CIJENA SAVEZNISTVA

AIM, ZAGREB, 24.7.1996 Nedavni trodnevni posjet americkog ministra trgovine Michaela Kantora Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini do kraja je razgolitio stvarne americke interese u ovom dijelu Evrope, te nacine na koji veliki prekomorski saveznik namjerava ostvariti washingtonske i daytonske sporazume. Nastavljac nesretno zavrsene misije Rona Browna jasno je dao do znanja da Hrvatskoj nije potrebna pomoc, vec "ravnopravna suradnja sa SAD-om", a uvjet za bilo kakva ulaganja su prijateljski odnosi izmedju Hrvatske i BiH, pa nije slucajno da je vec prvog dana njegovog boravka u Dubrovniku potpisan memorandum o razumijevanju na koji su parafe stavili Zlatko Matesa i Hasan Muratovic. Tim dokumentom dvije vlade izrazavaju spremnost da ce najvecu paznju posvetiti infrastrukturi, obnovi luke Ploce i cestovnim pravcima od Dubrovnika preko BiH do Zagreba.

U ime washingtonskih i daytonskih sporazuma Amerikanci su zapravo postali krojaci hrvatske i bosanskohercegovacke sudbine, sve dotle da su isplanirali koje su ceste, zeljeznicke pruge i luke potrebne ovoj regiji, a da bi se jos jednom prakticno dokazalo kako je kapital najmocnije oruzje. Kantor je bio vise nego jasan: "Tu smo jer se nadamo da ce Dubrovnik, Zagreb, Tuzla i Sarajevo postati rasadnici i centri trgovine, a prosperitet koji ce uslijediti izgradit ce takva drustva u kojima ce rat postati opcija koja nikome nije u interesu".

Nakon Kantorova boravka u Dubrovniku, Sarajevu i Zagrebu postalo je jasno da najavljena gradnja autoceste Zagreb-Split trasom koja bi isla Sisak-Kostajnica-Dvor na Uni-Bosanska Krupa- Bihac-Knin-Drnis-Split, nije samo hrvatski pokusaj da odeblja "neprirodni perec" i prebaci stratesku os hrvatske drzave sto vise prema istoku, vec da i Amerikanci, predlazuci da se cesta produzi i prema Dubrovniku, namjeravaju osigurati sto bolju povezanost Federacije BiH sa Hrvatskom. Naime, prema njihovu planu ta cesta bi kod Bihaca skrenula ka Bosanskom Petrovcu- Drvaru-Glamocu i Livnu. Tu bi se jedan odvojak racvao preko Sinja ka Splitu, a drugi ka Ljubuskom, Metkovicu, Plocama i dalje obalom ka Dubrovniku. S tim da bi se, prema toj zamisli, ona dalje nastavljala preko crnogorske obale, do albanskog Draca i na kraju zavrsavala u Skoplju.

Evropa bi tako dobila alternativni koridor prema jugoistoku, jer bi to zapravo bio najkraci put ka Grckoj, Turskoj i Srednjem Istoku. Amerikanci na ovaj nacin definitivno priznaju hrvatska osvajanja u BiH, cime ujedno hrvatski cordon saniter guraju jos dublje ka istoku, to jest Balkanu, ali glavna namjera im je ekonomski ozivjeti danas maltene nenastanjeno i privredno mrtvo podrucje Federacije, te povezati ga sa lukom Ploce. Drugi cestovno-zeljeznicki pravac za koji je veliki prekomorski brat zainteresiran je onaj sto od Ploca vodi na Metkovic-Mostar- Konjic-Sarajevo-Zenicu-Zepce-Doboj-Samac-Osijek i dalje ka madjarskoj granici. Za Amerikance pritom nije nikakva prepreka sto ce dio ceste prolaziti kroz "Republiku Srpsku" - na koridoru Doboj-Samac, cime indirektno daju do znanja da ce Bosna i Hercegovina opstati bez obzira na svu labavost veza, pa i cinjenicu da su je upravo oni podijelili u Daytonu.

U Hrvatskoj se ovakav pristup za sada prihvaca, bez obzira sto je vec ranije odluceno da ce se prioritet dati ponovnim uvodjenjem u funkciju autoputa Zagreb-Beograd, izgradnji ceste i pruge prema Rijeci i Mariboru te onoj prema Splitu, sa odvojcima za Zadar i Sibenik. Hrvatska ce te pravce po svemu sudeci morati razvijati svojim vlastitim sredstvima, a sa ova dva nova projekta (osim u Evropu) morat ce ponovo (?) i na Balkan.

No, Amerikanci nisu uzeli sebi za pravo da svojim saveznicima namecu samo cestovno-zeljeznicke pravce, vec su odlucili da u Hrvatskoj izgrade i dvije termoelektrane vrijedne milijardu dolara. Jedna bi se trebala graditi u blizini Zagreba, a druga negdje na moru. Nakon sto je potpisan sporazum o uzajamnoj zastiti ulaganja, predstavnici americkih korporacija "Enron" i "Ensechta" sa direktorom Hrvatske Elektroprivrede Damirom Begovicem dogovorili su gradnju termoelektrana, ali i obvezu da ce dvije strane zajednicki raditi na razvijanju hrvatskog energetskog sistema.

Dakle, nakon sto su osigurali svoja ulaganja Amerikanci su pristali da na trzisnim principima, a na osnovu dodijele koncesija, grade termoelektrane. A ono sto je pritom posebno zanimljivo je da one nece biti u sastavu Hrvatske elektroprivrede vec ce cijena njihove struje biti bazirana na racunici koju diktiraju trziste i profit, sto znaci da ce se pojaviti kao konkurenti HEP-a. Ali, naravno, da situacija moze biti i obrnuta, to jest da cijena ove struje bude skuplja nego ona hrvatska, pa ce u tom slucaju to biti dodatni teret za industriju. Moguca je, naime, situacija u kojoj dvije americke termoelektrane zbog nedostatka struje u Hrvatskoj dobiju u biti monopolisticki polozaj, iako se sada naveliko govori samo o obrnutoj situaciji.

Od grupe od 18 predstavnika velikih americkih kompanija, koje zajedno imaju godisnji prihod od preko 65 milijardi dolara, dobar posao nanjusio je i predstavnik "Boeinga" koji otvoreno izjavljuje kako se nada da ce Hrvatska kupiti avione upravo od njegove tvrtke, ali isto to najavljuju i direktori boeingovih konkurenata.

Sve to ukazuje da su americki biznismeni dosli u Hrvatsku naplatiti dobre usluge svoje vlade, zorno prikazajuci sto u moderna vremena znaci rijec suverenitet, koju tako cesto i gordo izgovara predsjednik Tudjman. Hrvatska mora definitivno shvatiti da pomoc koju je dobila, kako vojna, tako i ona politicka, debelo kosta i da zeli li najprije u Partnerstvo za mir, a potom u NATO, a istodobno i u Evropu, mora shvatiti svoju velicinu i snagu. Regionalna sila ni u kom slucaju nije ono sto su joj Amerikanci namjenili, a ako i jesu onda je sada potpuno jasno da to ima svoju cijenu i na ekonomskom i na politickom planu.

Posjet ministra Kantora na najizravniji je nacin pokazao koji je americki interes, a potpuno je jasno da pritom nema razumijevanja za sadasnju politiku Hrvatske prema BiH, posebice Federaciji BiH, i onome sto se nudi iz "Herceg-Bosne". Bez obzira sto on o tome intimno mislio, a zna se da je Federacija za njega tek dobra prilika za prosirenje Hrvatske, Tudjman je bio prisiljen izjaviti kako ce "veca prisutnost americkog kapitala i investicija u BiH i Hrvatskoj pridonijeti stabilnosti na ovom podrucju. Unatoc teskocama Hrvatska je odlucna da provede daytonski i washingtonski sporazum, posebice sporazum o Federaciji BiH, koja je osnova za stvaranje mira, stabilnosti i novog medjunarodng poretka u ovom dijelu Evrope". Ali, shvacajucu, valjda konacno, gdje je Hrvatska i kakve sve opasnosti prijete ako ti je glavni saveznik tamo negdje daleko diplomatski je dodao: "Uz dobre odnose sa SAD, Hrvatska je zainteresirana i za dobru suradnju s evropskih zemljama i za ulazak u evropske integracije".

U toj izjavi moze se procitati i namjera da se barem donekle otrgne iz americkog medvjedjeg zagrljaja, da se pokusa naplatiti ono sto je do sada izgubljeno neulaskom cak i u Vijece Evrope, ali zato ulaskom u sve vecu izolaciju. Mozda u tome i treba traziti razloge bacanja pepeljare na dr. Zarka Domljana, sefa hrvatske delegacije u Parlamentarnoj skupstini, jer navodno nije dobro obavio posao.

Svoje krive poteze kao da pritom ne vidi, a i njemu je jasno da je ponovno postao talac BH-pitanja, a zagrebacka kriza, mediji, povratak Srba, ljudska prava tek su sredstva za stalni pritisak. Pitanje je kako ce na ovaj Tudjmanov mig reagirati Evropa, jer tu pred nosom Amerikanci joj kradu znacajno trziste i bukvalno razbijaju planove. Primjerice, Evropa je namjeravala graditi cestu ka istoku koja bi u potpunosti zaobisla zemlje bivse Jugoslavije, osim Slovenije, a sada su tu vec konkretni planovi.

GOJKO MARINKOVIC