DRZAVA I JAVNOST

AIM, ZAGREB, 29.7.1996. Nedavno su u Zagrebu boravili strucnjaci Vijeca Evrope za medije kako bi ocijenili stupanj suglasnosti novog hrvatskog zakona o javnom informiranju s europskim standardima. Predstavnici vlasti s dosta su optimizma ocekivali tu ekspertnu skupinu, jer se mnogo vremena i truda ulozilo da bi se taj zakon ucinio sto "europskijim". S tim ciljem su vrlo benevolentno prihvacene i vazne primjedbe Hrvatskog novinarskog drustva i tako otklonjena mogucnost, o kojoj se jos prije kojih mjesec-dva ozbiljno govorilo, da se Saboru, osim Vladina prijedloga zakona, ponudi i alternativni, kojeg bi za Hrvatsko novinarsko drustvo napravila nekolicina medijima sklonih uglednih pravnika.

Razlozi Vladine kooperativnosti sasvim su transparentni: htjelo se otkloniti barem jednu od prepreka koja Hrvatsku drzi podalje od ulaska u Vijece Evrope. Sloboda medija, naime, zbog nekoliko ekscesnih slucajeva posljednjih mjeseci, spominjala se u svim preporukama (ili zahtjevima) kao nezaobilazan uvjet sto ga je Hrvatska duzna ispuniti prije nego sto, u listopadu, ponovo pokuca na vrata sumnjicavog Vijeca Evrope.

Zakon o informiranju, dakle, trebao je u tom ekspertnom cesljanju proci dosta dobro; ocekivalo se da ce europski strucnjaci honorirati napor da zakon bude sto liberalniji. Dogodilo se, medjutim, da eksperti nisu analizirali samo taj zakon koji se ekplicitno bavi medijima, nego su prostudirali i sve druge zakonske tekstove koji doticu medijsku problematiku, pa cak i one koji se tek upucuju u saborsku proceduru. Jer, neke osobito restriktivne odredbe postoje u drugim zakonskim tekstovima, a precizirane su nedavnom tzv. mini reformom krivicnog zakonodavstva, te predvidjene sasvim svjezim Nacrtom prijedloga Zakona o zastiti tajnosti podataka.

O vec dosta komentiranom clanku 77. Krivicnog zakona, kojim se odredjuje da ce u slucaju klevete pet najvisih drzavnih duznosnika drzavni odvjetnik po sluzbenoj duznosti pokretati krivicni progon, pribavljajuci samo suglasnost "oklevetanih i uvrijedjenih", ni evropski eksperti nemaju najbolje misljenje smatrajuci da odstupa od europskih standarda, jer se takvom praksom "prenaglasava" zastita ugleda politicara naustrb slobode govora". Vrlo su kriticni takodjer i prema nacinu odredjivanja tajnosti podataka, smatrajuci da taj delikatan zadatak pripada sudu, a ne vlasti.

Rijec je o rjesenju koje se predlaze u spomenutom Zakonu o zastiti tajnosti podataka. Kako ni zakonodavac jos nije sasvim lisen dilema, jer je zakonski tekst u vrlo ranoj fazi, osjeca se kolebanje posebno kada treba odluciti kome povjeriti delikatnu nadleznost provjere tajnosti podataka. Zato je poglavlje posveceno Vijecu za provjeru tajnosti jos alternativno. Kao jednu mogucnost zakonodavac predlaze osnivanje posebnog tijela, Vijece za provjeru tajnosti, sastavljeno od sedam clanova koje imenuje Zastupnicki dom Sabora RH, a kao drugu prosirivanje nadleznosti postojeceg Vijeca za zastitu slobode javnog informiranja. U oba slucaja tom je tijelu namijenjena uloga da, na zahtjev predstavnika medija, provjerava je li odredjeni podatak oznacen kao drzavna, vojna ili sluzbena tajna, i povlaci li objavljivanje takvog podatka odgovornost za krsenja Zakona o tajnosti podataka. Nakon provjeravanja, Vijece "izdaje obavijest, smjernice i savjete".

U varijanti imenovanja posebnog Vijeca za provjeru tajnosti, ono je zamisljeno kao savjetodavno tijelo Sabora, a od sedam clanova tri bi bila predstavnici medija (tisak, radio i televizija). Vec je iz tako predlozenog sastava Vijeca jasno da su predstavnici medija, ako su u stavu sasvim suglasni, unaprijed u manjini prema "ostalima". Kako svih sedam imenuje Zastupnicki dom Sabora, nije tesko pretpostaviti da ce sastav Vijeca biti pod presudnim utjecajem stranke na vlasti, s obzirom na predominaciju zastupnika Hrvatske demokratske zajednice.

U drugoj varijanti, delikatna je uloga namijenjena Vijecu za slobodu javnog informiranja, tijelu koje je vec osnovano i djeluje po prijasnjem Zakonu o javnom informiranju, a predvidja ga i novi, u nesto izmijenjenom sastavu. Umjesto ranije sedam, sada bi to Vijece trebalo imati devet clanova, a cinile bi ga osobe koje kao svoje predstavnike imenuju Hrvatsko novinarsko drustvo, sindikati novinara, Drustvo hrvatskih knjizevnika, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Sveuciliste, Odvjetnicka komora i Udruga nakladnika, dok bi predsjednika Vijeca imenovao Zastupnicki dom Sabora, birajuci ga iz redova zastupnika, javnih, znanstvenih ili strucnih djelatnika.

Imajuci na umu interes javnosti, nema dvojbe da je druga mogucnost (koja se i u zakonskom prijedlogu navodi na drugom mjestu) mnogo demokraticnija i da obecava nepristraniju procjenu od dominantno drzavnog Vijeca za provjeru tajnosti. Tim prije jer je u zakonu o zastiti tajnosti podataka napravljena vrlo opsezna (i dalekosezna) sistematizacija tajni, od drzavne i vojne do sluzbene, poslovne i profesionalne, te da se predvidja vrlo sirok krug informacija, dokumenata i podataka koje na sebi mogu nositi oznaku vrlo tajnih, tajnih ili povjerljivih. U toj mrezi s malim ocicama moguce je zamisliti gotovo svaki iole delikatniji podatak, za koji je drzava zainteresirana da ostane nedostupan siroj javnosti, iz ovih ili onih razloga.

Vec spomenutom "mini reformom" krivicnog zakonodavstva predvidjeno je da za objavljivanje tajne (u sada vrlo prosirenom znacenju) odgovornost snose i onaj tko je tajnu odao, ali i onaj tko ju je objavio, a kazna moze biti i zatvor od jedne do tri godine. Shvatljivo je da se s velikom radoznaloscu i nemalo zebnje ocekuje donosenje Zakona o zastiti tajnosti podataka, najvjerojatnije vec na prvim jesenskim saborskim sjednicama. Dotad ni jedan novinar ne moze biti procesuiran zbog odavanja bilo kakve tajne, ali je to vrijeme razmjernog spokoja ocito pri kraju.

Koliko god se predstavnici vlasti na sastancima s ekspertima Vijeca Europe zaklinjali u svoju demokraticnost, i koliko god "umivali" zakon o javnom informiranju, nije tesko zapaziti cudnu koincidenciju da se paralelno s "liberalizacijom" tog zakona, u drugima provlaci snazna represivna nit. Ona je uocljiva i u brzoj primjeni upravo onih odredaba koje su izazvale najvise kritika u javnosti, pa i obracanje Ustavnom sudu koji se jos nije definitivno izjasnio o ustavnosti spornih stavaka iz clanka 77. Krivicnog zakona. Nimalo ne tjesi cinjenica ni da je u isto vrijeme provedeno i brizljivo preispitivanje (reizbor) sudaca, te da su iz te profesije otisli mnogi od onih koje je sudacka organizacija u anonimnoj anketi provedenoj prije tri godine stavila na sam vrh svoje liste najuglednijih i najsposobnijih.

Tesko da su mnoge od tih stvari promakle i ocima eksperata Vijeca Europe koji su ovih dana analizirali hrvatske zakone. Jer, sve su njihove primjedbe na crti osobodjenja medija iz celicnog i posesivnog drzavnog zagrljaja. Logicno: jedan od najsnaznijih instrumenata discipliniranja medija je uskracivanje podataka, a najbolji nacin da se to ucini jest vrlo siroko rastezanje pojma tajne.

Doduse, restrikcije su na prvom mjestu usmjerene ka cvrstoj kontroli onih koji podacima raspolazu, jer da bi se tajna otkrila potrebno je u prvom redu da na to bude spreman onaj tko je zna. Brizljivom evidencijom moguce je postici da se krug "sumnjivaca" sasvim suzi, te da se vrlo brzo otkriju i zatvore kanali kojima nepozeljni podaci "cure" u javnost.

Za javnost je, medjutim, najbitnije da takav razradjeni sustav ne postane odvise revnostan, te da se tajnom proglase ne samo oni podaci koji doista ugrozavaju drzavnu sigurnost ili vitalne interese, nego bilo koja nepocudna cinjenica, za koju je doduse javnost vrlo zainteresirana da se dozna i objavi, ali utjecajnim krugovima nije ni na kraj pameti da joj u tome bilo kako pomognu.

MERI STAJDUHAR