KOMANDANT ZA PIJACNOM TEZGOM

Sarajevo Aug 27, 1996

Bijeljina

Banjaluka, 27. avgusta (AIM)

Otkako je sveta i veka, kod nas, ovde na Balkanu, pijaca, kao i kafana, uvek su bili mesto gde ste mogli cuti najnovije vesti iz politike i ekonomije, o ubistvima i kriminalu, o deviznom kursu, aferama i sklandalima raznoraznim.

Vremena se menjaju, pa i obicaji.Pijace nisu vise "vasari tastine", vesti nam prenose mediji,pisani i elektronski, a napijaci ljudi i roba. Prodaje se da bi se zaradilo, da bi se zivelo i prezivelo. Bijeljinska zelena pijaca, kraj avgusta 96. Nekada poznata po tome sto su seljaci neprodatu robu jednostavno ostavljali na tezgama,jer im se nije isplatilo da je vracaju natrag,kuci. Nekada se zivelo u blagostanju,nekada se rasipalo, i presipalo.A danas?

Danas na ulazu u bijeljinsku zelenu pijacu na primer,docekace vas Zoran Puskovac, izbeglica iz Tuzle, borac Druge majevicke brigade u ovom tek prohujalom ratu... Prodaje svece i tamjan.

  • Napisi, covece, nesto i o nama borcima. Vidi,kako se patimo. Borci nisu dobili nista u ovom ratu. Posla nemam. Zena nezaposlena. Dve godine nosim ove svece i prodajem.Dvoje dece treba prehraniti. Boli me kao coveka. Svega mi je do guse. Zivimo u jednom sobicku, delimo zajednicko kupatilo u Bukresu (jedna od perifernih gradskih cetvrti). Patimo se...

Na nase insistiranje da napravimo fotos, odmahuje glavom i moli da to ne cinimo, jer kaze,boji se,videce vladika da prodaje svece i onda ce ostati i bez tog, kakvog-takvog izvora zarade. Samo da se prezivi.

Za jednom od pijacnih tezgi pronalazimo nasmejanog mladica, spremnog i za pricu i za salu. Zove se Stanko Stancic,izbeglica iz Tuzle. Ono sto izaziva posebnu paznju jeste cinjenica da je inzenjer tehnologije. U sali kaze da se po strukturi zanimanja i strucnoj spremi zaposleni na ovoj pijaci mogu slobodno porediti sa zaposlenima u bijeljinskoj opstini ili u nekoj dobrostojecoj firmi.Osim, njega za pijacnim tezgama radi i jedan komercijalni direktor,jedan direktor radnickog univerziteta, desetak nastavnika, jedan novinar i jos nekoliko njih sa visom strucnom spremom.

Nije rec,dakle,o berzi rada ili birou za zaposljavanje vec o zelenoj pijaci na kojoj se uz poljoprivredne i prehrambene proizvode prodaju, eto, i razne druge stvarcice, od kojih se moze ziveti i preziveti.

  • Bio sam godinu dana obican vojnik. Godinu i po komandir cete, a kraj rata sam docekao kao zamenik komandanta bataljona, kaze Stancic. Radio sam na pijaci da bih imao za steku cigareta i za ono malo hrane sto cu poneti u rov.Izasao sam iz Tuzle bez prebijene pare. Dao sam jednom Hrvatu 1000 DM,da bi me izveo iz grada. Onda je pocelo ovo. Tezgarenje i borba za opstanak. Bolje da radim ovde, nego da kradem ili gladujem. Sve ovo degradira coveka,ali sta drugo da radim.Kad cu ja kao inzenjer tehnologije u proizvodnju? Pa, to brate ne zna sada ni predsednik vlade, ni predstavnik drzave. To ti je politicko pitanje.Hoce li strani kapital stici ovde, hoce li doci do te dugo najavljivane privatizacije.Razmisljam,cak,i o odlasku u inostranstvo. Imao sam pasos,nisam otisao. Racunao sam,ako nemas svog porekla, svoje drzave, onda si u svetu niko i nista. Ostala mi je pijaca i nada da ce mozda nekad biti bolje. Zapisi, nije to ono za sto su se borci borili u ovom ratu. Jedan, dva procenta ljudi se obogatila, a 98% drugih su osiromasili i postali beda. Sta da ti pricam vise,zavrsava svoje oporo kazivanje Stanko.

Par tezgi dalje,u drugom redu, Cvijo Savic. Pre rata direktor skole u okolini Kaknja koji je 26.godina proveo u prosveti, dobio brojna priznanja, a danas, na pijaci. Radi se za veci i obilniji rucak. Prodaje skolski pribor.

  • Ja sam ti iz sel Siljeseva kod Kaknja. Sada se zove Begovo polje. Selo je smesteno u dolini reke Bosne, na putu Zenica-Sarajevo. Nekada je imalo crkvu, sada nema-srusena je u ovom ratu. Po dolasku u Bijeljinu, '92.godine, trazio sam posao u prosveti, ali ovde je stiglo oko 500 izbeglica sa slicnim profilom zanimanja. Bijeljina je nekada imala Uciteljsku skolu i toga kadra je ovde previse. Radim, da bi porodica prezivela.Obrcem malu svotu novca, pa malo i zaradjujem.Kupovna moc stanovnistva je opala.Istrosilo se",kaze bivsi direktor skole.

Par koraka dalje prodaje Mladenka Bjelakovic iz Viteza. Po struci novinar. Bila direktor Radnickog univerziteta u Vitezu i radila u opstinskom listu. Na pijaci je vec tri godine.

  • Sramote nema, mora se preziveti.Ne napusta me optimizam. Nadam se da ce biti bolje, kaze Mladenka. Jer, gore biti ne moze. Bez obzira ko ce pobediti na ovim izborima, ne ocekujem neke vece promene, kaze. Da nije bilo pijace, bila bih gladna.Ovako,nekako ce se preziveti.U svojoj sredini, u Vitezu,mogla sam se dokazivati, bila sam mlada,kome sada da se dokazujem u svojoj 40-toj godini. Ponovo da budem pripravnica, pita Mladenka Bjelakovic,novinar za pijacnom tezgom.

Nista drugacija nije prica ni Vesne Vuksanovic, inzenjera tehnologije, komercijalnog direktora pre rata u jednom velikom mlinu kod Tuzle. Sest godina pre toga radila je kao profesor u skolama u Vlasenici i Gracanici.

"Rat je bio. Ocekivali smo nesto bolje. Nekakve promene.Nasi glasovi nista nece odluciti,kaze. Svi nude, svi obecavaju, ali izgleda da od njih nista ne zavisi. Slusamo prazne price.Ponizeni smo i uvredjeni.To je to,kaze Vesna.

I tako,prica za pricom,ispovest za ispovescu. Nekad je bilo drugacije, sada je tako nekako.U medjuvremenu, dogodio se jedan rat.

(AIM) Ljubomir Ljubojevic

.