SAVJETOVANJE O OBNOVI VIJECNICE

SIMBOL OTPORA I OBNOVE

AIM, SARAJEVO, 09.07.96. Austrijska vlada izdvojila je deset milijuna silinga (milijun dolara) kao inicijalna sredstva za obnovu zgrade Vijecnice, koju su Karadziceve pristase unistile 25. i 26. kolovoza 1992. godine. Da bi se sredstva pocela trositi i objekat obnavljati predsjednik Austrije Tomas Klestil nedavno je uputio dopis predsjednici Sarajevskog kantona dr. Sabiri Hadzovic u kojemu se traze odgovori na slijedeca pitanja: tko je vlasnik objekta jer ce s njime biti potpisan ugovor; koja mu je buduca namjena; projekt na osnovu kojega ce se znati, okvirno, ukupan novcani trosak obnove po fazama; detaljan opis projekta za prvu fazu; listu dosadasnjih donacija kao i obecanja za pomoc (da se ne bi duplicirao posao); detaljna analiza steta i specifikacia materijala. Austrija ocekuje i prijedlog doprinosa grada u obnovi kao i koncept pripremnih radova na sanaciji. Urgentnost ovih zahtjeva (treba odgovoriti do 10 jula/srpnja) uvjetuje stanje u kojemu se sada nalazi objekt, a ono je takvo da se svakog trena zgrada moze urusiti. Ovi zahtjevi javnosti su predoceni na dvodnevnom savjetovanju (odrzanom prvog i drugog srpnja ove godine) u organizaciji Gradskog zavoda za zastitu kulturno- istorijskog naslijedja Sarajevo i suorganizatora instituta za gradjevinarstvo iz Ljubljane i Narodne i univerzitetske biblioteke BiH.

Savjetovanje je pobudilo izuzetno zanimanje strucnjaka i javnosti. No, najznacajnije u svemu jeste sto je na njemu receno kako obnova treba teci. Dakle, zahtjevima austrijskog predsjednika i onim sto su rekli predstavnici austrijske vlade g. Volfgang Kipers, direktor Muzeja Senbruna i Eurocarea, organizacije pri EZ koja se brine o kulturnom naslijedju i spomenicima kulture, i g. Aleksander Petric, koordinator austrijske vlade za pomoc BiH. Novac ce biti dat, ali samo pod uvjetom ako se zna u cije ruke ide i tko je odgovoran za svaki utroseni siling. Znacaj savjetovanja ogleda se u cinjenici da se prvi put, sa strucnog stajalista, raspravljalo o obnovi objekta. Tezinu svemu tome daje i znacaj koji objekat ima u svjesti svakog Sarajlije- to je simbol grada i kao takav ne dopusta ni najmanju gresku u postupku obnove.

Ono sto ga cini izuzetnim jeste da je najreprezentativniji predstavnik tzv. pseudomaurskog stila i rjesenjima uje prilagodjen memoriji Bosanaca. Spona je koja ce dovesti do bosanskog sloga u arhitekturi (rana moderna u Bosni). Profesor Nedzad Kurto, smatra da se pri njegovoj obnovi ne treba "kruto drzati nekih davno propisanih pravila nego objekt treba biti otvoren publici i boljem koriscenju. Ne bi bilo bogohulno da se ti zahvati izvedu malo fleksibilnije zbog opceg dojma cjeline". Predlozio je tzv. tipolsku rekonstrukciju i pozivanje na slicne slucajeve u svijetu.

Koliki je stupanj ostecenja objekta moglo se saznati iz izlaganja doc. Darla Almesborgera sa Instituta za gredjevinarstvo iz Trsta i direktora firme SER.CO.TEC-a koja se bavi ispitivanjem statika objekta. Prva njegova recenica, da se radi o najgorem objektu koji je ispitivao u posljednjih pet godina, bila je uvod u ono sto najradije nikad ne bi voljeli da su culi. Objekt koji je austrougarska jako dobro uradila, nakon agresorskog granatiranja i pozara 1992. godine, u stanju je da sadasnja konstrukcija jedva samu sebe drzi. Ispitivanje, koje je spomenuta firma radila u svibnju o.g. kao donaciju Italijanske vlade, pokazalo je da je unistena opeka, da se kamen krecnjak pretvara u krec, da su osteceni granitni stubovi. "Sam Bog drzi pojedine stubove", kazao je Almesberger. Stoga je potrebno, a to su rekli i predstavnici austrijske vlade, do listopada urediti pokrov na objektu, zatvoriti prozorske supljine i zabraniti pristup posjetiteljima radi njihove sigurnosti. Uz nadzor strucnjaka (staticara, arhitekata, povjesnicara umjetnosti) potrebno ga je ocistiti od suta i izdvojiti materijal koji bi mogao posluziti (dekorativne elemente) pri obnovi objekta.

Ako je objekt u izuzetno losem stanju o onome sto je bilo u njemu nije, mozda, potrebno ni govoriti. Ipak, treba reci da je agresor unistio preko 70 % knjiznog fonda. Zgrada Vijecnice 1949 godine pretvorena je u Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH (osnovana

1. svibnja 1945. godine). Posjedovala je oko dva i pol milijuna primjeraka razlicite gradje od toga brojna raritetna izdanja, odnosno gradju najvise spomenicke kategorije: inkanabule, manuskripte, zbirke dokumenata, zbirku Bosnjaka itd. U njoj su bile i knjiznice nacionalnih kulturnih drustava "Prosvjete" (srpskog), "Gajreta" (muslimanskog) i "Napredka" (hrvatskog).

Na savjetovanju je dotaknuto i pitanje buduce namijene objekta. Povjesnicarka umjetnosti Snjezana Mutapcic predlozila je, govoreci s aspekta revitalizacije, da se on pretvori u reprezentativni objekt grada, u kojem bi bio i rezidencijalni dio za potrebe vlada. U njemu bi bio i muzejsko-galerijski prostor i niz drugih sadrzaja koji bi predstavljali ovaj grad. Jedan dio u objektu bi bio konzerviran kao spomenik barbarizmu. Profesor Zivojin Vekic sa Arhitektonskog fakulteta iz Sarajeva smatra da zgrada Vijecnice treba biti suvremena gradska kuca, odnosno prezentacija sredine i grada, multimedijalni prostor. Ne treba je promatrati s aspekta gradske kuce 19. stoljeca. Naravno, za direktora Narodne i univerzitetske biblioteke prof. dra Enesa Kujndzica, zgrada Vijecnice je i dalje biblioteka jer je to "tradicija, iskustvo generacija. Ne mozemo uzeti ni nepomirljiv stav da to mora biti biblioteka". Ono sto je potrebno hitno uraditi jeste obnova univerzitetske djelatnosti Biblioteke, protok informacija iz svijeta, jer studenti, znanstvenici i strucnjaci za nova saznanja su uskraceni vec cetri godine. Aleksander Petric samo je rekao to da "ja ne bih u zgradi pravio ni Vijecnicu ni Biblioteku nego bih je pustio da bude kao neka vrsta simbola i povijest otpora i obnove".

Odlukom gradskih vlasti sva ingerencija u obnovi grada pripala je Zavodu za izgradnju grada. Ako se ovdje pokrenulo pitanje obnove zgrade i predlozilo da s njom treba paralelno teci i obnova knjizne gradje Biblioteke, na gradskim vlastima je ili republickim (ovisno od osnivaca NUB-a) da hitno pronadje i odgovarajuci prostor, a ne samo depozitorij, u kojemu bi se smjestila preostala knjizna gradja (spasena prilikom pozara i smjestena u neadekvatnom prostoru) kao i donacije (knjige i oprema).

ANGELINA SIMIC

Antrfile:

U periodu izmedju 1892. i 1895. godine, na prostoru nekadasnjeg Mustajpasinog mejdana i Apelove obale, izgradjena je Vijecnica kao reprezentativno sjediste gradske uprave. Arhitekta Karl Parzik dao je idejni projekt objekta 1891. godine ali je zbog neprihvatanja primjedbi za izmjene koje mu je uputio ministar Kalaj odustao od angazmana. Na Parzikovo mjesto dolazi arhitekta Aleksandar Vitek, koji preradjuje njegov idejni projekt i pocinje izgradnju Vijecnice. Radi bolesti prekida posao i smrt ga zatjece u Gracu 1894. godine. Iza njega u gradu ostaje prica (naravno izmisljena) da je arhitekta "sisao s uma" i izvrsio samoubojstvo jer nije uspio, poput starih maurskih graditelja, dobiti dovoljno prirodnog svjetla kroz staklenu kupolu iznad hola. Vitekov posao preuzima arhitekta Ciril Ivekovic i posao zavrsava krajem 1895. godine. Objekt je svecano otvoren 20. travnja 1896. godine. Trosak izgradnje, po nekim izvorima, iznosio je 984 tisuce kruna, namjestaja 32 tisuce. Ako se taj iznos usporedi s oko 20 milijuna kruna koliko je austrougarska vlada u Sarajevu utrosila na sve ostale objekte moze se vidjeti da je rijec o znacajnoj sumi novca. Objekt je izveden u pseudomaurskom stilu i eminira se i u dekorativnom, prostornom i konstruktivnom rjesenju.

A.S.