KRIJUMCARI SMOJINE ULICE

AIM, SPLIT, 14.7.1996. Nesto manje od godinu dana od njegove smrti Miljenko Smoje je ponovo u zizi paznje Splicana, ali i medija u Hrvatskoj. Neposredan povod za takvo sto je bas cinjenica da ga vise nema, te s tim u vezi jedan u nizu prijedloga da se njegovim imenom nazove jedna ulica u Splitu. Prijedlog koji je tako uzburkao javnost dosao je iz Smojine prvotne maticne kuce "Slobodne Dalmacije" od uredjivackog kolegija lista, a neposredan povod je bilo obiljezavanjE 53-ce godisnjice od dana kada su partizani, ili kako to pise u saopcenju redakcije "hrvatski antifasisti" tiskali prvi broj splitskog dnevnika u pastirskoj pojati na Mosoru. Taj datum se inace nalazio u impresumu novine do ozujka 1993.g. kada je sirokobrijeski Murdoc, zvani Miroslav Kutle preuzeo na i danas sudski jos nerazrijesen nacin novinu, koju su potom napustili brojni novinari i u kojoj vise nije bilo mjesta ni za samog Smoju koji je u njoj pedeset godina ispisivao retke i retke postavsi gotovo sinonim same novine i njenim najvrsnijim i najpoznatijim perom.

Kovitlac emocija koji se uzdigao tim povodom oko Smojina lika i djela kao da nadoknadjuje svu onu tisinu sa kojom je sahranjen u obliznjoj Zrnovnici. Netko je rekao da su velike licnosti one koje nikog ne ostavljaju ravnodusnim, a Smoje zasigurno spada u takve, jer i svojim duhom, koji nesumnjivo i dalje zivi u njegovom rodnom gradu, izaziva upravo onakve reakcije kakve je kronicarski biljezio u svojim reportazama obilazeci nasa mala i velika mista. Prvi se javio Feral Tribune, tjednik koji je Smoju prihvatio nakon sto su mu zalupili vrata u Slobodnoj, ne pozvavsi ga ni na pedesetu godisnjicu novine. Sebi svojstvenom zestinom i beskompromisnoscu Feral je ocijenio prijedlog uredjivackog kolegija "Slobodne Dalmacije" kao "pokusaj da se javnosti ispere mozak, a sebi savjest". Po Feralu prijedlog je sporan zbog toga sto su se iz Slobodne Dalmacije najprije trebali ispricati javnosti zbog ignorantskog odnosa prema Smoji koji je bio "znak raspoznavanja Slobodne u najboljem smislu", zatim iskazati zaljenje zbog prostackih sumnjicenja koja su objavljivali na njegov racun, te obrazloziti koji su to razlozi "zbog kojih sada, trijezni i pri zdravoj pameti predlazu Smoju za veliku pocast". Stoga ocjenjujuci predlagace kao "krijumcare Smojine ulice" Feral naglasava kako je to moralno pitanje, pri cemu su predlagaci na Smoji zeljeli profitirati, ali "svercom, a ne, metaforicki kazano postenim radom".

Radi se o dobro poznatom "cerecenju" Miljenka Smoje po stranicama Slobodne Dalmacije i to u vremenima kada su ti napisi, svojim stilom, rijecnikom i sotonizacijom bili vise nego direktni poziv na linc, pri cemu je prva faza - novinski natpisi nalik onima iz Politikine rubrike pisma citalaca bila medijska uvertira za sve ono sto je Smoje prozivljavao nakon toga, a u kojoj musaki su bile i otvorene prijetnje smrcu, obecavajuci da ce Smojina sudbina biti nalik na tisuce onih kojima je upravo u Politikinoj rubrici ona bila krvavo i zapisana. Monstruoznost napada valjda je "ponajbolje" iskazana tekstom "beogradskog djaka" Joska Celana "Smoje i drugi put medju Srbima" u kojem ga je ovaj na dvije stranice prikazao kao Milosevicevog panegirika, pri cemu je tadasnji urednik Slobodne Dalmacije Josip Jovic, clanak "okitio" slikama Smoje i "drugova", medju kojima su one Bore Djordjevica i Aleksandra Tijanica trebale biti potkrijepa autorovih teza, te pruziti zadovoljstvo novokomponiranim vlasnicima lista objavljivanjem novodizajniranog tipa potjernica.

Tako je covjek, ciji su tekstovi bili obavezno stivo uz jutarnju kavu i popodnevni odmor nakon rucka, te cije su serije cak i reprizno praznile ulice gradova, a ne samo malih mista, prikazan kao najgori izrod koji jedino zavredjuje granu sa konopcem preko nje. Da li stoga moze cuditi kada njegova supruga proglasava inicijativu Slobodne Dalmacije laznom i sramnom, govoreci kako se Smoje vjerojatno zbog toga prevrce u grobu, "jer su upravo oni u toj i takvoj Slobodnoj izbacili Smoju sa svojih stranica". Na to joj je odgovorio sadasnji glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije Kruno Kljakovic, kako je on osobno Smoji omogucavao pisanje na stranicama Nedjeljne Dalmacije do kraja njegovog urednikovanja u tom tjedniku, te da je osobno osudio objavljivanje pogromaskog teksta ispisanog Celanovom, a uredjenog Jovicevom rukom, po zna se cijoj narudzbi.

Kljakovic je doduse iskazao svoj stav, a redakcija svojim prijedlogom ocito pokazala sto misli o Smoji. Ipak time nije izmijenjena cinjenica da se novina kojoj je Kljakovic na novinarskom celu nije izjasnila o "prethodnom pitanju". Nije javno izrekla svoj sud o pogromu koji je sa njenih stranica izvrsen na Smoju, niti je obrazlozila svoj prijedlog. Da je to ucinila time bi zasigurno bila sprana ljaga, ali to bi ocito iziskivalo i nesto vise od isprika i elaboriranja prijedloga da se Smoju pocasti ulicom. Naime, osim sto se radi o moralnom pitanju rijec je i o jednako teskom politickom upitu, naravno za one koji su za Smojina zivota bili ukljuceni u harangu na njega objasnjavajuci je viskom svog, a manjkom Smojinog drzavotvorstva. Sada bi sve to trebalo pokusati, ali na najbezbolniji nacin koji ujedno ne bi zahtijevao zacepljivanje nosa.

Da se radi o politickom pitanju pokazala je i anketa provedena medju Splicanima. Vec su naime prijedlog Jadrana Marinkovica, izravno na televiziji upucen tokom "Latinice" splitskom gradonacelniku, te inicijativa splitskog tjednika DAN, da se u gradu jedna ulica nazove po novinarskom bardu, ostali bez odjeka. Splitski gradonacelnik je preko prijedloga novinara Marinkovica presao kao da ga nije ni bilo, a prijedlog DAN-a je naisao na medijski muk. Tek je provokativni odgovor Ferala razotkrio sve karte. Slobodna je tako provela anketu medju gradjanima, kako onim "obicnim", tako i onima "poznatim". I mada u nasoj politickoj svakodnevnici ne znaci kako je vox populi i vox dei, zasigurno ce mnogi poznati morati preispitati svoj odnos prema Smoji. "Obicni" Splicani od 19 do 72 godine, penzioneri, konobari, modelari, tehnicari, ekonomisti, programeri, studenti i domacice su se naime unisono izjasnili da podrzavaju tu inicijativu, "jer je Smoje to i zasluzio". Tek je jedan hrvatski vojnik izrazio neslaganje kazavsi kako Smoje nije volio "ovu, novu Hrvatsku za koju sam se borio i sudjelovao u Oluji". Uz njega su od "poznatih" Splicana stali Drazen Nikolic iz Hrvatskog vijeca mladezi, ocjenjujuci kako je Smoje "afirmirao ideju jugoslavenstva, koja je bila pogubna za hrvatski narod i hrvatsku drzavotvornu misao". Bivsi HSP-ov vijecnik u Gradskom vijecu Luka Podrug, usporedio je Smoju sa Radovanom Karadzicem, a celnik HSP-a Jozo Radanovic je rekao kako bi se "odmah preselio kada bi njegova ulica dobila Smojino ime". Tek nesto "meksi" i oprezniji je predsjednik splitskog HDZ-a Petar Reic, koji kaze kako "nije primjereno nuzno naprecac odlucivati s obzirom da je od njegove smrti protekla nepuna godina dana".

I mada su sva ostala misljenja, od onog Zdravke Krstulovic i Zdenka Runjica, pa do politicara, arhitekata, povjesnicara, arheologa, zupnika, pa cak i bivsih politickih emigranata blagonaklona prema prijedlogu da se covjeku koji je svom gradu i svom kraju podigao trajni literarni spomenik i sama Lepa Smoje kaze kako je ideja preiranjena. "Ona", kako ju je Smoje nazivao u svojim tekstovima, pri tome kaze kako je "komentari nekih ljudi koje s tim u vezi citam u novinama uopce ne iznenadjuju, jer su te izjave date ocito prema njihovoj etici, moralu, dobrobiti i u skladu s njihovim krscanskim naukom".

I dok je u medjuvremenu Hrvatska televizija pocela jos jednom reprizno prikazivati Malo misto, nakon "tehnickog pregleda trake", povodom prijedloga se javio i Josip Jovic, sadasnji glavni i odgovorni urednik tjednika Panorama, propustanjem teksta "Mrtvi Smoje posvadjao Splicane", a u kojem se Smoji sudi sa istih pozicija sa kojih je to uradjeno u spomenutoj potjernici u Slobodnoj u vrijeme Jovicevog urednikovanja. Tekstopisac smatra kako bi bilo "zanimljivo znati kojim su se dijelom Smojine pojave rukovodili inicijatori prijedloga u Slobodnoj Dalmaciji". Po Panoraminom novinaru, a i glavnom uredniku to je pitanje znacajno jer bi se inace "moglo dogoditi da i jedan drugi "gigant hrvatskog novinarstva" i fanaticni "navijac" Jugoplastike, za zivota dobije svoju ulicu". Slicnost sa ondasnjom tjeralicom nije nimalo slucajna, a ono sto je sigurno to je da bi Smoje na taj upit odgovorio "Jebe mi se!"

JURISIN PERO