HERCEG-BOSNA KAO CILJ

AIM, ZAGREB, 8.7.1996. Istoga dana u troje se hrvatske novine pojavio naslov da je Hrvatska postala zatocenicom Hercegovine. Prvenstvo u izrazavanju necega sto se moze smatrati opcim raspolozenjem pripada Alainu Finkielkrautu, francuskom filozofu, ovdje obicno oznacavanom kao velikom prijatelju Hrvatske, koji u rezimskom "Obzoru" savjetuje Zagreb: "Kontrolirajte Hercegovinu, da ona ne bi kontrolirala Hrvatsku. Ne budite zatocenici Hercegovaca. Najveci rizik za danasnju Hrvatsku, politicki i moralni, jest to da ona ne postane zatocenica Hercegovine. Ako te ljude tamo pustite da i dalje rade sto zele, oni ce vas odvesti u propast. To je za Hrvatsku danas najhitnije, najvaznije pitanje."

Da je Hercegovina tezak uteg na nogama Hrvatske - to ovdasnja javnost svakodnevno osjeca. Ali Finkielkraut grijesi u jednome - rodno mjesto problema nije u Grudama ni u Mostaru, nego u Zagrebu. Istina je da Hercegovina danas vlada Hrvatskom, ali i to da je Hrvatska fakticki anektirala Hercegovinu. Tudjmanova politika prema Bosni i Hercegovini ponovo Hrvatsku dovodi u pitanje. Situacija podsjeca na vrijeme prije potpisivanja washingtonskog sporazuma, kada je zbog angaziranja u krvavom hrvatsko-muslimanskom ratu Hrvatska bila medjunarodno izolirana.

Sada joj je blokiran pristup medjunarodnim integracijama sve dok u Bosni ne pokaze da zaista, djelatno a ne samo verbalno, podrzava Dayton. Hrvatskoj je jasno receno da ce je u Vijece Evrope pripustiti nakon bosanskih izbora i zavisno od njenog angazmana u mirovnom procesu. Preko Bosne da Evrope - tako ovih dana jedne ovdasnje novine precizno formuliraju poruku, koja je iz sjedista NATO-pakta upucena u Zagreb. Moze se zamisliti kakvu psihicku patnju takve odbijenice izazivaju u Predsjednickim dvorima, pogotovo s obzirom na hvastanje hrvatskog predsjednika kako ga je Svijet opunomocio da bosanske Muslimane privede evropskoj uljudbi.

Odnos prema Hrvatskoj posebno se zaostrio nakon reaktiviranja vlade Herceg-Bosne, koja je, prema daytonskom sporazumu, vec odavno trebala biti upokojena. Kada je medjunarodna javnost to proglasila provokacijom, Hrvatska se pravila nevjesta, ovdasnji politicari nisu o tome davali nikakve izjave, ali su hercegovacki celnici - dokazujuci kako je njihova greska samo u tome sto su dobru namjeru lose medijski upakirali - usput otkrili da je Zagreb, naravno, bio u toku.

Da je Zagreb sve znao - znaju to i u svijetu, pa je glavni tajnik NATO-a J. Solana, proglasavajuci obnavljanje vlade Herceg- Bosne "apsolutno stetnim po Hrvatsku i Hrvate u Bosni", rezolutno zakljucio da "bilo kakva intergracija Hrvatske u Evropu zavisi od njene uloge u mirovnom procesu u Bosni i Hercegovini". I americki je predsjednik Bill Clinton u pismu hrvatskom predsjedniku izrazio zabrinutost razvojem politickih dogadjaja u BiH-Federaciji. Tvrdeci da je postojanje struktura Herceg-Bosne protivno Federaciji i Daytonu, on je izrazio nadu da ce se one odmah raspustiti (jer "imenovanje novih ministra umanjuje napore za izgradnju Federacije"), pa je od Tudjmana trazio da u tom smislu smeksa BiH-Hrvate.

Prema saopcenju iz Predsjednickog ureda americkom je predsjedniku otpisano da Hrvatska u potpunosti podupire washingtonski i daytonski sporazum, posebice uspostavu Federacije i njenih institucija. Clinton je poucen da Dayton predvidja potpuno raspustanje struktura Herceg-Bosne, usporedo s uspostavom federalnih vlasti, te da je za osiguranje "stabilnosti i sigurnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini vazno da Federacija razvije bliske veze s Hrvatskom". Tudjman se izjasnio i protiv daljnjih koncesija bosnjackoj strani, tvrdeci da bi to frustriralo Hrvate, a to, kaze, ne bi pogodovalo mirovnom procesu.

Korespondencija izmedju Zagreba i Washingtona vodjena je prije mostarskih izbora, pa se izvjesna nota drskosti u Tudjmanovom odgovoru moze tumaciti kao izborna promidzba. Ali, ni dva dana nakon izbora u Mostaru rukovodstvo BiH-ispostave Tudjmanove stranke primljeno je u Predsjednickim dvorima. Sluzbeno priopcenje s tog razgovora spominje privrzenost Hrvatske i hrvatskog naroda u Bosni dosljednoj provedbi washingtonskog i daytonskog sporazuma, snazenju Federacije te njenom sto cvrscem vezivanju s Hrvatskom.

Medjutim, dobri izvori tvrde da iza tih opcenitih formulacija stoji odluka o definitivnom ukidanju Herceg-Bosne. Koliko je to tocno - ostaje da se vidi. Tudjman ce svakako morati napraviti neke ustupke. Prvi je povucen oko zakona o obrani, koji je, nakon dvije godine sporenja, konacno ipak usuglasen, a na Hrvatskoj televiziji tim su se povodom ponovo pojavile povezane hrvatska i bosanska zastava. Izvjesno stisavanje hercegovackih ekstremista

• moze se ocekivati, ali tesko da ce sluzbeni Zagreb svoj odnos prema Bosni i Hercegovini temeljito promijeniti. Pokazuju to i pripreme za naredne izbore. O tome, na primjer, govori cinjenica da su liste kandidata za jesenske bosanske izbore, ukljucujuci i kandidata za Predsjednistvo BiH, dogovorene u Predsjednickim dvorima u Zagrebu. Tudjman nije odustao od ljudi na koje se i dosad oslanjao, pa je u toj kadrovskoj politici tesko naslutiti promjenu.

Na nepromijenjen odnos upucuje i odluka da se HDZ ne kandidira na izborima u srpskom entitetu. To je u skladu s izjavama, koje su dolazile i s najviseg mjesta, da Hrvati u podrucjima pod srpskom kontrolom nemaju sto traziti. Nije iznenadjenje da je i Karadziceva stranka odlucila ne izaci na izbore u Federaciji. Bozo Rajic, predsjednok HDZ-a BiH, kaze da su u razgovoru s hrvatskim predsjednikom "trazili rjesenje kako da se 170 tisuca prognanih Bosanaca, koji zive u Hrvatskoj, a od toga je 130 tisuca Hrvata, ukljuci u izbore u Bosni i Hercegovini". On nije objasnjavao sto to znaci, ali navodno se Hrvati, izbjegli iz sadasnjeg srpskog entiteta, pokusavaju navesti da glasaju u Federaciji. To bi znacilo da odustaju od povratka na svoje. Medju Posavljacima se ovih dana moze cuti kako HDZ radi na tome da se i posljednja dva federalna dzepa u Posavini predaju Srbima. Ali ne vise za zelenim stolom, nego kroz izbore, uz pomoc izbornog inzinjeringa.

Ponasanje hrvatske strane na mostarskim izborima takodjer pokazuje namjeru da se u ratu zapoceto - u miru dovrsi i da se rezultati etnickog ciscenja potvrde i legitimiraju demokratskim izborima. Mostar je vazan za hrvatski nacionalni projekt, govorili su hercegovacki celnici, ne otkrivajuci sto pod tim misle. Mahalo se najavom da bi Mostar trebao biti "hrvatski stolni" ili "stozerni grad". Kao, Srbi i Muslimani imaju svoje gradove, pa ih moraju imati i Hrvati. Nikad vise jugo-Mostar - izjavljivao je Mijo Brajkovic, gradonacelnik zapadnog dijela grada. Jedinstveni grad - politicki je opasna ponuda, jer se njom ozivljava jugoslavenstvo, tvrdio je Bozo Rajic. Strah od Jugoslavije, postao je u Hercegovini, bas kao i u Hrvatskoj, jedino sto nudi vladajuci HDZ.

Medjutim kad se to plasenje jugoslavenstvom malo razgrne - ispada da svako nacionalno mijesanje HDZ naziva Jugoslavijom. Suzivot, kao civilizacijska tekovina, oznacava se imenom propale drzave. Kao da su razliciti narodi zivjeli samo u Jugoslaviji. Uostalom, mijesanje razlicitih nacija, vjera i kultura postojalo je na ovim prostorima i prije Jugoslavije. "Leopardova koza" nije nastala ni '18. ni '45. godine. U Bosni su Muslimani, Srbi i Hrvati zivjeli zajedno, jedni uz druge, jedni s drugima, i prije Jugoslavije.

Stvaranje etnicki cistih prostora - to je cilj oko koga se sluzbena Hrvatska najdublje slaze s hercegovackim sefovima. Ujedno, to je mjesto na kome se najdublje, tragicno razilazi s demokratskim zapadnim svijetom. I to ostaje konstanta. Mozda, pod medjunarodnim pritiscima, samo malo mekse upakirana.

JELENA LOVRIC