NAFTNE MRLJE

Nova faza trgovinskog rata Crne Gore i Srbije

Tekst:

Trzisna logika i ponasanje na prostoru SRJ, ovih dana, poprimaju nove, zaista originalne vidove. Trgovinski, ili, preciznije je reci crnoberzijanski rat Srbije i Crne Gore ponovo je buknuo - ovog puta umjesto mesa i prehranbene robe sporno je "crno zlato". Otimanje transporta nafte i derivata je postao jedan od kljucnih nacina na koji Naftna industrija Srbije (NIS) popunjava svoje siromasne rezerve. Naravno, i ovo nasilje Miloseviceve vlade odmah je dobilo zakonsko pokrice - tzv. kontigentiranje uvoza naftnih derivata odobreno je odlukom Savezne vlade, u paketu sa mjerama ujednacavanja poreskih sistema u Crnoj Gori i Srbiji, sto je bio samo dobar izgovor. Prve zrtve ovakve "trzisne" orjentacije postali su privatni preduzetnici za koje vlast zakljuci da im ide isuvise dobro, pa ih "i nije steta" oglobiti pristojnim haracom. Na taj nacin krug monopolisanja trzista derivatima od strane NIS-a i srpskih vlasti - konacno je zatvoren.

Naftna afera je, inace, buknula sredinom proslog mjeseca kada je MUP Srbije zaplijenio tridesetak cisterni crnogorskih distributera naftnih derivata, cime je otpocet mali trgovinski rat oko podjele trzista izmedju Naftne industrije Srbije (NIS) i kotorskog "Jugopetrola", stozera crnogorskog
paradrzavnog naftnog kartela. Dok su pregovori bili u toku, Vlada Crne Gore se odlucila na kontra-mjeru: u Podgorici je zaustavljen konvoj od pedesetak cisterni natovarenih baznim uljem za NIS i FAM iz Krusevca. Ni jedan od ovih postupaka nije prosao bez protesta, a prijetnja da ce unosan posao biti obustavljen izazvala je i otvoreno negodovanje privatnika. Reagovao je i Savez samostalnih sindikata Jugoslavije i od Savezne vlade trazio da "preispita svrsishodnost i ekonomske posljedice odluke o promjeni rezima uvoza naftnih derivata".
Komercijalni rukovodilac "Jugopetrola" - Kotor Branko Kascelan je izjavio da oni u osnovi podrzavaju uposljavanje posustalih rafinerijskih kapaciteta u Srbiji i "visi interes" SRJ, ali i da trzicna logika tjera na snabdijevanje iz najpovoljnijih izvora.

"Nase ozbiljne analize, a i iskustvo iz prvog polugodja, pokazali su da je povoljnije uvoziti derivate nago ih placati po rafinerijskoj cijeni", rekao je Kascelan. Ovdje je procijenjeno da ce ogranicenje uvoza derivata imati posljedice na uposljenost "Jugopetrolovih" morskih instalacija, kao i privrednih preduzeca koja se u izvjesnoj mjeri oslanjaju na njegovu djelatnost, kao sto je npr. Luka Bar. Svakih 100.000 tona derivata za pokrivanje energetskih potereba u Crnoj Gori, prema rafinerijskim cijenama uvecava troskove ovom preduzeca za sest do sedam miliona dolara, jer je rafinerijska cijena benzina u NIS-u 375 dolara po toni, a na Mediteranu 275 dolara za istu kolicinu. Iako je odluka Savezne vlade suprotna Antimonopolskom zakonu koji je takodjer donio Konticev kabinet, prijetnja "Jugopetrola" - Kotor da ce na Energetskom stabu Jugoslavije insistirati na anuliranju ove odluke, ostala je jalova.

Prije desetak dana izreceno obecanje crnogorskog resornog ministra Miodraga Gomilanovica, da ce "pocetkom naredne nedjelje" crnogorsko-srpski nesporazum biti rijesen, takodje je ostalo nerealizovano. Za sada ministrove rijeci samo potvrdjuju sveopsti utisak o polozaju Crne Gore i njenih celnika u "modernoj federaciji". Njihova nemoc se ogleda i u konacnom odustajanju od borbe za zastitu prava crnogorskih distributera koji su u malom srpskom "embargu" izgubili ukupno oko 900 tona naftnih preradjevina, ili oko 700.000 DEM. Ipak cudi da se Vlada Crne Gore tako lako predala, jer samo od akciza, koje su prije ujednacavanja poreskih sistema bile znatno nize, trgovina naftom je donosila preko 3,5 milona DEM svake sedmice. Ni privatni distributeri u ovoj trgovini nisu bili nezadovoljni: po prosjecnoj cisterni zaradjivalo se oko 350 DEM, a "jaci dileri" izbacivali su na trziste u Srbiji i preko pedeset cisterni dnevno. Kada je prijetnje crnogorskih privatnika da ce nad srpskim cisternama koje prolaze Crnom Gorom izvrsiti odmazdu, Vlada Crne Gore je reagovala pomenutom kontra-mjerom. Ali stvar jos nije dobila ocekivane razmjere, pa je nedavno razocaranim preduzetnicima iz Vlade savjetovano da svoja prava zastite uz pomocu suda.

Pod pritiskom vlasti, naftni dileri su sada prinudjeni da umjesto na naftnim terminalima kotorskog "Jugopetrola" robu nabavljaju u Grckoj, u Solunu. Promjena nacina uvoza za posljedicu ima povecanje veleprodajnih cijena naftnih derivata. Na primjer, veleprodajna cijena "crnogorskog" benzina na Kosovu i jugu Srbije bila je 0,59 - 0,69 DEM. Danas benzin nabavljen u Grckoj kosta 0,75 DEM, dakle, skuplji je za cetvrtinu. Ali, i pored ovakvog povecanja cijena, porast troskova je uslovio pad profita na samu granicu rentabilnosti.

U ovom povecanju troskova, transport i drzavne dadzbine igraju glavnu ulogu. Da bi se uopste stiglo do nafte i derivata u Solunu, potrebno je platiti izlaznu vizu za cisternu, njenog vozaca, putarinu tamo i natrag, carinu (14 odsto) i akcize (70 odsto). Sami izdaci premasuju cijenu kupljenih goriva, tako da u Srbiji ona postaju vise nego dvostruko skuplja. Uz pomoc Vlade Srbije, medjutim, NIS je "uspio" da odrzi postojece maloprodajne cijene. U Srbiji na NIS-ovim benzinskim pumpama litar benzina kosta 3,15 dinara, dok dilere gorivo iz Soluna nakon brojnih pogranicnih peripetija kosta 3,10 dinara. Privatnici se zale da je pod ovakvim odnosom nemoguce odrzavati objekte, radnike i nakon toga imati bilo kakvu zaradu. Ni kupovina derivata u NIS-ovoj rafineriji nije profitabilnija, jer njegovi distributeri su u velikoprodaji npr. benzin nudili po cijeni od 2,42 dinara. Kada se na to doda porez koji privatni kupac treba da plati i troskove transporta, od prodaje na jugu Srbije, na primjer, ostaje mu priblizno 0,028 DEM. Na taj nacin samo NIS-ovi distributeri zadrzavaju oko 30 odsto od trgovacke marze.

Vlasnici privatnih benzinskih stanica kojih u Srbiji ima oko 450, okupljeni u tzv. "Grupaciji prometa naftnim derivatima na malo" u principu ne odbijaju saradnju sa prometnim firmama Naftne industrije Srbije, ali kako njihovi predstavnici kazu, samo u cilju dovodjenja u red odnosa na trzistu. Oni ocekuju da bi takvo snabdijevanje bilo kvalitetnije i da bi zajednickim nastupom i udruzivanjem kapitala doveli do povoljnijih cijena za derivate. Stvari su, medjutim, krenule drugim tokom. Prema posljednjim podacima iz Srbije, pored drugih dadzbina, da bi privatnik iz NIS-a mogao dobiti kontigent za preradjevine (koji odobrava posebna komisija), on drzavi mora da plati 203 dinara takse. Pored toga i NIS-ova rafinerija kao uslov privatnicima postavlja svoju marzu od 0,042 DEM po litru, a obaveze transporta prebacuje na kupca. Zato dogovor izmedju privatnika i NIS-a nije ni uspostavljen, a privatnici ne zele da kupuju derivate od distributera srpskog giganta, nego u najgorem slucaju direktno u rafineriji.

Jasno je da u NIS-u nisu u stanju da na posten nacin ispune obaveze koje su preuzeli nametanjem kontigenata i privatne benzinske pumpe u Srbiji uredno snabdijevaju gorivom. Moguce je doci samo do manjih kolicina nafte, ali benzina u NIS-u nema, ili ga je nemoguce od njega kupiti. Zbog toga vlasnici privatnih benzinskih pumpi u Srbiji i dalje zavise od vjestine i umjesnosti malih dobavljaca. Zato se potonji razvoj dogadjaja u ovom sektoru moze opravdano shvatiti kao jedan od napora srpskih vlasti da potisnu privatnike sa unosnih trzista i citav kolac zadrze za sebe i svoje paradrzavne institucije. Jedna od bitnih karakteristika ekonomskih odnosa u SRJ je da privatni preduzetnici koji nisu u dogovoru sa vlastima mogu raditi visokoprofitabilne i istovremeno legalne poslove samo dok drzava ne odluci da se umijesa. Ako ne uspiju da mu otmu posao, vlasti ce vec naci nacin da ga ucine nelegalnim. Preduzetnici se tako nerijeto stavljaju pred izbor: ili da vlastima prepuste lavovski dio dobiti u zamijenu za nesmetano krsenje nebuloznih i promjenljivih zakona i propisa, ili da se povuku sa trzista. Zatvaranje trzista je poremetilo odnose i medju privatnim naftasima, a broj prevara u, koliko god to paradoksalno zvucalo ali, ipak, doskora korektnoj trgovini derivatima - znatno je porastao. I odnosi prema drzavi postepeno dobijaju oblicje poznato iz perioda medjunarodnih sankcija.

Slikovit je primjer jednog "jakog dilera" iz Kragujevca koji je zajedno sa svojim ljudima bio uhapsen posto je otkriveno da je umjesto prijavljenog loz ulja prevozio naftu. Njegove cisterne su takodjer bile "uhapsene" i "okovane u lance". Postupak "hapsenja" cistijerni je nesumnjivo neobican, ali teznja da se "red na trzistu" uvodi silom, kao spacificna besmislenost koja slijedi "trzisnu" politicku retoriku, nuzno vodi ka ovakvim apsurdima.

Goran VUJOVIC
AIM Podgorica