DEVIZNO POJANJE ZA DINARSKE SRBE
Crkva u tranziciji
Banjaluka, 21.jul 1996. (AIM)
Prica o tranziciji u pravoslavnoj crkvi u Republici Srpskoj mogla bi se poceti primjerom izbora svestenika Save Knezevica iz Teslica za narodnog poslanika u Skupstinu BiH na izborima 1991. godine. Ovaj najdirektniji ulazak sluzbenika crkve u politiku zbunio je vjernike navikle na "odvojenost crkve od drzave" i cistotu pastoralnog reda. Ubrzo potom isti svestenik je postao prvi ucitelj vjeronauke u Teslicu. Nadavno ga je Vlada RS postavila za clana Upravnog odbora u Drzavnom preduzecu Zdravstveno-turisticki centar "Banja Vrucica" u Teslicu. Bozji izaslanik na zemlji postao je za kratko vrijeme vrhovna zakonodavna vlast, nosilac upravljacke funkcije u preduzecu i ucitelj vjeronauke u drzavnoj skoli. Tako se u praksi ostvarivala teorija po kojoj "crkva, kao sveopsta realnost, pokriva sve realnosti ljudskog postojanja"(Atanasije Jeftic). Sve ono sto bi po obicnoj ljudskoj logici i volji Bozjoj bilo nespojivo sa vjerskom sluzbom, postalo je normalno, pa i cinjenica da se svaka ova svetovna funkcija dobro placa.
Uporedo sa politizacijom crkve tekao je proces komercijalizacije vjere i uvodjenja zakona trzisne ekonomije u crkvi. Odavno je poznato javnosti da se vjerske usluge, a i mnogo toga sto u tu kategoriju ne spada, dobro placa. Kako se i na koji nacin formiraju cijene nikom nije poznato.Iako u cijenama vlada pravo sarenilo od parohije do parohije, vjeruje se da svestenici imaju uputstva sa orijentirima za cijene svojih usluga. Svestenici o tome odbijaju da govore a pisac ovih radova imao je priliku da iz "povjerljivih izvora" sazna da je pocetkom 1995. godine iz kancelarije Njegove Svetosti Patrijarha Pavla otposlan taksenik koji bi pomogao onima koji zele da nagrade svestenika. Zasto je ovakva patrijarhova preporuka otisla svestenicima a ne vjernicima, tesko je komentarisati. Tek, ona nije izmjenila ustaljenu praksu da se cijene vjerskih usluga saznaju posredno i da se uglavnom ravnaju prema slucajevima i iskustvu drugih. Bivsi clan crkvenog odbora u Teslicu kaze da svestenici dobro poznaju svoje parohijane i da unaprijed znaju na koliku zaradu mogu racunati pa prema tome odredjuju "kvalitet" i duzinu obreda. Momir Tomic iz sela Cecava kaze da se na nekolilo sahrana uvjerio da se razlicito "cita" siromasnima i bogatima.
Za vjerujuci narod se placanje vjerskih usluga ne pojavljuje kao problem. Vjernicima je jasno da svestenici nemaju platu i da zive od njihove "milosti i ljubavi". Najvise prituzbi odnosi se na trazenje svestenika da se usluge placaju u devizama. Obracunska jedinica je redovno nemacka marka, ali se uzimaji i druge konvertibilne valute. U Banjaluci se prica da je vjernik, kada mu je svestenik saopstio cijenu u markama trazio da mu "pjeva" na njemackom.
Price o velikim zaradama svestenika krenule su sa "budjenjem nacionalne svijesti" i povratkom vjernika crkvi. Nacionalno-vjersko svrstavanje dobijalo je svoje formalno obiljezje prolaskom kroz obrede krstenja i vjencanja. Nerijetko su ovi obredi obavljeni za cijelu porodicu, pa i za nekoliko njenih generacija. Krstavali su se i vjencavali ljudi u poodmaklim godinama. Cak se i slavni general Slavko LIsica krstio prije dvije godine u manastiru Krka i na krstenju od kuma dobio ime Ledimir. Zbog ovakvih kruzi anegdota da se Srbi danas dijele na "mule" i "velike" Srbe. Mali su oni koji su krsteni kao djeca, a veliki oni koji se krstavaju kao odrasli ljudi.
Cijene obreda krstenja i vjencanja krecu se od 50 do 100 DM. Uz ovu cijenu ide obicaj "davanja na krst". I jedna i druga idu svesteniku, pa nije jasna razlika u prirodi ovih davanja.
Cijene sahrana u nekim selima odmjeravaju se prema kilometrazi koju svestenik mora da napravi svojim vozilom do mjesta sahrane i nazad. Vjerovatno po svjetovnom zakonu o naknadi troskova za sluzbena putovanja. Bivsi clan Izvrsnog odbora u Teslicu prica da je u toku rata opstina svestenicima na ime troskova sahrana davala po 30 litara benzina. Za cijenu ove vrste usluga, kazu drugi, nema pravila. Narod vjeruje da ovim poslednjim davanjem za pokojnika vrsi svoje iskupljenje pa smatra da na tome ne treba stedjeti i svestenici su rijetko u prilici da kazu i orijentacionu cijenu. Postoji misljenje da su sahrane za svestenike najbolji izvor zarade i da se u davanjima cesto pretjeruje. Najbolje placaju u inostranstvu i spominju se cifre od nekoliko stotina maraka.
Najperfidniji vid komercijalizacije vrsen je u toku rata odbijanjem svestenika da cine vjerski obred poginulim vojnicima koji nisu bili krsteni. Za one koji su bili sumnjivi morao se donijeti dokaz o krstenju. Svi koji takav dokaz nisu imali, sahranjivani su kao bezboznici. Spomenuti Savo Knezevic odbio je da vrsi obred na sahrani poginulog borca Markocevic Milorada iz sela Buletic koji je na Ozrenu prosao i obred krstenja citave jedinice. Ovakva ratna pravila crkve imale su za cilj da "prisile" sve nekrstene koji su se nasli u predvorju smrti da pohrle u crkvu na obred "obozenja". A krstenje samo po sebi obavezuju i na ostalo usluge crkve, pa je uvodjenje ovog pravila trebalo donijeti dobre komercijalne efekte.
Dolazak izbjeglica na neke srpske prostore takodje je imao svoj komercijalni eho. U pojedinim crkvenim opstinama medju svestenicima se vodio pravi rat oko dovodjenja i smjestaja izbjeglica u njihove parohije. Ovih dana se cuju price da medju raseljene Srbe dolaze i izbjegli svestenici i da je na redu lomljenje i tog kolaca.
(AIM)Branko Peric