ISKLJUCENI IZ ZIVOTA

AIM, ZAGREB, 27.6.1996. U selu Dabar kod Otocca zivi oko sto ljudi, mahom Srba od 60 do 90 godina starosti koji su ostali nakon "Oluje". Ako vas, recimo, u tom selu ubode zmija ili pak konj odalami po glavi, pomolite se kome se god molite, jer nemate sanse, umrijet cete sigurno. Ambulanta je za razliku od smrti daleko, vise od dvadeset kilometara. Ukoliko ste posebno jaki, tamo ste za sedam ili osam sati. Toliko naime treba do Otocca, pjeske. Medjutim, ako imate 70 ili 80 godina, razmislite jos jednom. Mozda je bolje umrijeti u svom krevetu, nego negdje na putu, u sumi.

Tako se, naime, osjecaju mjestani ovog sela kada se dogodi neka bolest ili nesreca. A imaju i zasto. U cijelom selu nema nista sto slici na kombi ili barem na dajc. Nema telefona, niti trgovine. Ako pak kosa odsijece nogu ili nesto slicno, sto je ljeti moguce ... u frizider s njom? No way! Nema struje. A nema je, kazu, od Oluje. Do tada je, sto se toga tice, sve bilo OK. No, granata pogodila banderu, a za to vlast u Otoccu i sire ne boli glava. Prije su bili jedni razlozi, a sada su drugi. Najnoviji je da je sve minirano, a nema onih koji bi povadili mine. Mjestani, medjutim, tvrde da tamo gdje su stupovi nema mina. Odnosno, sigurni su da ih nije bilo do "Oluje".

Ni prije "Oluje" nije bilo bog zna kako, a od tada nije nikako. Od 300 i nesto ljudi, koliko ih je zivjelo do ljeta prosle godine, danas je tri puta manje, sto i nije los prosjek. Kako su bili na samoj granici rata, ali u dolini, bez dodira sa svijetom, nisu ni znali da je pocelo. Samo se odjednom pojavila vojska, pred kojom je sto ljudi pobjeglo u kukuruz ili u sumu. Veliki dio se sklonio u obliznje Rudopolje. Oni koji se nisu na vrijeme sklonili, nisu dobili priliku za kajanje. Takvih je bilo desetak, svi civili. Ostali su otisli kud i svi, u Srbiju ili Bosnu. Ovi iz kukuruza i sume cine danas selo Dabar, koje se nalazi i u dolini i na obroncima brda. Cine ga dva zaselka. Mi smo posjetili onaj u kojem zivi cak 75 ljudi, mahom Srba, sto je egzotika kao pojava. U drugim je mjestima, pak, isparila vrsta poznata kao "Srbius Crainus" ili je broj mnogo manji.

Kada su nas vidjeli, sakupilo se ispred kuce Ilije Vlaisavljevica najmanje desetak mjestana, najvise zena. Uz Vlaisavljevice, kojih je puno, ima jos Luzajica i Klisaka. Osim njih, ni jednog drugog prezimena nema. A nisu svi rodbina.

Rekli smo da smo prijatelji Mirjane Galo iz organizacije HOMO iz Pule, koja se jedina brine o njima, pa je bilo sve lakse.

Razgovoru se pridruzila jedna svinja, koja je mahala guzicom svo vrijeme, i jedan sivo crni pas. "Jebo te, isti vuk" - primjetio je fotograf.

"Jebem ja pritisak javnosti" - kaze Ilija Vlaisavljevic, najmladji muskarac u selu. Ima 63 godine, boli ga vec dugo lijeva noga, pa ne moze kositi. "A posla ima, da znas, bogme tri livade". Tesko stoji, pa smo sjeli na beton ispred kuce Vide Vlaisavljevic. "Vrag zna ko ovdje nije bio. Bili cak neki iz Zeneve, kazu, zapisujemo sve, i to saljemo u Zenevu. Od te Zeneve, drago moje dijete, nista. Bilo je i stranih novinara, a govorili su isto ovako ko i vi. Da ce doci do javnosti, do opcine".

"Mozda i dodje, tko zna". "E, decko moj, ostali starci u selu, a patnja kakve nema. A oni u Otoccu bi volili, po svemu sto su do danas napravili, ili ono sto nisu, da nas nema. Ovdje nema niti dotura niti veterinara, niti prevoza. Nista nema. Da bar ima struje. Ni nje nema. E, da imam frizider (izgorio u "Oluji", op. A.A.), ja bi ga gonio na ruku, samo da oladim komad slanine".

"Kako stojite s drzavom?" "Ona s nama stoji bolje. Jos malo pa cemo svi ..." - i uradi dva tri kruga prstom oko sljepoocnice. "Trebalo je prase cijepiti jos u maju. Kazu u Otoccu, u maju cemo cijepiti sve. Eto, sad izlazi sesti, a od toga nista. Nema pomoci, iako je ovdje ostalo najvise ljudi u cijeloj Krajini".

Do danas nitko od vlasti u Otoccu nije posjetio ovo selo. Tek jednom, odmah poslije Oluje, dosli su zbog procjene ratne stete. Nakon njih vise nije dosao nitko.

"Prepusteni smo smrti. Nema nikakve pomoci, a nekmoli one glavne. Duse mi, dolaze holandski paketici, nesto brasna i ulja" - kaze Dragica Luzajic.

Jedno vrijeme je policija pomogala ljudima da dodju do Otocca ili Vrhovina.

"Takvih momaka nema u cijeloj Hrvatskoj, ma i u bivsoj Jugoslaviji, kakvi su ovi nasi, ali jebi ga, tri mjeseca je bilo dobro, onda je opcina zabranila da nas voze, makar jednom tjedno, barem kod dotura. I tako su nas iskljucili iz zivota" - kaze Ilija.

"Najbolje je da oni nas isele, jer ovako vise ne ide", kaze Milka Vlaisavljevic, vrlo zivahna zena, unatoc 75 godina zivota, u ovom selu. "Nista vise tu nema. Ali treba da nema onda nesto dadnu. S cime da mi zivimo? Treba nesto da nam isplate, a njima ostane prostor, pa nek rade s njim sta oce".

"Ma neka nasele Cigane, Slovence, Srbe iz Srbije, neka se usele u nase kuce, eto, mi cemo otici, neka rade i svoje kuce, jos bolje, mozda bi se ovdje neki zivot i zaceo. Ovako je ostalo nas par susanja. Nije to rub propasti, jos se s ruba mozes vratiti, ovdje je totalna propast, nema ruba. Bogu hvala, jos zivimo zahvaljujuci zemlji" - prica Ilija.

Glavna sala ljudi u selu odnosi se na bolest. Kada ih se pita o tome, nasmiju se, onako od srca, jer to je za njih duhovito. Tu je Ilija glavni pripovijedac. "A kad me zaboli, zna mi se. Imamo tu, vise onih sljiva, groblje. U to selce gore. E, bas tamo". I svi se tada raspoloze. Nakon Ilije uvijek uskoce Milka ili Draga. "Sve je manje ljudi, jos malo pa me nece moci tko zakopati. Ovo rame me boli (pokazuje na desno) noseci mrtve gore".

To je vrhunac. Ostali jedva cekaju da Milka ili Draga zavrse, da se nasmiju. Sve skace od smijeha. I svinja se grohotom smije. Na cijeni je crni humor. Smijehom se brane od smrti. Sto je vise smrti, vise je smijeha. A smrti ima dosta. Kaze Ilija da ljudi umiru od obicne gripe, onako, iz cista mira. Tko je ziv, ceka svoj red. "Do tada cemo se smijati".

Kuca ispred koje smo sjedili vlasnistvo je Vide Vlaisavljevic. Zapravo, to je kuca njezinog muza, koji je umro. Vida je iz Bosne, ali tu zivi vec 20 godina. Ona ne moze dobiti domovnicu i osobnu kartu. Ne zna zasto jer po svim zakonima to mora dobiti. Sef policije u Otoccu kaze da sve to i moze dobiti, ali ako plati 1 500 kuna. Imala je onu staru kartu, tzv. licnu, jos iz 1991., koju su proslo ljeto spalili hrvatski vojnici. "Kako da platim kada nemam. Ako i hocu kuda, ne mogu. Ako se razbolim, bez licne karte vise ne mogu ni gore".

Na kraju sela, pod samim brdom, kojeg po danu gaze ovce, zivi jedna druga Milka, takodjer Vlaisavljevic, sa svekrvom i cetvero djece. To su jedina djeca u selu. Zeljka ima 16 godina, Nikolina 9, Jovanka 15, a najmladja, Sasa, pet godina. One koje mogu ici u skolu ne idu, jer nemaju gdje. Milka je u ratu ostala bez muza i kuce, a u Otoccu joj kazu da je tako kako jest i zasto bi njih bilo briga sto joj djeca ne idu u skolu i sto zive bez novaca. Uvijek kazu da je njezin muz pucao na njih.

"Sve nam je sagorilo. I stala i kuca i sve. Zivimo sada u staroj kuci" - kaze Milka. "Kad kisa pada treba nam stotinu sudica na pod. Eto, tu zivi, tu budi" - sapce svekrva, tek koju godinu mladja od druga Tita kad je umro.

Bili su kod vlasti, a neki od vlasti su bili i kod njih. Jedni kazu da mogu dobiti nesto para od socijalnog i da ce moci skolovati djecu, a drugi tvrde da na to nemaju prava. Zapravo, to im pravo ne daju jer zele da odu iz Hrvatske. Oni to i sami znaju, ali sute. Najgore im je sto ne mogu drvariti na brdu iznad sela, gdje je suma gusta, jer su tamo mine. Kazu da znaju po tome sto svako malo grune. Svi se onda preplase. To, medjutim, neka zivotinja nagazi na minu, najcesce jelen. Jos kazu da tamo nije bilo mina prije "Oluje", pa ih cudi zasto ih sada ima. "Prije je bilo jelovine i dascurina, sada ni toga nema".

Plasi ih zima. Vrijeme provode u polju, a djeca, najcesce Zeljka i Nikolina, paze na ovce. I to je sve.

ALEN ANIC