PRIÈA NAŠEG NOVINARA KOJI S AMERIÈKOM TV EKIPOM OBILAZI STRATIŠTA BOŠNJAKA U SREBRENICI

Sarajevo Jul 11, 1996

JA SAM TI LEŠINAR, A NE NOVINAR

AIM, SARAJEVO, 11.07.96.

  • Mislio sam - negdje, valjda, postoji i granica. Èak i za zla koja su Bosnom poèinjena... Sada mi se èini, ni u sebi je nisam prepoznao. Vidio sam više užasa nego što se razumom da zabilježiti, a kamoli shvatiti. Precijenio sam svoju granicu izdržljivosti, a potcijenio granicu zla, krvi i ubijanja.

  • U poèetku smo radili prièice za Amere. Znaš veS

  • staviš na papir malo egzotiènosti, koji bosanski paradoks, utrpaš Coca-colu, amerièke marince i IFOR-cirkus u ovdašnja brda, i eto teksta. Gurali smo tako gotovo dva mjeseca, a potom shvatili da raditi za strance ne znaèi da Seš pisati ono što želiš, vidiš ili pomisliš da treba i kamerom zabilježiti. Narudžbe za amerièko TV tržište bile su sve konkretnije: što krvavije i strašnije - to bolja prodaja priloga.

  • Vatreno krštenje imali smo u Ljubiji. Krajem januara ove godine pojavila se odnekud po svjetskim, a i našim novinama, vijest kako vlasti u srpskom entitetu ubrzano pokušavaju sakriti tragove zloèina poèinjenih u Rudniku željezne rude u Ljubija. Natovareni kamerama, kablovima i kazetama uputili smo se ka Ljubiji. Jest da smo se satima i satima vozikali kroz opustošenu zemlju, ali ipak smo se doèepali tamošljeg kampa britanskog sastava IFOR-a. Tako je to kad u džepu èuvaš gomilu akreditacija u kojima stoji da si, kao, strani novinar. Pomisao da bih se sa svojim bosanskim imenom i prezimenom uputio tamo za neku ovdašnju televiziju nije mi padala na pamet. Ovako, kao "stranger" smješten sam s ostalim èlanovima ekipe u staroj školi u Ljubiji. U gimnastièkoj dvorani još se osjeSao zadah izbjeglica koje su nedavno napustile salu. Znaš, svaki èovjek vonja kad se oznoji i nema dovoljno vode da se opere. Ali, kad se prepadneš i obliva te zbog straha ledeni znoj, to je sasvim poseban miris. Taj sam miris, ma šta miris - smrad, osjetio na sebi svaki put u susretu sa smrSu...

  • U selu Sveta Ana kod kod Ljubije, ono malo preostalih neprotjeranih Hrvata prièali su nam o noSnim kamionima koji odvoze "nešto" u Rudnik, o ljudima u bijelim mantilima i maskama preko lica, o brujanju teških mašina mada Rudnik veS odavno ne radi... IFOR je odbio da nam pruži zaštitu za odlazak u Rudnik, ali moje kolege odluèuju iSi. Putem koji vodi u jamu, ušli smo medju ogromna brda jalovine i zaustavili se s kamerom na mjestu gdje se oèito nešto svježe zatrpavalo. Tada su nas opkolili neki njihovi "specijalci" i sproveli u svoju bazu u Industriji keramièkih ploèica "Keraterm"! Kojeg li cinizma - u dželatskoj državi navodni èuvari reda smješteni su u jednom od najveSih stratišta. Pustili su nas nakon nekoliko sati "provjeravanja"...

  • Potom dolazi Srebrenica. Idemo s Johnom Shatocem. Na putu do mjesta, po opisu iz teksta "Christian Science Monitora", gotovo nasumice nalazimo jednu od zajednièkih grobnica. Ništa se znaèajnije ne može snimiti jer je snijeg - bila je još zima - prekrio svježe preoranu zemlju. Opet nas je odvela njihova policija. Ovaj put u Bratunac. Izvukao nas je lièno Shatoc. PrateSi ga ponovno, uspijevamo snimiti Kravicu, zloglasno skladište s još uvjek vidjivim krvavim mrljama na zidovima i tragovima na stotine ispaljenih metaka. Tad sam morao povraSati.

  • Vratili smo se u Srebrenicu ubrzo s Elizabet Rehn. Dok se ona pentrala na brdo iznad Srebrenice da vidi jednu od, kako to oni vele "lokacija", susreSem Momèila CvjetinoviSa, predsjednika KaraddjiSeve SDS u Srebrenici. Pitam ga èija to tijela gore na brdu leže nezakopana, a on mirno odgovara: "To su Turci, poginuli u borbama. Nama više ne trebaju, nek ih nosi ko god hoSe, Jedino mi je žao što ih ne leži više!" Kad smo se vraSali, negdje oko Glogova, topli je vjetar naprasno topio snijeg. Proljetne vode ispirale su zemlju na kojoj su se poèele bjelasati kosti. Na hiljade kostiju. Kad vidiš djeèiju butnu kost kako leži u blatu, suze same krenu.

  • Opet sam išao za Srebrenicu, u pratnji prve struène komisije UN-a, uglavnom Francuza. U pripremi za taj TV prilog, intervjuisali smo svjedoka iz Srebrenice koji je preživio strijeljanje u Grbavcima. On je tvrdio kako su tog dana njega i još jednog logoraša zadužili da ostalima trakama pokriju oèi. DolazeSi na to mjesto, prvo što smo zamijetili bili su nebrojeni povezi za oèi..

  • NajveSi sam užas doživio u Branjevu-Pilici. Bivša farma danas je ogromna grobnica. Na oranici, i po putu, svuda su ležale razbacane ljudske kosti. ErdemoviSu se u Haagu sudi upravo zbog zloèina u Pilici. U jalovom pokušaju da se zloèin sakrije, zemlja je preorana i posadjen je kukuruz. Ali, èim nogom razgrneš zemlju, nadješ kost, lobanju. Prièao sam s ljudima na farmi. Tvrde da su nešto èuli, ali da se to njih ništa ne tièe. SjeSaš li se filma "Zvanièna verzija"? E, to ti je to.

  • "Yankee" je zvuèni nadimak ozloglašenog zlikovca iz Vlasenice, kreatora i gazde logora "Sušica", Dragana NikoliSa. Pravili smo prièu o tome kako se on slobodno šetka Vlasenicom, samo dva kilometra daleko od IFOR-ovog kampa Lisa. Zamisli, èovjek kojeg 180 preživjelih svjedoka logora "Sušica" tereti za zlodjela, može pješice do kakvog iforca, recimo po cigaretu! Ovi su moji iz ekipe htjeli napraviti razgovor s njim i ugovarali su ga preko njegovog prijatelja, direktora ginazije u Vlasenici. Nije pristao, ali je direktor o njemu govorio kao o "divnom èovjeku, drugu, velikom patrioti, široke duše i pogleda na svjet". Nismo uspjeli ni njegovu majku posjetiti, vele ona je jako osjetljiva pa da joj mi nešto ne naškodimo i ne uznemirimo je svojim dolaskom. "A sin joj je baš krasan èovjek", s osmjehom Se direktor gimnazije. Da ti se život smuèi...

  • Juèer sam ponovno stigao iz Srebrenice. Opet su struènjaci, ovaj put Amerikanci, pronašli novu masovnu grobnicu, sada kod Cerske. Poèet Se je otkopavati danas, 11.jula, na godišnjicu pada Srebrenice. Ma kakvi, nije to nikakva simbolika ili pijetet prema žrtvama. To ti naši prijatelji Ameri rade jednostavno zbog publiciteta. A u Srebrenici, da ne povjeruješ, KaradžiSeva vlast priprema feštu nazvanu "Veliki dogadjaj srpskog oslobodjenja Srebrenice". Èitav su grad oblijepili plakatima kojima najavljuju slavlje. I ti me pitaš da napišem tekst o svemu. Ništa ja više ne mogu pisati, nemam koncentraciju za bilo kakavu ljudsku aktivnost. Ti bilježi što ti prièam, ako ti se da. Samo mi ime ne spominji, jer sutra opet idem tamo. Ja sam ti lešinar, a ne novinar...

Zabilježila: D. PERANIÆ