VRDOLJAKOV OLIMPIZAM

AIM, ZAGREB, 19.7.1996. "Njemci su spasili Hrvatsku od totalnog delirijuma i sveprisutne nacionalne paranoje, jer ne bismo mogli zivjeti od megalomanske euforije predsjednika Franje Tudjmana i Cire Blazevica. U ocima svijeta mi nismo vazan regionalan faktor, kako se to svakodnevno prezentira u drzavnim medijima, vec samo jedna mala, zlocesta i nevazna drzava i zato se zelim zahvaliti na pobijedi Njemcima, jer su sprijecili daljnju nacionalnu paranoju". Tako je prije petnaestak dana zborio Vladimir Bebic, nekadasnji saborski zastupnik, koji sam sebe naziva "bombarderom sa Kvarnera" i "predsjednikom u sjeni", inace predsjednik sve minornije Socijaldemokratske unije, ciji je pocasni predsjednik poznati ekonomist dr. Branko Horvat.

Ovo je tek jedno od vidjenja onoga sto se zbilo na evropskom nogometnom prvenstvu u Engleskoj, na koje je hrvatska reprezentacija otputovala sa napuhanim statusom favorita cak i za prvaka, a vratila se nakon sto je u cetvrtfinalu porazena, neki kazu i dosta nesretno, od novog prvaka Njemacke. Kad vec nije postignuto vise domaci su se sportski novinari, znajuci da nije dobro zamjeriti se selektoru Blazevicu, zbog njegovih dobrih veza sa Predsjednickim dvorima, zadovoljili i s ulaskom u cetvrtfinale, pokusavajuci na sve nacine opravdati "11 vatrenih" sudackim nepravdama, a tek po koji se usudio kritizirati nedodirljivog Ciru. Sportska pak javnost Blazevicu, koji je izjavljivao kako reprezentacija igra za Tudjmana, sto i nije daleko od istine, jer i to bi bio znacajan poen za izbore, nije oprostila katastrofalni poraz od Portugalaca sa cak 3:0. No, kada su se strasti pomalo stisale, a strucni savjet Nogometnog saveza dao prolaznu ocjenu selektoru, koji je u jednom trenutku ponudio i ostavku, moleci Boga da ne bude prihvacena, za dodatni adrenalin pobrinuo se nitko drugi do predsjednik Hrvatskog olimpijskog komiteta i clan MOK-a Antun Vrdoljak.

Taj nekadasnji potpredsjednik Hrvatske, a sada tek saborski zastupnik, inace po zanimanju "hrvatski svakom loncu poklopac" kao vrhovni arbitar sporta u Hrvata uputio je 9. srpnja Danskom olimpijskom odboru i predsjedniku Sportske konfederacije Danske Kaiu Holmu pismo isprike u kojem osudjuje nesportski pristup hrvatske reprezentacije u utakmici protiv Portugala. Bez obzira na sve razloge i argumente kojima se pokusavaju pravdati postavljanje rezervnog sastava, pravog sportskog opravdanja takvog postupa ne moze biti. Zanemarena su osnovan nacele duha olimpizma koji prije svega trazi postenu sportsku borbu, sto ukljucuje igranje s najboljim sastavom i punom angaziranoscu sudionika - napisao je Vrdoljak, zaleci sto je hrvatski nekorektni potez indirektno odlucivao i o sudbini danske reprezentacije.

Pismo je napisano 21 dan nakon "inkriminirane" utakmice, pa je evidentno da njegova namjera ni u kojem slucaju nije sportske vec ponajprije politicke naravi. Jednim dijelom ono bi se moglo svrstati u diplomatske poteze, jer znana je uloga Danske u Vijecu Evrope i Evropskoj uniji, te njeni stavovi prema Hrvatskoj. Ali, cini se, da ono ipak ima prvenstveni cilj obracun sa Miroslavom Cirom Blazevicem, kojem je trebalo malo potkresati krila. Da je ovaj drugi razlog bio presudan govori i odgovor Nogometnog saveza, sto ga je potpisao predsjednik Nadan Vidosevic (inace i predsjednik Hrvatske gospodarske komore), a u kojem se bezrezervno brani Blazevic i objasnjava kako je Hrvatsku u tom trenutku zastupala momcad koja je bila najbolja i najzdravija.

Ova sitna epizodica pokazuje kako i sport moze biti i te kako vazan dio politike, a to je na svojoj kozi najbolje osjetio upravo hrvatski predsjednik Tudjman. Njegov obracun sa Bad bly boysima, koji uporno traze da se sadasnjoj "Croatiji" u medjuvremenu "HASK Gradjanskom", vrati "sveto ime "Dinamo", po mnogim procjenama stajao ga je nekoliko postotaka glasova na izborima, posebno u Zagrebu, Tudjmanova upornost u dokazivanju kako "Dinamo" nije ime koje bi odgovaralo novoj Hrvatskoj, kako takvi klubovi postoje jos samo u Pancevu, ispisala je po Zagrebu mnoge grafite. "Da je sloboda i demokracija bio bi Dinamo, a ne Croatija" - cest je napis na ulicama hrvatske metropole, a nista manje nije opak i onaj: "I Pancevo ima gradonacelnika".

Predsjednikova tvrdoglavost, kao i Vrdoljakova izjava kako BBB-ovcima treba slomiti kicmu i poslati ih na ratista nikako da smire "dinamovce" koji uporno, a posebno kada je na stadionu Tudjman izvikuju: "Dinamo", te upucuju pregrst uvredjljivih povika ka svecanoj lozi.

Predsjednik se navodno cak i sastao sa navijacima i tom prilikom je sklopljeno primirje, ali nije dugo trajalo, niti su BBB-ovci smirili nakon sto je u novu himnu unijeto i Dinamovo ime, a stari grb nasao mjesto u novom. Naprotiv, Tudjman se prema "Croatiji" ponasa kao prema svojoj prciji. Usprkos protivljenju tadasnjeg vodstva kluba, posebno Velimimira Zajeca, osvajac duple krune Zlatko Kranjcar smijenjen je sa mjesta trenera, a na njegovo mjesto doveden gastarbajter Otto Baric. A sto zapravo Tudjman smjera sa "Croatijom" i koju joj je ulogu namjenio postalo je jasno, iako se ranije znalo da "zagrebacki plavi" moraju biti naj, kada je prije nekoliko dana za predsjednika Skupstine kluba izabran Tudjmanov savjetnik za kulturu i bivsi ministar Zlatko Vitez, a za predsjednika Izvrsnog odbora sef Zagrebackog HDZ-a Zlatko CAnjuga.

Time je "Croatija" i de facto postala Klub HDZ-a (ili drzave, sto je po Tudjmanu jedno te isto). Izborom nove HDZ-ove uprave sve je postalo previse prozirno, kao sto je to i pokusaj vecine vijecnika Gradske skupstine da stadionu u Maksimiru nadjenu ime "Dinamo".

Opozicija ce, sudeci po broju glasova, mozda i uspjeti u svojoj nakani i time kod velikog dijela Zagrepcana, kojima ne smeta "komunisticko" ime, pokupiti jos koji poencic. Kako ce Tudjman odgovoriti na ovu provokaciju? Mozda cak i raspustanjem skupstine, jer na njegovu zalost stadion je vlasnistvo grada i on ga moze nazvati kako god hoce. Tako ce se po tko zna koji put potvrditi stara fraza da je nogomet najvaznija sporedna stvar na svijetu, sto bi se uostalom moglo reci i za sveukupan sport.

Uostalom zar se "hladni rat" nije desetljecima vodio upravo na sportskom polju, zar na olimpijadama, svjetskim prvenstvima i drugim smotrama komunisti nisu dokazivali da su bolji od kapitalista? Sto je malim zemljama koje gotovo da i nisu imale svog identiteta, kao sto su DDR, Kuba, Bugarska, Rumunjska, Madjarska, preostajalo kao jedina ulaznica u svijet ako to nije bio sport?

Barlinski zid je pao, ali nakon sto je stvorena nova svjetska geografija sto malim, svijetu nepoznatim i nezanimljivim drzavicama preostaje nego sport? Pitanje je da li vise Amerikanaca zna za Tudjmana i Zagreb, ili za Kukoca i Radju? Tko je vise doprinio da se cuje za Hrvatsku: njena diplomacija, ili Ivanisevic i Iva Majoli? Jesu li pravi hrvatski poklisari u svijetu oni koji sebe nazivaju veleposlanicima, ili su to mozda Suker, Prosinecki, Boban, Asanovic, Mavrovic, Simenc, Nakic, Jelic...?

A upravo oni imaju ulogu da promjene sliku o Hrvatskoj, da se o Hrvatskoj ne pise samo o njenoj ruznoj strani, vec da svijet zavidi uspjesima jedne male i demokratske drzave. Ulazak u barcelonsko kosarkasko finale i igra protiv "Dream teama" dokazalo je propagandnu funkciju sporta. Nije zato nikakva slucajnost da je sef Hrvatskog olimpijskog odbora upravo Antun Vrdoljak, pravi ceremonijal majstor, slatkorjecivi i spretni Imocanin, covjek iz svijeta filma, ali i reklame.

Tko zna koliko je puta ponovio znacaj "nasih" sportasa i njihove uloge u promicanju hrvatskog imena, ali pritom pomno pazeci na njihovu nacionalnu cistocu, jer ne daj Boze da za Hrvatsku osvajaju medalje neki tamo Muslimani ili Srbi, koji se ne mole istom bogu. To je valjda bio i razlog sto prije cetiri godine u Barceloni nije bilo Milosa Milosevica, jednog od najboljih plivaca na kratkim prugama (posebno leptir) i sto su rukometasi proglaseni izdajnicima, zato jer ih je vodio Abaz Arslanagic. Kako neki u Hrvatskoj zamisljaju sport mozda najbolje govori nedavna odluka da izbornik i direktor rukometne reprezentacije mora biti hrvatski drzavljanin. Sto Talijani znaju o rodoljublju kada njihovu vaterpolo reprezetnaciju vodi Ratko Rudic, ili Austrijanci ciji je nogometni selektor bio Otto Baric?

No, bilo kako bilo pred put u Atlantu Vrdoljak ce izjaviti kako ce Hrvatska na Olimpijadi osvojiti cak sedam medalja, a potom se malo ispravio i okupljenim novinarima i sportasima ponudio okladu: "Spreman sam se gol prosetati Jelacic placom ne osvojimo li barem sest medalja!" U Barceloni su srebro osvojili kosarkasi, a broncu Ivanisevic u tenisu, te jos jednu u paru s Prpicem. Vrdoljak sada racuna na Ivanisevica, Ivu Majoli, kosarkase, rukometase, vaterpoliste, veslace i mozda strijelce.

Okladu nitko nije prihvatio, valjda znajuci Vrdoljaka, a i on nakon sto se ohladio pristao je da "sacuvamo ono sto smo osvojili u Barceloni" i to zato "sto ce to znaciti da nas rat nije unistio, da smo sacuvali vrhunski sport". Na stranu to sto su tri barcelonske medalje osvojili oni koje nije trebalo ni cuvati, jer sve su to ljudi koji tek gostuju u domovini. Nastavi li Vrdoljak svojim pricama na temu sporta pitanje je samo vremena kada ce se o Hrvatskoj cuti, ne samo po Tudjmanu, vec i po njemu, jer ni prijateljstvo sa Samaranom nece ni njega, ni Hrvatsku spasiti od rasistickih i huskackih izjava.

GOJKO MARINKOVIC