SARAJEVO U BEOGRADU

BIZNIS UMJESTO POLITIKE

AIM, SARAJEVO, 25.07.96. Brizljivo insceniranu medijsku bombu oko udaljavanja Radovana Karadzica sa politicke scene (koja je neminovno morala proisteci iz visednevne Hoolbruckeove blic-turneje na relaciji Beograd - Zagreb-Sarajevo) zamijenila je medijska paznja usmjerena na novi dogadjaj - Ganicevu posjetu Beogradu. Malo ko, cak i medju obicnim posmatracima, a kamoli medju ekspertima za ono sto se dogadja oko Bosne i Hercegovine, nije u cinjenici da je Milosevic pozvao Ganica prepoznao zavidnu kolicinu politickog cinizma, vec uobicajenog za "spektakle" ovakve vrste.

Dakako da ce samo rijetki biti upuceni u tajnu Hoolbruckeovog obracuna sa Milosevicem. Prirodno je, stoga, da su odmah pustene u opticaj razlicite spekulacije, koje vise-manje ciljaju na moguce ustupke ili kompromise bez kojih tesko da su ostvarivi bilo kakvi pozitivni pomaci u pravcu politickih dogovora na relaciji Sarajevo-Beograd. Bez obzira, recimo, na to sto se u Sarajevu kategoricki odbija svaka mogucnost ustupaka oko Brckog, sasvim je izvjesno da je o tome ipak moralo biti razgovora izmedju Hoolbruckea i Milosevica. A sta je Ganic o tome razgovarao u Beogradu takodje ce se jednog dana saznati.

Ali, jedno je sasvim sigurno i ne spada u oblast spekulacija. Niti je Milosevic drage volje pozvao Ganica u posjetu, niti je Ganic najpogodnija osoba da obavi tu misiju. Upuceni u zanat politike, ne jednom su upozoravali da je u politici uvijek bolje nesto nikako ne uciniti, nego uciniti pogresno. Vlasti u Sarajevu, po obicaju da odmah pristaju na sve, prihvatile su i "Milosevicev poziv", izmedju ostaloga i zato sto Hoolbruck i nije pruzio mogucnost izbora. Te iste vlasti morale su znati kakvi se sve rizici kriju iz tog pristanka. Najveci je, svakako, sadrzan u cinjenici da je pozvan bas Ganic, a ne neko drugi. Beograd je svakako posljednje mjesto u koje je Ganic trebalo da ode. Ne, naravno, zato sto mu bas niko u Beogradu nije ni mogao zazeljeti dobrodoslicu, s obzirom na hajku koja se protiv njega vodi cak i na tamosnjem Vojnom sudu, ali i u politickim krugovima, a narocito u srbijanskim medijima (s izuzetkom nezavisnih). U politickoj pragmi malo znace Ganiceve izjave kako je "neophodno napraviti svaki korak unaprijed da bi se stvorili bolji uvjeti zivota za sve gradjane Bosne i Hercegovine i osigurala stabilnost u regionu", a narocito kako smo "zbog BiH spremni ici bilo gdje da bi poboljsali nasu poziciju, donijeli olaksanje nasem narodu". Bas u tome i jeste sustina problema. Da li je, u ovakvim okolnostima, Ganic osoba koja moze u Beogradu postici bilo kakav uspjeh, u ambijentu u kojem ce sigurno biti okruzen neskrivenom mrznjom i prezirom od strane onih koji su ga pozvali u goste? A ni jedno drugo pitanje nije bez osnova: nije li Milosevic upravo zato pozvao bas njega, a ne nekog drugog?

Ganic se vratio iz Beograda sa rezultatima koji su poznati. Nije postignuto nista spektakularno, sto se ne bi postiglo i da on uopce nije isao. Pitanje je, zapravo, sasvim obrnuto: ne bi li se postiglo vise da je na celu bosanskohercegovacke delegacije bio neko drugi? Naravno, ne treba potcjenjivati ni najmanji rezultat ove posjete. Svaki pomak u razbijanju medjusobne izolacije presudan je za neposrednu buducnost. Od ogromne je vaznosti ukidanje viza izmedju dvije drzave, ali do uspostave diplomatskih odnosa ipak jos nije doslo. Proradice vozovi, avioni i autobusi, ali to nije pobjeda necije politike, vec neminovni rezultat ekonomske logike. Ljudi koji cetiri nisu mogli medjusobno komunicirati imace strpljenja da sacekaju jos koju sedmicu ili mjesec dok se medjusobno netrpeljivi politicari ipak dogovore da pritisnu dugme i uspostave telekomunikacije, itd. Pitanje je, iskljucivo, ko o svemu tome medjusobno pregovara? Ljudi koji se mogu ili ne mogu dogovoriti?

Zanimljivo je pogledati kako (i zasto) Ganiceva posjeta Beogradu nije blagonaklono propracena ni u jednoj relevantnoj politickoj sredini - ni u Sarajevu, ni u Beogradu, a da se o Palama i ne govori. Zanimljivo je, kada je Sarajevo u pitanju, rezonovanje Rasima Kadica, predsjednika Liberalne stranke BiH. "Niko nije ocekivao Hoolbruckeov pritisak na bosansku vlast da nasa delegacija ode u Beograd na noge onima koji su nas cetiri godine ubijali" - kaze Kadic. "Postavljam javno pitanje predsjedniku Izetbegovicu i zelim da odgovori na njega: koji su razlozi i pritisci doveli do odluke da jedna ovakva delegacija, i u ovom vremenu, za jedan mali ustupak odlaska Karadzica ide u Beograd. Najmanje sto je Beograd mogao uraditi za Bosnu je da prvi dodje ovdje i na neki nacin, pred ocima medjunardone zajednice, nakon svega sto je ucinio proteklih nekoliko godina, pokaze da ima barem malo odgovornosti."

Koliko Kadic nije realan u svojim ocekivanjima od Beograda najbolje pokazuje tamosnja bjesomucna politicka i medijska kampanja protiv Ganica, s kakvom je docekana njegova posjeta. "Ekspres politika" je otvoreno preporucila beogradskom rezimu da Ejupa Ganica odmah uhapsi cim stupi na tle beogradskog aerodroma, zbog istrage koju je Vojni sud pokrenuo protiv njega i koja je jos na snazi. Nisu propustili da se oglase ni cuveni beogradski intelektualci, zastitnici Radovana Karadzica od Haskog suda: " Zvanicnom posjetom covjeka koji je rukovodio ubijanjem vojnika u Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu srpski narod i vojska Jugoslavije zaista nisu mogli da dozive veci samar i ponizenje." Reagovale su, dakako i pliticke stranke. Demokratska stranka Srbije poziv Ganicu ocijenila je "kao izraz poniznosti i potpune kapitulacije Slobodana Milosevica", a Saborna narodna stranka njegov dolazak u Beograd ocijenila je "kao cin politickog cinizma i licemerjea.

U tom smislu, kao i obicno, "najelokventnija" je bila Televizija srpska sa Pala. Ganicu je posvecen specijalni komentar, "obogacen" arhivskim filmskim materijalom kojim ovaj medij na svoj nacin i za svoje potrebe tumaci sarajevske ratne dogadjaje

1. maja 1992. i Ganicevu ulogu njima.

Razumljivo je da politicko rukovodstvo na Palama (pred)osjeca smrtnu opasnost od bilo kakvog kontakta izmedju Sarajeva i Beograda. Svaki i najmanji napredak u medjusobnim vezama izmedju dvije suverene dzave (s cime paljanski rezim nikako ne moze da se pomiri) predstavlja, zapravo, korak blize ka konacnoj smrti njihove politicke ideologije. Manje je poznato kako se , povodom svega ovoga, osjeca Milosevic. Ali, nije iskljuceno da se iza njegovoga poziva Ganicu krije jos jedna smisljena podvala, jedna od mnogih na koje su nastajale i vlasti u Sarajevu i medjunarodna zajednica.

Bilo kako bilo (a tek treba ocekivati sta ce se jos dogoditi u vezi sa ovom posjetom), osim sto se sigurno nije osjecao prijatno, Ejup Ganic nema ni jedamn razlog da bude (samo)zadovoljan rezultatima svojih razgovora u Beogradu. Sve sto se moze smatrati uspjehom postigli su privrednici.I ukidanje viza, sigurno je najveci poslovni uspjeh ljudi za koje biznis predstavlja jedinu razumljivu, ispravnu i korisnu politiku.

SLAVKO SANTIC