DO SLEDECE AMNESTIJE

Zakonodavstvo RS

Do sada su sudije zaobilazile predmete onih koji se nisu odazvali na mobilizaciju. Racunali su da ce ih amnestija osloboditi obimnog posla. Njihova procjena je bila da se ovi predmeti ne bi mogli okoncati ni u narednih deset godina i da bi zbog toga bilo bemisleno rad na predmetima i zapocinjati. Saznavsi za Zakon o amnestiji jedan sudija je ovakvo rjesenje prokomentarisao konstatacijom da ce svi ti predmeti cekati sledecu amnestiju

Banjaluka, 28. avgusta (AIM)

Mir u Bosni i Hercegovni je nastavak rata drugim sredstvima ovu nesumnjivo tacnu ocjenu osmomjesecnog poslijeratnog perioda dao je Visoki predstavnik UN za BiH gospodin Karl Bilt u svom posljednjem izvjestaju Savjetu bezbjednsoti. Ono sto Bilt nije izricito rekao a sto objasnjava stanje koje nije promaklo njegovim konstatacijama jeste osmisljena opstrukcija civilnog dijela mirovnog sporazuma kroz zakonodavnu regulativu u oba entiteta.

Prvi korak u cementiranju postojeceg stanja i rezultata svoje politike ucinila je RS donosenjem Zakona o koriscenju napustene imovine.Ovaj zakonski tekst usvojen je dva mjeseca po potpisivanju dejtonskog sporazumai objavljen kao prvi zakon u 1996.godini.Njime se "uredjuju uslovi i nacin koriscenja napustene imovine u cilju zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica,kao i zastite i ocuvanja te imovine". Pod napustenom imovinom zakon podrazumijeva "nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava koriscenja napustili" poslije 6. aprila 1992.godine.

Donosenje ovakvog zakonskog teksta nakon zavrsetka rata djeluje kao svojevrstan pravni cinizam. Opste poznata je cinjenica da je sva imovina, koja se po zakonu smatra napustenom, vec davno opljackana, razgrabljena i na razlicite nacine predata na koriscenje pa se briga o njenoj zastiti i cuvanju danas moze uzeti kao neumjesno pretjerivanje. Ta ista drzava donosila je tokom rata u vise navrata uredbe na osnovu kojih su opstinski stabovi za civilnu zastitu raspolagali imovinom lica koja su iz raznih razloga napustala prebivaliste.

Zakonodavac se nije potrudio da cilj politickih nalogodavaca bar malo sakrije tako da se njegova namjera razgolicuje odredbama koje regulisu posutpak sa napustenom imovinom nakon povratka njenog vlasnika. Po slovu zakona, vlasniku koji se trajno vraca omogucice se preuzimanje njegove imovine u roku od l5 dana samo ako ona nije vec data na koriscenje. Pitanje sta znaci "trajno vracanje" i kako tu cinjenicu pravno utvrdjivati kod pravnika izaziva podsmjeh. Sudije tvrde da ju nije moguce relevantno utvrdjivati i da je takva odredba pravna besmislica.

Ako je imovina vec dodijeljena nekom na koriscenje (najcesce izbjeglicama) vlasnik moze racunati na preuzimanje samo ako se lice koje njegovu imovinu koristi vrati na svoju imovinu ili u svoj stan. Drugacije receno,Musliman koji bi zelio da se vrati u svoju kucu moze to uciniti samo ako Srbin koji se uselio u njegovu kucu pristane da se vrati u mjesto odakle je izbjegao i u svoju kucu. I pored jasnog smisla ovakvih zakonskih rjesenja zakonodavac posebnim clanom podvlaci da se odredbe o vracanju primjenjuju po principu recepriociteta.Tako zakon sam sebe suspenduje i vezuje svoje vazenje za medjuetnicke politicke dogovore.

Nije potrebno biti pravnik da bi se shvatilo da ovakva zakonska rjesenja suspenduju pravo prognanih da povratak i Dejtonski sporazum u njegovom najvaznijem dijelu.I ne samo to. Zakon vlasnicima imovine onemogucava bilo kakvo vrsenje svojinskih prava proglasavajuci nistavnim sve ugovore o zakupu,koriscenju i cuvanju napustene imovine koji su zakljuceni od 6. aprila 1992.godine.Takvo retroaktivno vazenje zakona prava je rijetkost u zakonodavnoj praksi modernih drzava i praktikuje se samo u slucajevima izuzetne drzavne vaznosti.

Zakon je u praksu unio mnogo nereda i vlastima zadao mnogo glavobolje. Opstinske komisije za smjestaj izbjeglica, koje su formirane na osnovu istog zakona, suocile su se sa talasom izbjeglica iz Sarajeva kojima su obecani smjestaj i srdacan docek sirom RS. Da bi se tim ljudima obezbijedio smjestaj trebalo je izvrsiti reviziju u mnogim slucajevima dodjele kuca i stanova i iseliti one koji su samovlasno ili raznim drugim zloupotrebama usli u tudje kuce. Pokusaj zavodjenja reda dozivio je potpuni neuspjeh.Ljudi su se masali oruzja i upirali prstomu druge, uvijek se pozivajuci na dugogodisnje "truljenje u rovu", bijedu i nezaposlenost.Ministar za izbjeglice i raseljena lica javno je priznao poraz i za neuspjeh optuzio lokalne vlasti.

Poslije sastanka sa predstavnicima opstine Brcko, u kojoj je smjesteno oko l28 hiljada izbjeglica, Velibor Ostojic je nedavno javno pozvao sve one koji su uzurpirali napustenu imovinu da je vrate i omoguce smjestaj izbjeglica koje se jos uvijek nalaze u nuznom smjestaju.Apeli najvisih predstavnika vlasti ocigledno nailaze na zid cutanja, pa se drzava samo jos vise kompromituje. Deblji kraj izvlace izbjeglice na koje domace stanovnistvo gleda poprijeko i neljubazno.

Skupstina RS usvojila je krajem juna,nakon dugog otezanja i pritisaka medjunarodne zajednice, Zakon o anmnestiji. Oni koji su ocekivali da ce zakon amnestirati sve koji su izbjegli vojnu obavezu ili bjekstvom iz vojske izbjegli "patriotsku duznost",ostali su iznenadjeni.Armija dezertera, ciji broj se procjenjuje na nekoliko desetina hiljada, voljom zakonodavca nije obuhvacena amnestijom.Svi gradjani RS koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ili su se samovoljno udaljili ili pobjegli iz Vojske,mogu racunati da ce sa povratkom u RS sjesti na optuzenicku klupu. Desetine hiljada vec formiranih njihovih predmeta ceka na rjesavanje u Vojnom sudu. Do sada su ih sudije zaobilazile racunajuci da ce ih amnestija osloboditi obimnog posla. Njihova procjena je bila da se ovi predmeti ne bi mogli okoncati ni u narednih deset godina i da bi zbog toga bilo bemisleno rad na predmetima i zapocinjati. Saznavsi za Zakon o amnestiji jedan sudija je ovako rjesenje prokomentarisao konstatacijom da ce svi ti predmeti cekati sledecu amnestiju.Do sada su ih sudije zaobilazile racunajuci da ce ih amnestija osloboditi obimnog posla. Njihova procjena je bila da se ovi predmeti ne bi mogli okoncati ni u narednih deset godina i da bi zbog toga bilo bemisleno rad na predmetima i zapocinjati. Saznavsi za Zakon o amnestiji jedan sudija je ovako rjesenje prokomentarisao konstatacijom da ce svi ti predmeti cekati sledecu amnestiju.

Pravni prakticari ne kriju cudjenje zbog toga sto su amnestijom obuhvacena najteza krivicna djela protiv osnova drzavnog uredjenja i oruzanih snaga, a izostavljena dva djela koja se u udzbenicima krivicnog prava navode kao primjer politcko-pravne opravdanosti postojanja instituta amnesije. Primjera radi, da je Murat Sabanovic kojim slucajem minirao branu hidrocentrale u Visegradu bio bi optuzen za krivicno djelo diverzije iz clana 126.Krivicnog zakona za koje je predvidjena maksimalna kazna zatvora u trajanju od l5 godina. Primjenom amnestije bio bi oslobodjen krivicnog gonjenja za ovo krivcno djelo i pusten iz zatvora, ali bi bio osudjen ukoliko se nije odazvao pozivu za mobilizaciju. Amnestijom se takodje obuhvaca krivicna djela oruzane pobune, sluzbe u neprijateljskoj vojsci, ugrozavane nezavisnosti, priznavanje kapitulacije i okupacije, kradja oruzja ili borbenih sredstava i odavanje vojne tajne. Jedan iskusni advokat objasnjava da su izvrsioci ovih krivicnihdjela prava rijetkost u sudskim dosijeima i sumnja da se njiima sudi bez suda.... Bez povratka izbjeglog stanovnista Dejtonski sporazum je mrtav a bez povratka vojno sposobnih nema povratka ni ostale populacione strukture. Po svemu sudeci,potpisnici mogu ocekivati nove pritiske za usaglasavanje domaceg zakonodavstva sa potpisanim sporazumom.

Amnestijom usvojeno rjesenje i za zakonodavca predstavlja mac sa dvije ostrice. Da je izvrsena anmenstija svih koji su izbjegli vojnu obavezu njihov povratak bi popunio mobilizacijski kontingent i tako povecao borbenu sposobnost zemlje za slucaj novog rata. Ovako, postojecim dezerterima bi se u slucaju nove mobilizacije prikljucio i odredjen broj novih, sto bi dodatno slabilo odbrambenu moc zemlje. Izvodi bliski skupstinskoj zakonodavno-pravnoj komisiji navode da se zakonodavac rukovodio iskljucivo politickim razlozima. Najveci broj lica koja dolaze pod udar Zakona su u izbjeglickoj muslimanskoj i hrvatskoj populaciji tako da bi se amnestijom stvorili uslovi za njihov povratak, sto je trebalo po svaku cijenu izbjeci.

Zakona u sluzbi ratne politike,kazu, ima i na drugoj strani. Smjestaj izbjeglica i rezim napustene imovine su gotovo isti. Ocigledno je da zakoni postaju sredstvo politike koja nema namjeru da ispunjava obaveze preuzete Dejtonskim sporazumom. .

(AIM) Branko Peric