INTERVIEW: MILJENKO JERGOVIC

TAKVA JE SITUACIJA

AIM, ZAGREB, 7.8.1996. AIM: Kako si i sam novinar i pisac, cesto si bas na tu sortu posebno alergican. Tako si jednom na stranicama Danasa navalio i na beogradskog kolegu Milosa Vasica, novinara Vremena. Zasto? JERGOVIC: Zato sto ne vjerujem u tu zivotnu varijantu po kojoj covjek moze izvuci zivu glavu, obraz i nekakav moralni integritet, a da pritom ostane izvan igre. AIM: Igra je u ovom slucaju u kontekstu rata? JERGOVIC: Pa, da. Izvan igre mozes ostajati dok traje mir, ali kad taj mir bude ukinut odlukom nekog Karadzica ne mozes se praviti kako je u pitanju elementarna nepogoda, potres ili tajfun kojeg ukrasis lijepim i milim zenskim imenom. Jednako tako, tvrdnjom da se u Bosni vodi gradjanski rat postici ces samo to da ce se ona strana koja napada i ubija naci opravdanom i amnestiranom. Gradjanski rat u Bosni je kao tajfun Eliza. Islo mi je na zivce kad bi netko iz Bosne i o Bosni pisao za Elizu.

Moje reagiranje je nekom, mozda, moglo djelovati grubo, no mogu reci samo to da grubost nikad nije bila slucajna, niti izvan kontrole. Rekao bih da poput IRA-e preuzimam odgovornost za svaku rijec koju sam napisao. AIM: Bio si se ostrvio na Vasicevu reportazu iz Sarajeva. Sto ti je u njoj zasmetalo? JERGOVIC: Malo mi je cudno o tome govoriti s vremenske distance, te iz situacije kad vise nije rat, Sarajevo nije pod opsadom, a neke se stvari opcenito pocinju vrlo elasticno shvacati i dozivljavati. Svatko svakom sad ide preko linije pokojnog fronta u posjetu i zagrljaj. Pogotovo oni koji su najzesce i najdosljednije mrzili ili oni koji su o svojim nacijama mislili puno bolje nego o drugim. Oni su sad najveci frendovi, trguju naftom, svinjetinom, mesnim preradjevinama, cigaretama i pivom, ugovaraju vaterpolske utakmice, pa onda na njima evociraju svu ljepotu oruzanih neprijateljstava. Zapravo ne evociraju je vaterpolisti, nego oni u odijelima, pokraj bazena. E, meni je u toj situaciji opce normalizacije, te ekonomskog bratstva i prosperiteta, te pregovora o svemu i svacemu, strasno tesko govoriti o onome sto sam zamjerao nekom Milosu Vasicu. Moji se danasnji stavovi ne razlikuju od onih prije dvije godine, ali covjece kako sad da mislim o Vasicu kad u srpskim novinama citam nevjerojatne pohvale, te gotovo hagiografske karakterizacije Franje Tudjmana, pa kad Ejup Ganic kaze kako ce uskoro Miloseviceva posjeta Sarajevu biti sasvim obicna i normalna stvar, a pravovjerna hrvatska glasila cesce nalaze ruznu rijec za, recimo, Ivana Zvonimira Cicka, nego za Slobodana Milosevica.

No, ako se vec moram vratiti na Vasicevu reportazu iz Sarajeva reci cu samo da mi je bilo moralno nepodnosljivo vec to sto je njezin prvi nastavak bio posvecen sarajevskim Srbima. Naime, naprosto nevjerojatno da nakon dvije i pol godine opsade koja nije stezana s Pala nego iz Beograda, u Sarajevo dolazi nezavisni beogradski novinar i prvo sto on vidi jesu opet - Srbi. To je kao da se 1942. neki nezavisni zagrebacki novinar probio u Jasenovac, pa mu je prvo na pameti bilo da vidi kako stoje stvari s ljudskim pravima clanova HSS-a zatocenih u logoru, da provjeri u kojoj mjeri zatoceni Zidovi i Srbi postivaju njihova prava. AIM: Jednom si rekao da je nasa buduca komunikacija, tj. komunikacija izmedju dvije strane Drine, strasno otezana, ako ne i sasvim nemoguca. Mislis li i nakon svih spomenutih normalizacija tako? JERGOVIC: Pa nazalost mislim. A u obrazlaganju ne moram ici daleko, samo do torbe u kojoj je novi broj Vremena. Ja te novine redovito citam. Nekad sam to cinio jer sam od njih nesto ocekivao, a kasnije sam ih citao da bih se jos malo vise nervirao. Danas se vise ne nerviram, nego samo zapazam. Evo, recimo, ovo, intervju sa Srdjanom Dragojevicem, ciji sam film "Mi nismo andjeli" gledao i jako mi se svidio. Sada je snimio prvi film o ratu u Bosni "Lepa sela lepo gore". Ja cak vjerujem da je taj film O.K., no cudno mi je kad citam kako Dragojevic, predstavljan kao netko tko nagovjestava neku drugu, bolju Srbiju, kritizira Milosevica i srpsku ratnu politiku: "Mislim da je normalno vodjenje politike podrazumevalo sledecu stvar. Ako su nam tradicionalni neprijatelji Nemci lupili kajlu, trebalo je da im odgovorimo tako sto cemo odmah priznati Hrvatsku i Sloveniju. Ali da cim Hrvatska pipne nasu manjinu, lepo objavimo diplomatsku notu i lepo objavimo rat Hrvatima. I tako bi stvari bile pravno ciste i verovatno okoncane na nase zadovoljstvo".

Eto, zbog ovakvih stvari komunikacija je uglavnom nemoguca. Naime, Seselj je, eto, bio najavio klanje zahrdjalim kasikama, a meni Dragojeviceve rijeci slute na klanje srebrenim kasikama. Pritom sam, cak, spreman i povjerovati da ljudi poput Srdjana Dragojevica niti bi klali, niti bi koga mrzili jer nije Srbin, nego prema izgovorenim rijecima imaju samo nesto malo drugaciji odnos nego ljudi koji su osjetili posljednje konsekvence price o zahrdjalim kasikama. No, moj komunikacijski problem sastoji se u tome sto mi je nemoguce pronaci diskurs za komunikaciju s nekim tko vjeruje da su izmedju nas samo pale neke ruzne rijeci i nista vise.

Osim toga, mi se zarad komunikacije ne mozemo naci na pola puta jer niti nismo na istom putu. S jedne strane Beogradjani su osluskivali rat u nekom dalekom komsiluku, recimo u nekakvoj Srebrenici, a Sarajlijama, Osjecanima, pa i Zagrepcanima taj se rat dogadjao u vrtovima i pod prozorima, u spavacim sobama. U te vrtove nisu provalili tenkovi nasih susjeda iz istog grada, nego su to bili tenkovi kojima je sofirao i slao ih netko s Topcidera ili s Dedinja. Za komunikaciju bilo bi nuzno da takvu istinu poznaju i s druge strane. Ja ne mogu komunicirati s nekim tko vjeruje kako su komsija Srbin, komsija Hrvat i komsija Bosnjak na znak startera izvukli puske iz soski i zapucavsi jedni po drugima zapoceli gradjanski rat. Ako vec nije uvredljivo, onda mi je blesavo. AIM: Mozes li prihvatiti da smo prozivjeli ipak radikalno razlicita iskustva? JERGOVIC: Da, naravno. Izmedju ostalog i to je uzrok za nemogucnost komunikacije. Cak nam niti iste rijeci vise nista ne znace. Stoga mi se cini da ce se lakse, pa skoro i prirodnije, uspostaviti komunikacija nekog Zagrepcanina ili Sarajlije s nekim Banjalucaninom, buduci da u njihovim iskustvima ipak ima nekih dodirnih tocaka. Naravno, rijec je o normalnim, obicnim i snosljivim ljudima jer oni drugi i drukciji zapravo i nemaju komunikoloskih problema. Sto su netolerantniji i opsjednutiji sobom, to bolje trguju. Pa ce, recimo, dojucerasnjem neprijatelju poslati naftu premda na naftu idu tenkovi, ali ce dozivjeti slom zivaca ako im djeca potajice slusaju Partibrejkerse, premda tenkovi ne idu na muziku. Cudno je to. AIM: Kako si dospio u polemiku izmedju Alesa Debeljaka i skupine beogradskih pisaca? JERGOVIC: Nisam ja bio u nikakvoj polemici. Tek sam u Nedjeljnoj Dalmaciji bio objavio neku vrstu komentiranog izvjestaja o onome sto se na stranicama Vremena dogadjalo izmedju Debeljaka s jedne strane, te Prodanovica, Milutinovica i Velikica s druge. No, onda su u Vremenu preuzeli dijelove tog teksta (istina sasvim korektno izdvojene), te ih objavili na stranicama rezerviranim za polemiku. A onda su Prodanovic i Milutinovic raspalili i po meni, kao i po Debeljaku. Bili su jako nervozni i ljuti. Isto tako, necim povrijedjeni. Ja bas i nisam razumio cime. Prodanovic je rekao kako je on napisao nesto o nekoj dzamiji sto su je Srbi minirali, sugerirajuci kako ja nisam napisao nista o pravoslavnim crkvama koje su minirali Hrvati ili Bosnjaci. I jos mi je porucio kako sam njegovog djeda socijalistu i ucesnika na kongresu u selu Ba etiketirao kao cetnika, a zbog cega danas i unuci gube glave. Usput se zafrkavao s mojom formulacijom o "sarajevsko-zagrebackoj perspektivi" iz koje promatram stvari. Kazem, bio je jako ljut, a meni je zapravo bilo zao. Naime, nasi se svjetovi nisu podijelili po crti zlocina i podrske zlocinu, nego su podijeljeni na nacin koji je zapravo puno strasniji. Nismo se ni posvadjali, a vise se ne mozemo izmiriti jer uopce ne govorimo o istim stvarima. AIM: No, ipak si posljednjih godina pratio sto se dogadja na beogradskoj knjizevnoj sceni? JERGOVIC: Pa, recimo da jesam. I to u onoj mjeri u kojoj sam dolazio do knjiga i casopisa, te u mjeri u kojoj sam za isto imao interese prije rata. Naime, osim ove svercerske, politicke i trgovacke normalizacije jako mi na zivce ide i naglo probudjeni interes za suprotnu stranu koji se u posljednje vrijeme javlja kod skupine ljudi koje ce vlast otpisati i opisati kao jugonostalgicare. Recimo, Balasevica danas u Hrvatskoj slusaju uglavnom ljudi koji ga prije rata uopce nisu slusali. Odu na koncert u Sloveniju, nadju se s mladima od Vardara pa do Triglava, pa onda placu. Placu jednom, placu drugi put, placu na Balasevica, placu na Bajagu, cak i na Partibrejkerse placu. Znam i neke koji su isli u London da ekskluzivno placu i na Disciplinu kicme. Zamisli, debela crnkinja pjeva Kojin engleski prepjev o bacanju betonskih tabli s vrha zgrade, a oni placu! Kazem ti, problem je u tome sto je pojam kulturnog interesa za ono sto se dogadja s druge strane vec potpuno ugusen nekakvim silikonskim suzama.

A sto se tice knjiga, citao sam ih, neke s velikim zadovoljstvom. Recimo Radoslava Petkovica, pa Velikicev Severni zid, Pistala, naravno. O Arsenijevicu sam cak i pisao u Nedjeljnoj Dalmaciji, ali kako nisam plakao pisuci, a nisam ga proglasio niti za "srbocetnika", tekst je prosao gotovo sasvim nezamjeceno. Ako vec nabrajam ovako, kao pred uciteljicom, reci cu ti jos samo za Velimira Curguza Kazimira. Nekad je bio radikalni ekperimentator, a u ratu je objavio jednu njeznu papagajsku knjigu koja, medjutim, nije niti najmanje pateticna.

Naravno, procitao sam i Kaporov roman o Sarajevu. Steta sto taj nije bio Nijemac, pa nije pisao roman o Varsavi. Barem bi ga osudilo na Nirnberskom procesu. AIM: Pokusaj, ali iskreno, reci jesi li se, racimo do 1990. smatrao dijelom nekakve opce jugoslavenske kulturne scene, neceg sto je sve objedinjavalo? JERGOVIC: Ne vjerujem da je takva scena ikad postojala, premda to ne govorim iz vlastitog iskustva, buduci da do 1990. i nisam toliko toga objavio da bi ljudi izmedju Triglava i Gevgelije uopce culi za mene. Medjutim, bez obzira na to, mislim da je neozbiljno i neoprezno govoriti o nekakvoj jugoslavenskoj sceni. Postojali su ljudi, iz Zagreba, Beograda, te nesto rjedje i iz Sarajeva, Ljubljane i Skopja koji su se medjusobno pozivali na knjizevne veceri i izlozbe, pisali jedni o drugima, te na razlicite nacine stvarali iluziju o postojanju nekakve skupne scene. AIM: Kojoj si sceni onda pripadao? JERGOVIC: Onoj koja se protezala izmedju Bascarsije i Marindvora. Na tom prostoru sam se mogao vrlo jasno identificirati, premda je i takva identifikacija prirucna i provizorna. Mislim da je mistifikacija uopce govoriti o karakteristikama pojedinih kulturnih scena u bivsoj Jugoslaviji. Tako nesto sluzi samo buducim interpretatorima i revizorima koji ce nam olaksati da sve zaboravimo. Najprije ono dobro, a potom i lose. Tada cemo i za komunikaciju biti spremniji. Iako cemo i tada opet komunicirati kao autisti. AIM: Jesi li se danas u stanju jasno locirati u pogledu kulturne scene? JERGOVIC: Nisam jer se moj svijet potpuno rasuo. Neki moji prijatelji su pod zemljom, a neki su se rasporedili po zemaljskoj kugli izmedju Novog Zelanda, Svedske, Juzne Amerike, Juzne Afrike, Washingtona i Phoenixa. Moja scena vise ne moze postojati jer je situirana u skladu s vjerovanjem jednog svjetskog putnika koji mi je ovih dana zbunjen svjedocio kako sarajevskih pisaca i slikara ima cak i u Liberiji. Nema ih samo u Burundiju i Ruandi, rekao sam mu. Mozda se jednom uputim u obilazak svoje kulturne scene, no ako ne podjem koliko sutra mogao bih se iz obilaska vratiti kao starac Foco od stotinu ljeta. AIM: Obisao bi i Beograd? JERGOVIC: Ne vjerujem. Iz mnogih razloga - ne. Jedan je i taj sto su svi s kojima sam nesto dijelio otisli otamo ili su se pokazali gadovima. Ostaju, mozda, ljudi koje nisam ni upoznao. No, takvih ljudi recimo ima i u Temisvaru gdje takodjer ne mislim skoro ici. Ne znam sto bih tamo radio. Kad su proradile telefonske veze s Beogradom mogao sam samo nazvati automatski automat da provjerim koliko je tamo sati. Ne govorim to sa zluradoscu, niti s ucitavanjem nekih dubljih smislova. Eto, samo je takva situacija.

ALEN ANIC