zlatko Matesa, ministar vanjskih poslova dr. Mate Granic, ministar obrane Gojko Susak, ministar unutrasnjih poslova Ivan Jarnjak, sef obavjestajne sluzbe general Miroslav Tudjman, predsjednikov savjetnik Ivic Pasalic, nacelnik stozera HV general Zvonimir Cervenko i general Slavko Baric.

Tudjman ocito po Ustavu ima pravo osnivati savjetodavna i pomocna tijela, ali sto ona imaju zahtijevati od vlade ili Sabora? Ili, sudeci po onome cime se VONS bavio u posljednje vrijeme zar to nije najbolji dokaz o kakvoj se vrsti demokracije i drzave radi, jer prosla su vremena kada su politbiroi odlucivali o sanaciji privrede, o investicijama, o budzetu i sl.

GOJKO MARINKOVIC