UTRKA ZA SRPSKIM KUCAMA

AIM, SPLIT, 18.7.1996. Jedna kuca odletjela je u zrak, jedna zena u osmom mjesecu trudnoce izbacena je na ulicu, poznatoj odvjetnici prijeti se kao "braniteljici Srba", upada se u kuce, nasilno se, prijetnjama, mijenjaju ulazne brave, podmetanjem dinamita iz kuca izbacuju cijele obitelji.

Nije to, kako bi netko pomislio, scenarij za jedan od americkih filmova "strave i uzasa", vec realna slika onoga sto se posljednjih dana dogadja u Sibeniku, gdje je nakon odluke hrvatske vlade da stavi "pod nadzor" kuce i vikendice stranih drzavljana (citaj Srba), krenula prava utrka za srpskim posjedima.

Rijec je, da podsjetimo, o primjeni Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom koji je nakon proslogodisnje akcije "Oluja" na "Krajinu" usvojen u hrvatskom Saboru.

Jednostavnije receno hrvatska je drzava pod svoju upravu stavila svu nepokretnu imovinu izbjeglih Srba na teritoriji koja se do prosle godine nazivala "Srpska Krajina", a koju su vlasnici napustili ili je osobno ne koriste.

Prema istom zakonu, Hrvatska je postala "privremeni upravitelj" (ali ne i vlasnik, bar do konacnog rjesenja odnosa izmedju Zagreba i Beograda) posjeda i onih stranih drzavljana (ponovno citaj Srba) koji posjeduju "crveni jugoslovenski pasos", te tu imovinu osobno ne koriste (rijec je uglavnom o vikendicama na jadranskoj obali).

Zakon je usvojen 27. rujna 1995. godine, kada se u "bubnju za izvlacenje" naslo na stotine velelepnih kuca i poneka skromna vikendica na podrucju grada Sibenika, koje su trebale zbrinuti, bar privremeno, uglavnom one koji su na svojoj kozi najvise osjetili rat - prognanike i izbjeglice, obitelji poginulih i nestalih, invalide rata i druge stradalnike.

Plan hrvatskih vlasti bio je jednostavan: u napustene kuce, ili vikendice na obali, smjestiti stradalnike Domovinskog rata (Hrvate) dok se ne osposobe njihove porusene kuce u nekadasnjoj "Krajini", time osloboditi hotelske kapacitete za predstojecu turisticku sezonu (vecina prognanika i izbjeglica ovih je godina bila smjestena u hotelima duz jadranske obale), a nije zgorega imati u rukavu i koji "skriveni adut" u mukotrpnim pregovorima s Beogradom oko raspodjele imovine bivse SFRJ.

Nije, naime, iskljuceno, kazu bolji poznavaoci pravnicko- vlasnickih odnosa, da bi ta "napustena imovina" jednoga dana mogla uci u paket takozvane "sukcesije", ili jednostavno receno podjele imovine bivse zajednicke drzave izmedju novonastalih drzava.

U prvom valu natjecanja za "srbijanske vikendice" u Sibeniku kandidiralo se 146 gradjana, a konkurenciju pred posebnom Komisijom izdrzalo i rjesenje dobilo njih 50. U bubnju se naslo oko 60 kuca u vikendaskom naselju Jadrija, stotinjak u prigradskim Bilicama, nesto manje u Zaboricima, te pedesetak u predjelu Brodarica, Grebastica i na otocima.

No, po starom dobrom obicaju, Zakon nije izdrzao iskusenja stvarnog zivota - umjesto prognanika i izbjeglica, ili invalida bez stana ili stalnog smjestaja (sto bi s humanitarne strane mozda i bio opravdan potez hrvatskih vlasti), u "srbijanske kuce" poceli su ulaziti oni kojima je smjestaj najmanje potreban, koji vec imaju krov nad glavom, koji su blize "oltaru vlasti", koji sistemom veza ili privilegija, ili primjenom gole sile, na svoj nacin tumace kiterije Zakona.

Spomenimo samo dva slucaja. U Zaboricima kraj Sibenika kucu posjeduje profesorica Ljiljana Uzunovic (Srpkinja), koja nakon teske operacije raka na VMA u Beogradu 1991. odlazi kod svoje kcerke u glavni grad SRJ. Pokusava se vratiti '92. godine, jer kuca u Zaboricima je njeno iskljucivo vlasnistvo, njeno jedino prebivaliste iz kojeg se nikada nije odjavljivala, prima hrvatsku mirovinu. Medjutim, vratiti se ne uspijeva jer nije stigla izvaditi hrvatsku domovnicu, a posjeduje i stari, "crveni pasos". U njenoj kuci do prije nekoliko dana, zajedno s jednom obitelji iz Drnisa, zivjela je Ladislava Mihelcic (Hrvatica) sa 4 godisnjim sinom i muzem, hrvatskim vojnikom. Svi su hrvatski drzavljani.

No, prije nekoliko dana Ladislava Mihelcic, inace u osmom mjesecu trudnoce, izbacena je na ulicu, bez stvari, uz maltretiranja i prijetnje od strane "novog vlasnika" djelatnika hrvatske kontraobavjestajne sluzbe "SIS", inace umirovljenog ratnog invalida (50 posto) Domovinskog rata, koji je bez rjesenja famozne Komisije promjenio bravu na ulaznim vratima uz poruku: "Izvolite van, ovo je moje".

Drugi "sibenski slucaj" odnio je u zrak jednu od najljepsih sibenskih vila. Vlasnik Nikola Dumic zivi u Beogradu, ali je nakon obavjesti da se i njegova djedovina nasla u "bubnju za izvlacenje" uspio doci do Sibenika, te pred Komisijom dokazati da posjeduje uredne papire o vlasnistvu. No, njegova je radost bila kratkog vijeka. Uz zaglusujucu eksploziju njegova vila jedne je noci u jedan sat i 20 minuta "odletjela u zrak". Preplaseni vlasnik napustio je Sibenik, ponijevsi sobom zasigurno jasnu poruku onih koji su podmetnuli dinamit: "Kad ne mogu imati ja, neces imati ni ti."

Sibenska se utrka za srpskim vikendicama nastavlja, a kako nam kaze poznata sibenska odvjetnica Vera Bego-Macura, koja inace pred Sudom zastupa neke od ostecenih vlasnika, u oba slucaja nije rijec o napustanju imovine (sto bi potpadalo pod Zakon), vec o sprjecavanju vlasnika da se vrate u Hrvatsku i ostvare svoja prava.

Kada i kako ce se zavrsiti ova "sibenska utrka" tesko je prognozirati, ali prema rijecima odvjetnice Vere Bego-Macura, jedina sansa vlasnika je cekanje do trenutka kada prodje prognanicki status onima koji su u njihovim kucama (predvidjen je datum 1.rujna ove godine), te da onda pokusaju ostvariti svoja prava.

Sto ce biti s onim kucama u koje su usli oni koji nisu prognanici ili izbjeglice, vec su drugim "zaslugama" dobili kljuceve "srpskih kuca", ostaje samo u domenu nagadjanja i nada dosadasnjih vlasnika da ce jednog dana ipak biti "gosti svojih vikendica".

DARKO BARAC