HRVATSKOJ NE TREBA DRUGA PALESTINA

INTERWEU: Ivica Vrkic, predstojnik Ureda hrvatske Vlade za mirnu renitegraciju istocne Slavonije, Baranje, i zapadnog Srijema

AIM, OSIJEK, 31.7.1996. AIM: Kako biste ocijenili dosadasnji tok procesa mirne reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema? VRKIC: Cijeli bi proces podijelio u dva dijela. Prvi je vojna komponenta koja je zavrsila bez vecih poteskoca. Drugi je civilna, mnogo znacajnija. To je model koji nigdje u svijeto do sada nije ispitan. Stoga je vazno pronaci prakticne poteze koji mogu zadovoljiti pravila igre potpisana sporazumom u Erdutu, Zagrebu i Daytonu. Sada ulazimo u zrelu fazu reintegracije, pa nailaze problemi koje ranije nismo susretali. Zato nam se ponekad cini da tek sada nailazimo na probleme, pa otuda i pitanje je li cijeli proces moguce zavrsiti na miran nacin. Rijec je o sindromu uzlazne linije - sto se vidje penjemo, vise vidimo. Bez obzira sto se cini da je vise problema nego na pocetku, nisam pesimist. Upravo zbog toga sto smo uspjeli dosegnuti razinu da probleme sagledamo u njihovoj ukupnosti. Sad kad smo vidjeli o kakvim je problemima rijec, znamo da je potrebna velika tolerantnost, strpljenje i medjusobna komunikacija i to sve tri strane - hrvatske, srpske i UNTAES-a. AIM: Kad ste preuzeli celno mjesto u Uredu privremene uprave jeste li ocekivali takav tempo reintegracije? VRKIC: Bila je to, tada, za mene velika nepoznanica. Imao sam silnu zelju obaviti jedan konkretan posao. Od pocetka sam bio uvjeren da je mir drzavni strategijski interes. Slagao sam se s konceptom da samo mir moze ovdje dati trajno rjesenje. Od prvoga dana zalagao sam se za politicko rjesenje, trazeci mogucnost da se na tom podrucju uspostavi hrvatski vlast - a kad kazem hrvatska mislim gradjanska i demokratska, a ne bilo kakva vlast - u kojoj je moguce konzumirati sve razlicitosti stvarnog stanja interesa naroda koji ondje zive. A kada govorim o potrebi uspostave hrvatske vlasti, ne kazem to zbog toga sto mislim da bi nekoga trebalo podjarmiti. Vlast vidim kao sinonim za red i pravnu sigurnost, odgovornu za sve svoje gradjane. Vlast je prvenstveno potrebna da bi se ljudi u tom prostoru osjecali sigurnima. Zato se zalazem za sto skoriju uspostavu vlasti, koja ce omoguciti razvoj slobodnog drustva. AIM: Je li, sto se plana reintegracije tice, najgore vec proslo i hoce li Vam poci za rukom da Hrvatska izadje na svoje istocne granice bez ijednog ispaljenog metka? VRKIC: Proces je toliko uznapredovao da je od pocetne grude snijega sada vec nastala velika lavina. Plan reintegracije postavljen na pravilnim nacelima - da se zastiti covjek na tom podrucju i da ljudi ondje vise ne ginu. To je veliki ulog za stvaranje pozitivne energije na obje strane, bez obzira sto poteskoce postoje. Na obje strane stvorena je kriticna masa. U Hrvatskoj je sazrela spoznaja da vojna pobjeda vise nije potrebna, vec da snagu koju imamo valja pretvoriti u dobronamjernost i milosrdje. Takva politika postaje stabilizator mira na ovom podrucju, a u hrvatskoj je politici, cini mi se, sazrela spoznaja da upravo njoj najvise koristi mir. Vise nema potrebe ratovati, jer je Hrvatska dosegla stupanj da stvari moze rjesavati mirom, jer za to ima i vojnu i politicku snagu. Bez obzira na vanjski okvir, sil, buku i galamu koja se ponovno dize, a koju proizvode oni isti ideolozi koji su stvarali pretpostavke za rat, to samo jako odzvanja, poput zvona, supljeg iznutra. Medju Srbima starosjediocima dovoljno je ljudi koji zele zivjeti u svojim kucama, a njihove su kuce u Hrvatskoj. Hrvatska ce biti njihova domovina sasvim sigurno ukoliko se u fazi reintegracije pronadje dovoljan stupanj povjerenja. To je najbolje jamstvo da Hrvatska i njima moze biti domovina, kao sto je i Hrvatima. AIM: Cest ste, za razliku od nekih radikala, naglasavali prednost mirne reintegracije u odnosu na vojno rjesenje. Zasto je, gledano dugorocno, za hrvatsku bolje da se njezin posljednji okupirani dio, mirno reintegrira? VRKIC: Posluzio bih se primjerom iz povijesti, ako se bilo kome uskrati pravo na njegovu povijest, na pravo da zivi ondje gdje se rodio, to automatski izaziva potrebu da se to brani, pa ako treba i po cijenu zrtve. Treba shvatiti - ljudi koji su ovdje zivjeli vjekovima imaju pravo tu i ostati. Jer, ako se to ne dogodi, uvijek ce postojati mogucnost terorizma. Ako se ljudima to elementarno pravo ostavi, onda nema nikakve potrebe da se oni za to bore oruzjem. Vojna bi opcija mozda rijesila stvar za jedan dan - da sad ne govorim o tome koliko bi to bilo nemoralno od strane hrvatske drzave da redarstveno udje u taj prostor kada su Srbi predali oruzje - ali bi ostavila mnogo problema koji bi kasnije izrasli u terorizam. Nitko nema pravo protjerati te ljude s ovog prostora. One koji ne pristaju na takve uzuse i donesu odluku da nece ostati, Hrvatska ima obvezu isplatiti, prihvacajuci njihovu volju i dati im za to materijalnu naknadu. Tako nam se nece dogoditi da na ovom podrucju imamo Palestinu. AIM: kako biste oznacili vasu suradnju s generalom Jacquesom Kleinom? VRKIC: Klein je profesionalac koji svoj mandat zeli zavrsiti pravedno. To mu nije lako, jer on stalno mora odrzavati ravnotezu razlicitih interesa Srba i Hrvata. To uvijek valja imati na umu. Zbog cinjenice da se ne nalaze u svojim kucama vec pet, sest godina, Hrvati su silno nestrpljivi i zele se sto prije vratiti kucama. A Srbi, zbog cinjenice da ih je veliki broj sudjelovao u tom ratu, jedan dio i u zlocinima, ne znaju sto je njihova perspektiva i nisu sigurni za svoju buducnost. Dok se ne pronadje mjera u tom odnosu - da se Hrvati vracaju, a Srbi ondje ostanu - jako je vazno komunicirati. Mozda je u ovom trenutku i bolje komunicirati na razdaljinu, telefonom. Pa da onaj kome je netko pomogao u ratu zahvali onome drugom i da si zazele dobrodoslicu. Ali isto tako, oni koji su cinili zlocine, ili se nisu korektno ponasali prema svojim susjednima, moraju doci pred kusnju da cuju onoga koga su protjerali. To mi se cini prirodnom regulacijom postratnih odnosa. Tada se mora pojaviti drzava koja ce te odnose regulirati. Kako se pojedinac pojedincu ne bi osvecivao. Pojedinac nekoga moze prijaviti, ali je na sudu da to procesuira. Zato je od velike vaznosti da se ondje sto prije uspostavi pravna drzava koja ce moci rjesavati te pojedinacne odnose. Upravo u tom odnosu dvije strane moraju vjerovati trecoj, a to je UNTAES, na celu s Kleinom. To mora biti medjuprostor za uspostavu hrvatske vlasti koja ce tu pravednost UNTAES-a nastaviti. AIM: kako biste oznacili suradnju sa srpske strane? S kim najbolje suradjujete i postoji li ondje struktura srpemna da sutra suradjuje s hrvatskim vlastima? VRKIC: Najveci problem u cijelom procesu je sto srpska politika nije strukturirana tako da moze kontrolirati situaciju. Pitanje j ekoliko je tamosnja vlast stvarni rpedstavnik svog naroda. Stanovnistvo je ondje globalno podijeljeno na dva dijela: oni koje nikada nece prihvatiti hrvatsku vlast, radeci na tome da hrvatska vlast tamo i ne dodje. Takvi ce prvi otici kada hrvatska vlast tamo stigne. Drugi dio apsolutno je spreman prihvatiti hrvatsku vlast. Ali je ta ideja u tom podrucju jos uvijek ugrozena. Sluzbena vlast ondje jos uvijek ne trazi politicki oblik suradnje s hrvatskom vlascu. Taj sluzbeni dio, iako on sada nije toliko izrazen, pokusava se odrzati na vlasti, trazeci politicku autonomiju, u obliku srpske drzave na hrvatskom teritoriju. Ta vlast naravno, nema veliki manevarski prostor, jer su njezini predstavnici potpisali Erdutski sporazum koji im to onemogucuje. Oni pokusavaju revidirati politicke dogadjaje i spustiti ih ispod razine obveza proizislih iz potpisanih dokumenata. A kako su oni u svetu tome sudjelovali, sada ne mogu biti na seceni, pa su im potrebna razna pomagala pomocu kojih ce plasirati svoju ideju. To rade vrlo perfidno, pricajuci kako hrvatska drzava nije ni slobodna ni demokratska, pa ako su u toj neslobodnoj i totalitarnoj Hrvatskoj ugrozeni Hrvati, koja je tek onda pozicija Srba. Tim izmisljenim pricama zele pokazati sto ih ocekuje ako hrvatska valst dodje u taj prostor. Da to nije tocno vidi se i iz onoga sto ja radim i sto nudi sluzbena hrvatska politika, dogovorena samim hrvatskim vrhom. Ta je politika jasna: ulazeci u taj prostor Hrvatska podjednako vodi racuna o interesima Hrvata i Srba - Hrvata da se vrate u to podrucje, a Srba da ondje ostanu. Odnosno onima koji zele otici da im se pravicno nadoknadi imovina. Dakle, nema vise politike sile, a ako netko stalno istice ugrozenost svog naroda, onda to prije svega cini zbog svojih osobnih interesa. Javljaju mi se Srbi iz Tenje i Dalja govoreci kako im prijete tamosnje kolovodje, spremajuci ih da u trenutku kada dodje hrvatska vlast ta mjesta pod pritiskom kolektivno napuste, kako bi dokazali genocidnost hrvatske vlasti. AIM: Goran Hadzic ocito ne spada u kategoriju ljudi s kojima dobro suradjujete. Nedavno se u razgovoru za casopis Intervju pozalio kako mi niste htjeli pruziti ruku. VRKIC: Neki dan se, kad smo otvarali cestu prema Vukovaru, zbila zgodna scena. Rukovao se Klein s Hadzicem, a zatim sa mnom. Ja se nisam htio rukovati s Hadzicem i Glavas mi je doviknuo da se ipak rukujem s njim. Rekao sam: "Ja necu, ali ti se ruku". I on se rukovao. To s moje strane moze izgledati kao inat, ali nije. Radi se o sljedecem: bez obzira sto to nije uvijek moguce u ovim uvjetima, zelim ostati osoba cistog politickog integriteta. Znam sto zastupam i jasno mi je sto zastupa Hadzic. Imam mandat svoje Vlade, a on kakav-takav naroda koji ga je postavio. Prihvacam ga kao osobu koja zastupa srpske interese, ali osobno mu ne pruzam ruku i s njim ne komuniciram, jer mu ne zelim dati legitimitet putem osobnog odnosa. On je ipak bio inspirator rata na ovim ppodrucjima. Priznajem ga onoliko koliko je objektivno u ulozi partnera u obavljanju istog posla i onoliko koliko je spreman raditi na uspostavi mira. jer, cim netko radi na uspostavi mira, s njim treba suradjivati. Svoje suradnike uvijek bodrim da suradjuju sa svima koji rade na uspostvai mira, pa i s hadzicem. Ali osobno s nim necu komunicirati, jer ga drzim sinomimom za stvaranje zla na ovom podrucju. AIM: Koje najvece probleme vidite u narednim koracima reintegracije? VRKIC: U uvjetima koji tamo postoje, tamosnjoj je vlasti tesko voditi bilo kakvu politiku. Imam dojam da tamosnja vlast ne vodi politiku koja bi bila konstruktivna i koja bi polazila od toga da u realnim uvjetima probleme treba rjesavati na realan nacin. Oni i dalje pokusavaju instrumentalizirati svoj narod, kako bi ga supsrotstavili ideji i obvezama koje su u svijetu vec rijesene. Ne moze se narod stalno drzati na okupu laznom nadom da ce imati svoju drzavu, kad im to nitko usvijetu ne priznaje. Na taj se nacin unistava pozitivna energija tog naroda i krivo ga se usmjerava. Umjesto da se bore u okviru dosega koje im omogucava Erdutski sporazum i da u tome traze prostor za politicku borbu, gura ih se u nesto posve suprotno. AIM: Kada je realno ocekivati povratak prognanika? VRKIC: To je najslozeniji dio problema. Teritorij nije problem reintegrirati, ali ce najteze biti resocijalizacija ljudi. To zahtijeva vrijeme, ali ako se cijeli proces postavi na prave osnove, moguce ga je ubrzati. Sve sudbine svih ljudi moraju biti rijesene. Treba stvarati paralelne uvjete za povratak na nacelu da svatko ide svojoj kuci. Drzim da ce se Hrvati vrlo brzo poceti vracati u podrucje oko Vinkovaca, u Apsevce, Ceric, Nijemce... I Srbi ce se poceti vracati i ne mislim da ce biti problem hoce li se stvoriti uvjeti za njihov povratak. Problem je u necem drugom: medju njima postoji unutarnja barijera koja je djelom rezultat cinjenice da oni nisu imali povjerenja u hrvatsku vlast ni onda kad su bjezali pred njom. To je samo znak da od te vlasti postoji otklon i nepovjerenje jer je za "Bljeska" i "Oluje" nsajveci dio njih otisao zato sto su to trazile njihove vodje. Odvodili su taj narod kao dokaz ustaske genocidnosti. Bez obzira koliko Hrvatska radila na tome da se omoguci povratak Srba, oni jos uvijek govore da ce se vratiti tek onda kada se u Hrvatskoj promijeni vlast. A mislim da bi trebali promijeniti logiku. Vlast neka mijenjaju zajedno s Hrvatima, ali na izborima, a ne na nacin da ucjenjuju i odredjuju tko ce u Hrvatskoj vladati. AIM: Mislite li da ce jos tijekom ove godine u hrvatskom Podunavlju biti moguce slobodno kretanje, bez ikakvog ogranicenja? VRKIC: Radit cemo na tome kao i na sto skorijem odrzavanju izbora, najkasnije do konca godine. Treba izabrati ljude koji ce biti relevantna lokalna vlast. To je moguce do tada realizirati, ali prije toga valja napraviti jasnu diferencijaciju izmedju onih koji zele ostati i onih koji to ne misle. Kad oni koji ne misle ostati, donesu tu odluku, mnoge ce stvari biti puno lakse napraviti. Ocekujem da ce se taj proces progresivno razvijati onako kako se bude uvidjalo da politika koja je protiv reintegracije nema izgleda. AIM: Bojite li se mogucih incidenata prilikom povratka prognanika koji bi mogli ugroziti ili usporiti proces reintegracije? VRKIC: Kroz to "minsko polje" valja hodati oprezno i mudro. Prvo treba stvoriti uvjete za sigurnost i red, a to moraju uciniti policijske snage cim dosegnu stupanj zastupljenosti odgovarajuci popisu iz 1991. godine. To je nuzno zbog toga jer su posljedice rata takve da je na svim stranam puno unesrecenih ljudi, spremnih zbog stanja u kojem se nalaze, poremetiti opce procese. Zbog toga je, ponavljam, vrlo vazno da se na tom podrucju uspostavi vlast koja je u stanju funkcionirati, naravno, uz pomoc UNTAES-a i medjunarodnih posrednika. Ako se stvari budu razvijale na nacin da institucije hrvatske vlasti ulaze postupno, mi tada mozemo tvrditi da ce se ljudi vracati onako kako se to ocekuje. AIM: Na sto vam se najcesce zale lokalni Srbi? Koji su njihovi strahovi i bojazni? Mislite li da ce vecina tamosnjih Srba ostati ili otici? VRKIC: Mnogi ljudi s kojima sam razgovarao, starosjedioci Srbi, s kojima su kontakti sve intenzivniji, silno se boje svojih kolovodja i onih koji jos uvijek u tom prostoru vladaju, a za koje cak ne bih rekao da su predstavnici tamosnjih legalnih struktura, vec neki sivi ljudi, ulica ili mafija koja kontrolira to podrucje. Ti ljudi govore da ce im UNTAES, ili cak Hrvatska, morati pomoci da se rijese svojih kolovodja. Zbog toga da bi se osjecali sigurni i da bi tek tada mogli razgovarati o svojoj sudbini. Rijec je doista o apsurdu, mada ce nekome liciti na propagandu. AIM: Spisak od 811 osoba na koje se ne odnosi amnestija, izazvao je nepovoljna reagiranja u tamosnjoj javnosti. Zalazete li se za opcu amnestiju koja bi obuhvacala sve osim ratnih zlocinaca? VRKIC: Zalazem se za "cistu mentalnu higijenu", koja bi omogucila stvaranje pravnih uvjeta da onaj tko je kriv i tko nema cistu savjest, sam napusti taj prostor. A onaj tko nije bio neposten prema svome okruzenju, mora biti zasticen. To je zdrava osnovica za uspostavu mira i dobrih odnosa u tom podrucju. Mnogi popisi radjeni su na osnovu uzavrelog stanja u kojem su se nalazili prognanici kad su odlazili s tog prostora. Sadasnja komunikacija izmedju dvije strane otkrit ce mnogo zablude i tada nastale krive informacije. Bit ce to najbolji regulator medjusobnih odnosa susjeda, prijatelja i neprijatelja. Je li rijec o opcoj amnestiji ili ne, u ovom trenutku, cini mi se, nije cak ni najvaznije. Najvaznije je otvoriti slobodu kretanja, ali uz strogu kontrolu sigurnosti. To ce rijesiti sve druge odnose, i nije potreban nikakav zakon o oprostu, jer najbolji je oprost u kojem ce oni koji su medjusobno suradjivali i koji nisu jedni drugima cinili zlo, moci dalje zajedno zivjeti. AIM: Kako gledate na izjave pojedinih ljudi s hrvatske politicke scene koji Srbima na tom podrucju daju otvorene poruke da odu i ne cekaju dolazak hrvatskih vlasti? Kvari li vam to posao? VRKIC: Ne mislim kao oni, vec zastupam misljenje hrvatske Vlade i predsjednika drzave. Operativac sam koji provodi politiku na osnovu strategije koja se dogovara na najvisem drzavnom vrhu. A stav drzavnog vrha nije ono sto govore pojedinci. Oni za to imaju neke svoje razloge, dijelom i zbog stanja u kojem se nalaze. To ne odobravam i ja ne mislim tako, sto sam javno u nekoliko navrata i rekao. Bez obzira koliko to cijelom procesu steti i mozda ga usporava, drzim da ljudima treba omoguciti javno iznosenje stavova, ali da za njih i odgovaraju. To najbolje legitimira svaku osobu. Jednako kao sto se ja borim da odredim strategijsku poziciju Hrvatske, kojoj je interes da Srbi ovdje ostanu, oni koji govore suprotno od mene, imaju pravo da tako misle. Ali neka prosudi javnost, i nasa i ona na podrucju Prijelazne uprave, ciji stavovi drze vodu. Na takve stavove ne treba reagirati zabranama, vec ozbiljnim i argumentiranim stajalistima, koja pokazuju apsolutnu prednost ideje da zivimo zajedno. AIM: Milsite li da je za tamosnje stanovnistvo povoljnije rjesenje u brzoj reintegraciji, dok se ondje jos nalaze trupe UNTAES-a, ili da je bolje da taj, za njih nagli proces, prodje u duzem vremenskom razdoblju, sto zagovaraju neki tamosnji politicari? VRKIC: Za sve bi najbolje bilo da se taj proces sto prije zavrsi. dijelom, razlozi za odgadjanje, kod tamosnjih Srba leze u apstraktnom nepovjerenju u hrvatsku vlast. Dio ljudi ondje misli da jos uviejk moze ostvariti nesto sto nikada nece ostvariti. Igraju na kartu da se sve odgodi, ne dajuci mogucnost onima koji to zele da u ovom trenutku rjesavaju probleme koje trebaju rjesavati. Cekati godinu dana znaci ne koncentrirati se na cinjenicu da ima stvari koje treba rjesavati sada. Stanje je ondje toliko tesko i gospodarski zapusteno, cak i sigurnosno zapusteno, da je velika opasnost uopce zivjeti u takvim uvjetima. Zahtjevi pojedinih ljudi da im je potrebna pomoc kako bi se rijesili tamosnjih mafijasa, svjedoci u kakvom su psiholoskom stanju oni koji tamo zive. Ubrzati taj proces znaci presjeci u sebi neke predrasude i sto prije shvatiti da je reintegracija realnost koja dolazi, ne kao bauk, nego kao mogucnost da se dogovori uloga svakog pojedinca o perpsektivama koje mu reintegracija otvara. AIM: Kakva je vasa procjena: kada ce zavrsiti proces pune uspostave hrvatske vlasti u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu? VRKIC: Sama po sebi, reintegracija moze zavrsiti do kraja godine. ali poslejdice uvjetovane ratom nece se sanirati sigurno narednih desetak godina. Sad razgovaramo tek o okviru kojeg treba sloziti do kraja godine, ili koji mjesec iza toga, kako bismo mirno mogli poslagati sve kockice tog mozaika. A poslije kada se zavrsi madnat, kada UNTAES ode, bit ce jos mnogo posla, jos nekoliko godina, u kojima cemo svi zajedno morati sanirati stete nastale kao poslejdica ovog rata.

DRAGO HEDL