BENKOVACKI DANI

AIM, ZAGREB, 26.7.1996. Kada je nacelnik opcine Benkovac Miljenko Marinovic par dana nakon "Oluje" izjavio da se vec za 15 dana izbjegli ljudi mogu vratiti svojim kucama, bio je u nesuglasju sa stvarnoscu. Ali tada to jos nije znao. Spomenuo je broj od 5 tisuca ljudi zeljnih povratka u svoje kuce, imanja i stanove. Proslo je od tada skoro godina, a vratilo se... E, to nitko pouzdano ne zna. A i kako bi znao kada je mnogo onih koji su na ovaj ili onaj nacin, uglavnom zamjenom sa Srbima, dobili stanove u Sibeniku, Zadru ili Splitu. Doslo je doba da se misli na buducnost, pa su mnogi zadrzali i jedno i drugo. A nisu svi ni iz Benkovca, ali su ostali bez kuce, recimo, u selu nedaleko Benkovca. Zive malo sim, malo tam.

A onih koji zaista zive u Benkovcu ima oko 700, kaze Ivan Basic, poljoprivrednik, prije rata vlasnik male plantaze bresaka blizu Benkovca. "Od tog broja je barem pola onih koji su iz susjednih opcina". Naime, vecina tih ljudi je uselila u prazne stanove i kuce na nezakonit nacin, ali to malo koga briga. Drzava zeli da u Benkovcu netko zivi. Doduse, samo Hrvati, ali je u biti svjedno odakle ce ti Hrvati doci. Vazno je samo da ostanu. Od prijasnjih Hrvata iz Benkovca vratilo se oko pola, dakle ne vise od 400. Srba je ostalo oko 150. Doslo je par sto novih ljudi sa strane. Kao i svugdje, brze ili sporije, kroz njih prolazi novac, vlast i moc.

Prema trgovcu Pilipu Jolicu ljudi u mjestu je nesto vise od

1. Kaze da ih je najmanje tisucu. "A mozda i vise" - vrti glavom u nedoumici lijevo desno. "Ovdje je zivot stao i mnogo toga nedostaje. Osim kafica (oko dvadesetak) i policije, kojih ima u izobilju za tako malo mjesto, nedostaju ljudi, lijekovi i normalan zivot. Koliko se Srba vratilo? Tko bi to znao. Kazu oko 50, mozda 60. Doslo je onih koji nisu bili za rata u Benkovcu, vec u gradu kod svojih. Sada su dosli kucama. Ima i onih koji su otisli proslo ljeto u Srbiju, pa su se vratili. Medju takvima ima onih koji nisu zasluzili da se vrate. Neki su ponovo otisli u Srbiju ili gdje vec. Zao mi je onih koji su mogli ostati, a nisu. Sada se boje vratiti. Moga susjeda su zvali njegovi bivsi susjedi, sada su negdje u Vojvodini. Oni bi htjeli doci, ali ne bas tako jako, jer ih je strah i sram. Ovo je lud svijet. Oni koji su dizali barikade dolaze, a normalni ljudi se boje".

Sluzbena verzija je da ima oko 700 zahtjeva Srba iz Benkovca, kojih danas ima svugdje, najvise u Srbiji, za zastitom svojih kuca, stanova i poslovnih prostora. Mnogi od njih zele da im se imovina vrati ili da im se u markama isplati vrijednost toga. Srbi su u Benkovcu cinili oko 80 posto stanovnistva. No, kako ovdje vole reci, nije vise kao sto je nekad bilo.

"Promijenio se odnos snage" - kaze Stanko iz Bilisana. "Iako su mnogi otisli iz straha, iako ih je ovdje bilo vise nego nas, iako vecina place i zeli nazad, nas nitko ne pita da li mi to zelimo. A nakon svega imamo pravo da ne zelimo".

Mladog svijeta u Benkovcu nema puno, pa je to mjesto jako ostarilo. Informacije o zivotu ljudi u Benkovcu varaju. Po ekipi s ulice i kafica sve je mnogo gore nego sto se "daje vanka". Spomenuti Marinovic za novine i televiziju govori da je sve u stvari O.K., da se vratilo dvije tisuce ljudi, da zivot bubri, da jest tesko, ali da je uz zajednicki napor sve moguce i slicno. No, Josko Tonj i decki iz kafica blizu poste (iako svi sjede ispred, na tronoscima, naslonjeni na zid), mahom bivsi vojnici HV-a, na stvar gledaju drugacije. "Tko ima muda i srece, otvorit ce nesto. A tko nema, moze se jebat. I da se svi ljudi vrate, i da bude k'o sto je prije bilo, od cega ce zivjeti. Oni koji bi htjeli doci, bili iz Benkovca ili ne, ne mogu, jer nemaju gdje". Stanovi su naime zaposjednuti, iako je odmah formirana komisija za dodjelu stanova. Njezino postojanje nema smisla, jer nema stanova za dodjelu. Sve je vec "dodijeljeno".

Opet zaposlenje je problem, a i nije. Ovisi tko o tome govori. U opcini kazu da je zaposleno oko 600 ljudi, a mozda i vise, ali uskoro bi trebalo biti novih radnih mjesta, a na ulici je sve umjerenije. Tako i procjene oko tog zaposlenja. Pa tako, zaposelnih nema vise od 300, a perspektive nisu sjajne, niti pak crne. Zive izmedju cinjenica i nadanja.

"Kruha ima, ljeti ima i sunca, ne puca se... da je samo vise zenskih" - kaze Mario.

"Eee, lako je njemu" - konstatira netko. "Prima invalidsku penziju od 'iljadu i vise maraka. Bolio bi i mene susak da 'vrtim' svaki mjesec take pare".

"Tocno" - domecem u sali. "U Benkovcu nije svatko te srece da dobije metak u potkoljenicu, pa da poslije moze svaki mjesec cetiri tisuce kuna u dzep. To nije mala stvar".

"To nije mala stvar" - ozbiljno kimaju glavama u znak slaganja.

Srbi koji su se vratili zive od zemlje ili od humanitarne pomoci. Ako je ostao jos pokoji rodjak u gradu, lakse se zivi. Radmila i njezina obitelj dosli su iz Vojvodine par dana prije katolickog Bozica. Otisli su iz Benkovca u kasnim popodnevnim satima 4. kolovoza, u malom kombiju. Bili su kod prijatelja u Apatinu. Kada je ponestalo novaca, morali su se vratiti. Djeca su se razboljela, a i Radmila je sama. Muz je ostao u Vojvodini i ceka svoj red na povratak. Zapravo, Radmila i njezina obitelj od onih su sretnijih, jer su bez problema rijesili sve birokratske fore. Od domovnice do pasosa. Dosli su u vrijeme kada je Tudjman svako malo fasovao od B.B. Ghalija i par evropskih glasova za sijaset prljavstina. Od zlocina poslije "Oluje", koji u nasoj verziji to nisu (akteri "Varivoda" su nedavno oslobodjeni), do pravnog fasizma i pitanja imovine Srba koji su otisli. Danas je mnogo teze. Iako Damir Zoric i njegov Ured za prognanike i izbjeglice govore da se mjesecno "rjesava" i do 50 sudbina, od travnja je vise manje sve stopirano. Tu i tamo se posreci kakvom gerijatrijskom slucaju da nabasa na hrvatske granice i - mirno prodje. Doceka ga rodbina, tek da umre u Hrvatskoj.

I po tome je Benkovac negdje u sredini. Prosjek nacionalne strasti i opceg bescasca.

ALEN ANIC