TUDjMAN U JASENOVCU

AIM, ZAGREB, 23.6.1996. Desetak dana nakon sto je Franjo Tudjman posjetio Jasenovac i polozio vijenac na Kameni cvijet, taj nenajavljeni i neocekivani memorijalni spektakl ne izaziva u Hrvatskoj prakticki nikakva reagiranja. Uvijek promptni Savez antifasistickih boraca, srpske politicke i kulturne organizacije te Zidovska opcina, nisu se zaletjele da pohvale taj Tudjmanov gest, ali ni da ga kritiziraju zbog onoga sto je u Jasenovcu rekao.

Jedini odjek zbio se na stranicama Tudjmanu bliskog "Vjesnika", koji je njegov posjet Jasenovcu bombasticno usporedio s Brandtovom isprikom njemackim zrtvama u Drgugom svjetskom ratu. No, cak i taj tekst bio je prilicno rutinski - sto se uklapa u cinjenicu da Tudjmanove ideje o preuredjenju Jasenovca, "pomirbi" ustasa i partizana itd., ne nailaze na potrebno odusevljenje ni u vlastitim redovima - i vecim dijelom pisan je da preduhitri ocekivane kritike. Njih, medjutim, kako rekosmo, nema, kao da su svi jos zbunjeni, ne ocekujuci da ce Tudjman smoci "petlje" da ode na to ustasko stratiste, cije je zrtve u svojim knjigama drasticno smanjio, a zbog uvredljivih opservacija da su u Jasenovcu bili dio upravnog aparata, morao se kasnije i javno ispricati Zidovima.

Rasireno je, doduse, misljenje da je Tudjman naprosto bio prisiljen otici u jasenovacko spomen podrucje, jer se njegova ideja da se tamo izgradi spomenik "svim zrtvama rata", i u Jasenovcu cak presele i kosti "crvenog terora" u Bleiburgu i drugdje, naisle na konsternirane odjeke u svijetu. Tudjmana je javno upozorio da odustane od ove nakane i Warren Chritopher, dok je direktor Muzeja holokausta u Washingtonu Werner Reich cak pozvao Hrvate da "zaustave" svoga predsjednika dok ne bude "prekasno". Ima misljenja da je Tudjman pod pritiskom tako gromkih i nedvoznacnih kritika vec odustao od fizickog seljenja kostiju, svjestan da to preuredjenje povijesti "lopatom" (Reich) izaziva preveliki odijum, i stavlja ga pred prevelike rizike.

No, kada god je dosad odustajao od neke ideje i zamisli, Tudjman je to u pravilu radio tako da je modificira i prilagodi kriticarima (ako su mocniji od njega), a ne da je odbaci i napusti. Isto se dogodilo i ovaj put. Nakon sto je polozio vijenac pod Bogdanovicev Kameni cvijet, izjavio je da to cini u spomen tragediji hrvatskog naroda u posljednjem svjetskom ratu. Zrtve iz drugih naroda nije, dakle, spomenuo, sto znaci da je Jasenovcu oduzeo multietnicku sustinu i sveo ga samo na medjuhrvatski memento. Jasenovac tako, navodno, samo upozorava da su Hrvati "stradavali pod razlicitim zastavama", pa je i tamosnji spomenik posvecen "zrtvama fasizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunisticki rezim". Objasnio je da su "nakon drugog svjetskog rata iskapana tijela poginulih u Jasenovcu te da su ondje pronalazeni i dijelovi domobranskih uniformi. Nakon sto je utvrdjeno da nisu ubijale samo ustase, otkopavanja su prestala, rekao je i zakljucio da u Jasenovcu treba tocno ustanoviti "sto su ucinile ustase, a sto komunisti". Tudjman je ovim podsjetio na tvrdnju koju odnedavno ponavlja, da je Jasenovac "radio" i poslije rata, od 1945. do 1948., i da su tu pogubljeni brojni Hrvati, ustase ali i civili, uhvaceni pri povlacenju kod austrijskog gradica Bleiburga.

To je posve nova povijesna cinjenica, za koju znalci kazu da je krajnje hipoteticna i neprovjerena, i podvlace da se u relevantnoj povijesnoj literaturi nigdje na spominju poslijeratne egzekucije u Jasenovcu. A cak da ih je i bilo, one se ni po broju ni po "strukturi" zrtava ne mogu usporediti s pogubljenjima u ratu. Ocito je, medjutim, da Tudjmanu nije do cinjenica, nego ih prepravlja i prekraja u skladu s vec stvorenom vizijom "novog Jasenovca", koji ce svjedociti da je hrvatski narod bio tragicno podijeljen u posljednjem svjetskom ratu, "ali i da je sada opcom pomirbom doslo do hrvatske slobode i hrvatske drzave". Ako je, dakle, i odustao od fizickog preuredjenja Jasenovca, Tudjman je ipak preuredio, zapravo posve unistio njegovu osnovnu memorijalnu poruku i smisao.

Zato, ako cak njegov odlazak u Jasenovac i ublazi kritike koje hrpimice dolaze izvana, njemu ce sigurno ostati etiketa jednog od najtvrdokornijih povijesnih revizionista danas. A to je sigurno jedan od kljucnih razloga tvrde neprihvacenosti Hrvatske u svijetu, i potencijalno vrlo ranjiva tocka samog Tudjmana, u koju bi se mogla spotaci pa i slomiti njegova autoritarna vlast. Zasto on ipak tvrdoglavo, gotovo samoubilacki, inzistira na ideji pomirenja ustaske i partizanske Hrvatske, pozivajuci se pri tome i na "pomirenje" falangista i republikanaca koje je proglasio Franco, iako su se njega odrekli svi, ponajprije sami Spanjolci? Objasnjenje je po svemu sudeci u njegovoj fiksaciji da je on osobno, a ne okolnosti vezane uz rusenje Berlinskog zida, "stvorio Hrvatsku", pa je navodno pozvan srediti sve s njom u vezi - njenu sadasnjost i buducnost, ali i njenu proslost.

Rijec je, razumije se, o obicnoj uzurpaciji i pseudomesijanstvu, jer hrvatski ustav ne daje predsjedniku Republike ovlasti za nikakvu "pomirbu" hrvatskih ustasa i partizana, jos manje za preuredjenje Jasenovca i drugih logora smrti iz Drugog svjetskog rata, koji su izrijekom zasticeni i poveljom Evropskog parlamenta iz 1993 (kada se i prvi put javila njegova ideja o preuredjenju Jasenovca). No, Tudjman se ocito smatra autoritativnijim i mjerodavnijim i od ustava, i zato nije cudo da su ga dalmatinski borci NOB-a nedavno upozorili da "Jasenovac nije Dinamo", tj. nesto sto on moze tretirati kao svoje vlasnistvo. Pa ipak, i po cijenu da ga pocinju napustati i najlojalniji sljedbenici - nakon njegova odlaska u Jasenovac od ideje preuredjenja spomen-podrucja ogradio se i njegov francuski prijatelj, filozof Alain Finkielkraut - Tudjman ne odustaje od svoje vratolomne ideje. Razlog je, po svemu sudeci, sto i on sam izjavljuje, "aktualni politicki trenutak".

U Jasenovcu je izjavio da je pomirba Hrvata jamstvo protiv toga da "nas ponovo prisile na nekakvu Jugoslaviju". Premda u Hrvatskoj malo tko vjeruje u njegovo plasenje obnovom Jugoslavije, jasna je njegova nakana da Jasenovac iskoristi kao neku vrstu psiholoske batine za utjerivanje jedinstva i za postrojavanje Hrvata pod jednu zastavu. Toboze nacionalnu, ali zapravo stranacku. To proizlazi iz objasnjenja koja je on sam dao jos 1993. Tada je rekao da ideja "pomirbe" daje HDZ-u kapitalne mogucnosti, jer mu osigurava da ovlada kompletnim politickim prostorom Hrvatske, dok bi opoziciji ostalo "oporbenjastvo radi oporbenjastva", dakle obicne mrvice.

Iz ovoga je jasno da se iza njegove vratolomije s mrtvima, zapravo krije zelja da se ostvari totalitarna dominacija nad zivima. Sutnja relevantnih dijelova javnosti u Hrvatskoj nekoliko dana po Tudjmanovom posjetu Jasenovcu, pokazuje da se neocekivanim obratima taj model jos neko vrijeme mozda moze odrzati, ali na iole dulju stazu, on se ne moze sacuvati, i vjerojatno je da se Tudjman upustio u opasnu povijesnu avanturu koja ce mu se na kraju razbiti o glavu.

MARINKO CULIC