INTERVIEW S IGOROM MANDICEM
AIM, ZAGREB, 9.7.1996. AIM: Kako se osjecate kao covjek koji je, barem na kratko, uzbudio ovdasnju kulturnu i medijsku scenu svojim knjizevno kritickim nastupom u Beogradu, kao i razgovorom za NIN? Osporavaju vam stosta, a najvise kriticnost.
MANDIC: Ako znate barem nesto o mojoj malenkosti, onda vam je poznato i to da sam dosta godina suradjivao u beogradskoj stampi, iz osobnih i profesionalnih razloga, pa onda nema nista logicnije nego da se odazovem takvom pozivu. I za gostovanje na jednoj knjizevnoj matineji i na intervjuu listu u kojemu sam radio. Ne vjerujem da je itko drugi od hrvatskih intelekualaca uopce bio spremniji od mene takovu se pozivu odazvati. Osim toga, ne vjerujem da bi, uopce, nekom znacajnijem taj poziv bio upucen. Prema tome, ne slazem se sa takvom konstatacijom. On je, nekako, logicni slijed upravo citave moje djelatnosti posljednjeg desetljeca. A to sto su me kolege iz redakcije sa fotografijom uzvelicale do naslovne stranice, ja u tome nisam imao udjela, niti me to zanimalo, niti sam to znao do zadnjega trenutka, dok me nisu narucili da se snimim u redakciji. Da je to objavljeno kao intervju u listu, a bez tako uocljivo napadne naslovne stranice u boji, intervju bi prosao kao i ostali intervjui u NIN-u. Jer, ako se ne varam, nekoliko nasih istaknutih politicara dali su intervju tim istim novinama, da sad imena ne spominjem, medju njima su i neki prominenti iz nase drzavne vlasti, a i poneki je od kulturnjaka, vise manje znacajnih, prolazio kroz beogradske krugove, pa bi, normalno, dosli u kontakt sa NIN-om. Kazem, da je intervju ostao samo unutar korica tih novina, mozda ne bi bio toliko zamijecen. Znakovito je da se redakciji ucinilo potrebnim bas ga istaknuti.
AIM: Doduse, intervju mozda i nije bio politican, ali je sasvim sigurno takav kontekst. Intervju je, cini mi se, upao u rupu politike. Sto vi mislite?
MANDIC: Ono nije bio politicki intervju i ja nemam nikakve veze s politikom. Ja sam antipoliticki raspolozen, prema tome, citava intonacija intervjua je upravo takva. Odbijam bilo kakvu politicku poziciju, narocito u aktualnim odnosajima Hrvatske i Srbije. A kada vazniji i bolji od mene nisu pokazali zanimanje za pokusaj smirivanja napetosti izmedju nasih dviju, tradicionalno povezanih sredina, onda je taj zadatak pao na mene. Gospodin Markovic je, u Slobodnoj Dalmaciji, u intervjuu, na vrlo fin nacin pokusao izvrgnuti podsmijehu moje davanje intervjua. Zamislite paradoks. Gospodin da intervju, i ruga se drugima koji daju intervjue. Ali to nije vazno. Vazniji je uzdah gospodina Markovica, koji je rekao - treba se pitati sto smo mi ovdje napravili, a ne predimenzionirati Mandicev dolazak, njegove razgovore i intervju. S time se potpuno slazem. Medjutim, ja za razliku od njega mislim bolje o njemu nego on o meni. I cini mi se da je svojim polozajem na celu hrvatskog Ureda u Beogradu pridonio koracajima ka smirenju i toleranciji izmedju ovih sredina, kad je rat vec jednom zavrsen, nasom, tudjom ili visom silom.
AIM: Sto ste time zeljeli pokazati? MANDIC: Zelio sam pokazati da se pojedinac, potaknut ni sa cim i ni od koga sa strane, ne trazeci nista osim vlastitoga maloga mjesta u svijetu, moze probiti protiv nametnutih barijera, da bi protok ideja, ljudi i roba, odnosno kapitala, bio na obostranu korist.
AIM: Kako ce se te dvije, jos uvijek sukobljene sredine, sa svojim dugoocekivano samostalnim i suverenim nacionalnim gnijezdima, pronaci u ovome svijetu?
MANDIC: Radi se o tome koliko se te dvije sredine medjusobno uvazavaju i trebaju. Meni se cini da je beogradska kulturna, intelektualna i duhovna sredina iliti klima, ozracje, vise orijentirana prema Zagrebu, nego sto je obrnuti slucaj. Kod nas je oduvijek postojao neki frustrirajuci odnos prema Beogradu, kao sredistu vecega naroda. Rekao bih da i danas vidim tragove takve klime. Kad bi se u Hrvatskoj vise znalo koliko i kako Beograd gleda u Zagrebu svoj prozor u Evropu, mozda bismo drukcijim ocima gledali neke njihove postupke. Dakako, kad se tako nesto kaze kod nas, na osnovu onoga sto smo dozivjeli proteklih pet godina, odgovor ce uvijek biti odlucan - da, trebaju taj prozor u svijet, da bi ga razbili, posvojili i da bi nas podjarmili. Osobno se sa time ne slazem. Mislim da je ta beogradska "ceznja" prema izlasku na Zapad kroz Zagreb, samo djelic njihove orijentacije prema Evropi i svijetu. Ne treba smetnuti s uma da su oni oduvijek znali i mogli drugim putevima prolaziti u svijet. Tako da mi nismo jedini i iskljucivi njihov ventil iliti odusak prema zapadnoj klimi. Ali, zasto bismo mi odbacivali tu mogucnost, posebno sada kad smo dokazali da smo dovoljno cvrsti da mozemo biti samostalni, da nas nikakvi utjecaji, pa cak i zagrljaji nece ni slomiti niti privuci u nekakve asocijacije, kako se to danas kaze, koje ne bi bile po nasoj volji. Treba biti toliko snosljiv da se uvazi ta potreba komuniciranja i da mi vidimo koliko ona i kod nas ima osnova, sto nam moze pruziti. Ja mislim da moze mnogo.
AIM: Uzmimo to i ovako, da elitne kulture u Beogradu i Zagrebu jednako slice u svom razlikovanju, jer obje u sebi nose mnogo od tradicije, koja je gotovo uvijek, a posebno u nas, bila samodopadna i sterilna, bas zbog izrazene nacionalne note, kao sto je s druge strane, masovna kultura bila ona koja je spajala, gdje razlike nije bilo. Hocete li to pojasniti?
MANDIC: Normalno da se razlika ne vidi kad govorimo o dvjema kulturama koje su planetarno etablirane. I nase dvije, ne bas jako udaljene sredine, razvijale su se potpuno u skladu sa evropskim i svjetskim standardima u tom pogledu. Ako govorimo o tako postvarenim pojmovima kao sto su elitna i masovna kultura, onda pri tome moramo uvaziti njihovu sveprozimajucu prisutnost na svim stranama svijeta na kojima su ostvareni odgovarajuci civilizacijski preduvjeti za njihovo postojanje. Taj prastari razdor izmedju dva tipa ili vrsta kultura, koji je danas vec umnogome nadidjen pojmom medijske kulure, odjekivao je u Zagrebu i Beogradu na posve slican, mada ne sasvim istovjetan nacin. S jedne strane, akademska struktura je postojala u obje sredine sasvim uravnotezeno. Nju cine jedan sloj obrazovanog skolovanog svijeta, koji se hijerarhijski namece citavoj kulturnoj sredini, a te dvije sredine usprskos svojim nacionalnim i vjerskim razlikama, i kulturnocivilzacijskim tokovima koji su ih oblikovali, nisu bile nikada bitno oprecne. U tom smislu ne bih se nikako slozio s onim sto nam se namece posljednjih nekoliko godina, cak i u izjavama nekih najvaznijih politicara, da su te razlike izmedju takozvanog Istoka i takozvanog Zapada bas na nasem primjeru, Beograda i Zagreba, strasno duboke i uocljive. Ne bih rekao. Osim toga, to je kulturoloska cinjenica, da je Bizant podjednako sadrzaj hrvatske srednjoevropske mediteranske kulture, bas kao sto su utjecaji latinskoga kruga primjetljivi u beogradskoj tradiciji.
AIM: Obicno se kaze da je ta mala velika razlika posebno "duboka i uocljiva" u jeziku. Razlikovni rijecnik svakim izdanjem sve vise i vise bubri. Pronalaze se nove i nove rijeci, drukcije od "nasih", koje bi trebale pokazati kako je i jezik raspolozen za podjelu. Slazete li se s time?
MANDIC: Ne, jezik je isti. Zar cemo se morati vracati ponovo na tu skolsku abecedu. Da se razumijemo, ja se ne slazem ni sa hrvatskim ni sa srpskim lingvistima, jer sa obje strane su podjedanko naroguseni puristicki. Ne slazem se s njima u tvrdnji da se radi o dva jezika. Po meni i dalje to ostaje isti jezik koji razdvaja dva naroda. To je glasovita, inace, cinicka recenica poznatog Engleza, koji je rekao da je engleski jezik onaj isti jezik koji razdvaja Engleze i Amerikance.
AIM: Sto je ono bitno kroz sto su se te dvije kulture spajale?
MANDIC: Homogenizacija nasih kultura je isla upravo kroz komunisticku ideologiju. I desetljecima se nije mogao uvidjeti bitni rascjep izmedju onoga sto je radila etablitrana elitna kultura u Beogradu i u Zagrebu. Obje su na isti nacin vjerno slijedile program svoje Partije, jer su, nota bene, u 99 posto slucajeva svi etablirani kulturnjaci svoju karijeru napravili kroz tu partiju i uz njezinu pomoc, da bi tako ostalo i do danas. Ono sto se nazivalo masovnom kulturom, imalo je ipak nekakvih razlicitosti, ovisno o mentalitetu pojedinih sredina i njihovim tradicijskim odlikama. I opet ne toliko bitno da bismo mogli govoriti o nekakvim opasnim ili kuluturolosko bitno vrijednim razlikama. Ako cemo govoriti o takvim razlikama, onda cemo morati uociti razliku izmedju, primjerice, masovne kulture na otoku Visu i u Hrvatskom zagorju. O takvim razlikama mozemo govoriti, ali su nevazne i nepostojece. Kada govorimo o masovnoj kulturi, govorimo o kulturi urbanoj, velikih sredista, i onoj koja je sa svim pipcima te masovne kulture duboko prozeta. Prema tome, mozemo govoriti o masovnoj kulturi ove dvije sredine na razini dvaju velikih sredista, Zagreba i Beograda. U tom slucaju ponovo se radi o dezideologiziranoj vrsti kulture, kao sto je masovna uvijek i bila, a poneke razlike, o kojima bi se moglo beskrajno pricati, spadaju u tradicionalnu, visestoljetnu vrst razlika, koje su logicno nastale u raznim sredinama. Dovoljno je procitati neke od briljantnih feljtona A. G. Matosa na temu razlike i slicnosti Zagreba i Beograda, pa da nam to, u jednom smislu predmasovne kulture, vec bude stavljeno pred oci. Onaj tradicijski duhovni sloj obje sredine, uvijek se zadrzao, jer on ne moze samo tako isciliti. Njega cak ni pomodne promjene ne mijenjaju. U osnovi cak vaze i danas. Neke od tih opaski Matosevih, izrecene su prije 1914. godine. A ona nadogradnja masovne kulture, dakle moderni masovni mediji, audiovizuelna komunikacija, jest jedna vrsta slaga nad tim tradicijskim duhom. Kad ga obrisemo, ponovo ostaju iste razlike, iste slicnosti. A one nisu, kao sto rekoh, sudbinski znacajne da bismo mogli govoriti o katastrofalnom srazu Istoka i Zapada.
AIM: Slicnost elitnih kulura Zagreba i Beograda bila je i u tome sto je za obje masovna kultura bila izraz dekadentnog Zapada.
MANDIC: I trulog liberalizma. Taj ideoloski stav uperen protiv svega sto dolazi sa Zapada bio je, dakako, u svojim osnovama politicki motiviran. Trebalo je sprijeciti tu snaznu homogenizirajucu kulturu, koja je dezideologizirana u osnovi (makar ce je protumaciti kao utjecaj angloamerickog imperijalizma), da ona kao takva ne bi podrovala samoupravni socijalizam. Nije vrag da su bili toliko intuitivno osjetljivi i dobri senzori. Zaista su ti upravljaci u svojoj frazeologiji osjetili koliko je "padanje pod utjecaj Zapada" pogubno za jednu takvu doktrinarnu ideologiju kao sto je komunizam. Nije kultura srusila komunizam, ona je u u mnogome potkopala njegove duhovne standarde, a mozda cak i temelje. To se vidi samo na dugi rok. Bilo bi preuzetno tvrditi da je takvo prodiranje kulture bilo katastrofalno za komunisticki Istok. Ali se ne moze poreci. Moramo uvaziti cinjenicu da je bivsa Jugoslavija bila jedina iz istocnoga bloka, kojemu doduse nije formalno pripadala, koja je prva i najvise dopustila taj prodor. Omeksavajuci strogost svog ideoloskog sustava, vlastodrsci su gledali kroz prste svim prodorima masovnoga tiska - erotske stampe, trivijalne literature, radija i televizije - pa su tako pustali citav niz utjecaja koji na dugi rok mogu zaista biti jedna nova vrsta opijuma za mase. Kao sto je nekada bila religija. Isto tako, "nas socijalizam" je medju prvima otvorio medjunarodne granice. Iz profitabilnih razloga otvorio se masovnom turizmu. A taj je takodjer unio stanovite "vrijednosti", koje su postepeno mijenjale duhovnu strukturu nasega pucanstva. I kad je sistem sam dozvolio takvu vrstu omeksavanja vlastite strogosti, normalno da je tendirao prema vlastitome slomu.
ALEN ANIC