PEDESET GODINA ULUBIHA

MOZE LI BEZ BERBERA, ZECA, LIKARA...

AIM, SARAJEVO, 09.07.96. Udruzenje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine obiljezilo je pedesetu obljetnicu djelovanja izlozbom u najvecoj galeriji u Umjetnickoj galeriji BiH.

Hronoloskim slijedom izlozba kroz mali (moguci) izbor djela podsjeca na svoje osnivace- V. Dimitrijevica, V. Hadzidamjanovica, I. Mujezinovica, R. Petrovica, B. Selmanovica, S. Sumereckera, P. Saina i M. Todorovic.

Osam slikara bez kojih se nikada nece moci govoriti o poslijeratnoj bosanskohercegovackoj likovnoj umjetnosti, o Umjetnickoj skoli u kojoj su se odgojile i odskolovale generacije ovdasnjih slikara, kipara, graficara i primjenjenih umjetnika, o osnivanju institucija medju kojima su Umjetnicka galerija BiH, galerije u Tuzli, Zenici, Banja Luci i Mostaru, o skolovanju kadrova koji su sedamdesetih godina osnovali sjajnu sarajevsku Akademiju Likovnih umjetnosti...

Pedeset godina kasnije, Udruzenje likovnih umjetnosti BiH nema vise tri stotine clanova (predratni podatak) vec jedva sedamdesetak, ukljucujuci najmladje, one koji su se i upisali i diplomirali na Akademiji u Sarajevu, u toku rata.

U normalno vrijeme izlozba kojom se obiljezava pola stoljeca rada asocijacije profesionalnih umjetnika podrazumjevala bi studijski rad tima strucnjaka-kustosa, likovnih kriticara, umjetnika i rukovodilaca najznacajnijih umjetnickih institucija. Za sagledavanje gradje koju cine stotine samostalnih izlozbi clanova Udruzenja, desetine kolektivnih i grupnih prezentacija te monografske i retrospektivne izlozbe, potrebno je vrijeme ali i strucna valorizacija koja uvijek zahtijeva direktan kontakt s "materijalom". Bilo bi normalno u ovakvoj prigodi da katalog sadrzi izbor iz najznacajnijih bibliografskih jedinica i obimnije biografije umjetnika.

Nije potrebno podsjecati sta se dogodilo u Bosni i Hercegovini

1. godine. No, potrebno je reci da su stradali i nepokretni spomenici i pokretna kulturno-historijska gradja, da su devastirane insistucije a djela, citavi zivotni opusi clanova ULUBiH-a otudjeni, unisteni, izgubljeni, nestali... Ipak, poslije prvih dana zbunjenosti, umjetnici pocinju djelovati u novim okolnostima: slika se na onome sta se nadje, bojama koje "odnekud", "nekako" stizu... Tako su se na ovoj izlozbi nasle dvije generacije obiljezene ratom: generacija osnivaca Udruzenja i niz slikara, kipara, graficara i crtaca koji su cetverogodisnji pakao Bosne i Sarajeva biljezili na svoj nacin.

Ovaj rat dovodi do osipanja iz razlicitih pobuda: (neki su otisli na "onu stranu", neki su se raselili po svijetu, neki su prognani, neki stradali). "Neki su, prosto, odlucili da usaglase svoje estetike sa osobnim etickim statusima... Njihov izostanak iz clanstva ULUBiH-a procistio je ovo udruzenje. I to u svakom smislu. I estetickom i etickom. Ali, neki BiH umjetnici, oni koji su vec pokazali, ili navijestili svojim radovima kvalitete, odstranili su se sami sa ove likovne i drustvene scene na nacin koji im uvijek ostavlja prostora da se na njih vrate. Govorimo o onima koji su otisli, ne da bi se solidarizirali i sami ucestvovali u zlocinima protiv nas, nego da bi dostojnije zivjeli, ma sta to znacilo u nasoj percepciji i opravdanoj osjetljivosti". (Nermina Kurspahic u Katalogu izlozbe)

Oni koji su ostali odredili su se prema nasoj stvarnosti prije svega kao ljudi, tek, potom, kao umjetnici. Zato je normalno da ih na ovoj izlozbi i ima najvise. To su oni koji su imali snage da se kaosu i destrukciji suprotstave harmonijom i redom svog stvaralastva, da pri tome cesto dosegnu visoke umjetnicke rezultate, kod pojedinih autora iznad razine predratnih realizacija.

Ipak, postavlja se pitanje zasto na ovoj izlozbi nije bilo nekih autora i nekih djela koja su antologijska ostvarenja unutar suvremene bosanskohercegovacke likovne prakse. Uvazavajuci paznju prema "umjetnosti u ratu" i prihvatajuci cesto izrecene visoke sudove o nekim ostvarenjima vjerujem da bi ona stajala cvrsce, neopozivnije i potpuno u kontinuitetu likovne misli koja je ovdje zaceta davnih pedesetih godina upravo u okrilju ovog udruzenja, da su uz njih stajale i sjajne "Bijele visoravni" Bekira Misirlica, sobe i avlije Safeta Zeca, "Bazeskijin ljetopis" Mersada Berbera ili sarajevske ulice Maria Mikulica (predsjednika ULUBiH-a u dva mandata)... Nemoguce je u ovom trenutku nabrojati sve kojih nema (Waldegg, Percinlic, Nada Pivac, Franjo Likar...) a koji se nisu solidarizirali sa zlom koje nam je ucinjeno. S njima, Skopljak bi djelovao jos uvjerljivije, Fikret Libovac magicnije, Enes Sivac duhovitije, a Seid Hasanefendic autenticnije i modernije... Samo uz njih najbolji od onih koji su ostali bili bi jos bolji

PLANINKA MIKULIC