NIKAD PODJELJENIJA HRVATSKA

AIM, ZAGREB, 10.7.1996. Kada su najavljeni pregovori sa HDZ-om i predsjednikom Tudjmanom mnogi su se pitali sto je to trebalo Vladi Gotovcu i njegovoj Hrvatskoj socijalno liberalnoj stranci? Postoji nekoliko teza koje se nude kao odgovor - od one da se radi o pukoj kupovini ministarskih fotelja, do one da su liberali shvatili da je potrebno razgovarati jer je to u interesu Hrvatske, tj. izbjegavanje moguceg konflikta. Naime, nakon sto je "Olujom", kako bi to rekao Tudjman, a i objektivno je tako, prestalo postojati srpsko pitanje, to jest nema vise hrvatsko-srpskog sukoba sada je sve ocitiji hrvatsko-hrvatski. U nekim naznakama, ali nikad izravno, upravo to su objasnjavali liberalni pravci Gotovac, Budisa, Kramaric, Rados... Ali, iako su za neuspjeh pregovora optuzeni novinari, sto je smijesno, jer osim "Novog lista" i "Feral Tribunea" svi ostali mediji, ukljucujuci onaj najmocniji - televiziju, dali podrsku Tudjman-Gotovac "koaliciji", bilo je ocito da je presudno za prekid razgovora bilo raspolozenje clanova HSLS-a. Sam Gotovac je izjavio, kad je u panici objavio svojih 50 zahtjeva, da je precijenio vjerodostojnost svoje licnosti.

Sam cin prekida razgovora, reakcija velikog dijela javnosti i opozicionih stranaka pokazala je da je Hrvatska podjeljenija nego ikada. Da na jednoj strani stoji HDZ, a na drugoj svi ostali, bez obzira da li spadali u takozvane drzavotvorne ili lijeve i gradjanske stranke. No, pokusajmo pitanje obrnuti: zasto stranka na vlasti koja od 127 mjesta u Zastupnickom domu Sabora ima 75 mjesta, ili blizu 60 posto, treba koalicionog partnera kada je potpuno jasno da svojom glasackom masinerijom moze donijeti zakone kakvi joj se svidjaju? Istina je da je HDZ do sada pokusala pregovarati i sa drugim strankama, kao sto su HSS ili SDP, ali zbog cega su ovaj put izabrani bas liberali?

Ponajprije tako velika prednost u parlamentu je varljiva i neodgovara stvarnoj podrsci koju je Tudjmanov pokret stvarno ostvario u Hrvatskoj. Drzavna lista HDZ osvojila je 45,20 glasova, jos 20 zastupnika, vrlo cesto pod cudnim okolnostima, pobijedili su u 28 izbornih jedinica, a krajnju ogromnu premoc donijelo je 12 zastupnika dijaspore, sto u prevodu znaci Bosna i Hercegovina, preciznije zapadna Hercegovina. Kada se tome doda da je Tudjman dozivio fijasko u Zagrebu i osvojio svega 36 posto glasova, da je slicno bilo u gotovo svim gradovima, onda je jasno da nakon izbora i nije bilo mjesta trijumfalizmu. I sam Tudjman bio je iznenadjen relativnim uspjehom koji je morao biti izboren razlicitim kozmetickim zahvatima u izborni zakon, razlicitim kradjama i kradjicama i uz pomoc "iseljene Hrvatske" koja nikad nije ni bila Hrvatska, pogotovo sto je nakon "Oluje" ocekivao dvotrecinsku vecinu.

U ovom trenutku, nakon zagrebacke krize, pada standarda, nagomilanog nezadovoljstva zbog brojnih pljacki, afera, sve vece hrvatske izoliranosti u svijetu, Tudjman je svjestan da nikada nije losije stajao. Neke ankete pokazuju da bi HDZ ovog casa dobio jedva tridesetak posto glasova, a u Zagrebu cak ispod 15 postotaka. Isto tako Tudjman ima podrsku izmedju cetvrtine i trecine biraca, a uz to definitivno je postao taocem svoje desnice iz cijeg zagrljaja se pokusava izvuci. To su ukratko glavni razlozi zasto je bio spreman pregovarati sa liberalima i s njima podijeliti vlast. A zasto bas s liberalima? Pa, ponajprije zato sto HSLS ima odredjene medjunarodne veze i ugled sto bi moglo pomoci izlasku iz nekih neugodnih situacija, a pogotovo popravljanju odnosa s Njemackom. A uz to hrvatski liberali po mnogo cemu zapravo nisu uopce liberali, vec jedna pristojna ili pristojnija varijanta hrvatskih nacionalista. Slikovito receno, oni znaju upotrebljavati vilicu i noz, za razliku od HDZ-ovaca koji pecene volove, ili janjce, jedu radje masnim rukama.

Ako su se liberali pokazivali kao najostriji kriticari HDZ- a, sasvim je sigurno da u tzv. drzavotvornoj politici nije bilo razlika, cak sto vise liberali su ponekad zastupali radikalnije stavove od Tudjmana, ne zeleci pokleknuti pred evropskim i svjetskim zahtjevima. Primjerice, liberali su javno upozoravali da ne podrzavaju washingtonske sporazume, nisu bili odusevljeni ni sa onim sto je potpisano u Daytonu, nisu podrzavali hrvatsko- srpske pregovore, zagovarali su vojnu opciju i danas kritiziraju pregovore s Milosevicem dok on ne prizna Hrvatsku u njenim avnojevskim granicama. Liberali su tako po mnogo cemu zapravo bili bliskiji desnom krilu HDZ-a nego sto se to iz ostrih istupa Gotovca, Budise, Granica i drugih moglo na prvi pogled zakljuciti. Naravno, da bi bilo neposteno reci da su oni samo puka kulturnija replika HDZ-a, jer HSLS je zastupao sasvim drugaciju pretvorbu, ustao protiv pljacki, zalagao se za slobodu medija (ali tamo gdje su oni pobijedili ponasali su se po istom receptu), tvrdili su da Hrvatska mora u Evropu, nikada nisu bili za podjelu Bosne, upozoravali su na katastrofalno stanje u privredi, na mnostvo socijalnih problema...

No, oko kljucnih pitanja Tudjman i Gotovac bi se zasigurno uspjeli dogovoriti. Medjutim, mirnodopsko vrijeme, kada i predsjednik vlade i kljucni ministri izjavljuju da je hrvatska drzava neupitna i da je sada pitanje kako je napuniti i cime. Gotovac je pogrijesio kada je u razgovore krenuo onda kada je HDZ postao najranjiviji i najslabiji. Vrijeme ce pokazati koliko je HSLS u svemu tome izgubio od svoje vjerodostojnosti i tko je od ove epizode najvise profitirao. Ali ako i stoji teza da su u Hrvatskoj stvorena dva velika bloka postaje sve evidentije da se snazni potresi unutar HDZ-a, zapoceti nakon sukoba sa Manolicem i Mesicem, nastavljaju. HDZ je toliko podijeljen da se to vise ne da ni sakriti od javnosti. A imali boljeg primjera za takvu tvrdnju od otvorenog sukoba izmedju ministra obrane Gojka Suska i ministra vanjskih poslova Mate Granica?

Znalo se i od ranije da Susak, po svima drugi covjek Hrvatske, predvodi najcvrscu desnu struju, kao vodja hercegovackog lobija, ali isto tako on nikada javno nije protuslovio Tudjmanu. No, kako tumaciti nedavni intervju odvjetnika Zvonimira Hodaka "Vjesniku" (inace osobnog advokata Suska) u kojem je ministra Granica optuzio da bi sudu u Hagu izrucio pola Hrvatske ako bi se to od njega trazilo. Sluzbeni branitelj generala Blaskica nije stedio ni svoju suprugu potpredsjednicu vlade Ljerku Mintas- Hodak, a upitao se i sto se to toliko Hrvatska trudi da udje u nevaznu organizaciju kao sto je Vijece Evrope? A sve je to u suprotnosti sa onim sto javno govori Tudjman i sto smireni i uporni Granic tako vjesto provodi. Nije nikakva tajna da na Granicevo mjesto puca Miomir Zuzul, hrvatski ambasador u Washingtonu, za kojeg se zna kojoj struji pripada. Pitanje je, dakle, hoce li Granic prezivjeti i da li HDZ ulazi u novo dramaticno razdoblje?

S druge strane vidljivi su sve otvoreniji sukobi oko procjena i ocjena privredne situacije. Naime, dok predsjednik vlade Zlatko Matesa uporno ponavlja kako u Hrvatskoj nema recesije, niti ce je biti, neki drugi ministri i ugledni ekonomisti, kao na primjer ministar gospodarstva Davor Stern, ne dijele taj optimizam niti su sigurni da je hrvatska monetarna politika sa cvrstom kunom pametna na dugi rok. Tu su potom i razlike oko slobode medija, oko buducnosti Herceg-Bosne, sto sve skupa ukazuje da Tudjman ne samo da nije uspio pomiriti Hrvate, vec ima problema i sa vlastitom strankom. Sve su to razlozi sto je Tudjman pristao na razgovore oko podjele vlasti, ali pri tome treba racunati i na njegovu lukavost, jer kad vec nije uspio potpisati "povijesni kompromis", ako mu je to uopce primarni cilj, makar se, po svemu sudeci, rijesio jednog od glavnih konkurenata na predsjednickim izborima. Ujedno je unio razdor u opozicione redove, sto najbolje pokazuje da se sada nudi nekoliko predsjednickih kandidata, kao sto su predsjednik HSS-a Zlatko Tomcic ili potpredsjednik SDP-a Zdravko Tomac.

U jednom ipak nije uspio. HDZ i on osobno i dalje gube povjerenje naroda, a i pored pokusaja da se prikaze kako su Granic i Susak u idilicnim odnosima, jasno je da se HDZ nezaustavljivo cijepa na svoje sastavne djelove, a Tudjman i dalje ostaje taocem svoje radikalne desnice.

GOJKO MARINKOVIC