ZBOGOM ORUZJE

AIM, OSIJEK, 21.6.1996. Jacques Klein, upravitelj prijelazne uprave UNTAES-a bio je vidno raspolozen kada je 21. lipnja, u press sali sjedista mirovnih snaga u Vukovaru, priopcio novinarima kako je najslozeniji dio njegovog dosadasnjeg posla - demilitarizacija istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema - okoncana uspjesno i u predvidjenom roku. Kleinu je tako u mjesec dana uspjelo ono cime se UNPROFOR bezuspjesno bavio gotovo dvije i po godine, no valja napomenuti kako se njegova misija odvija u bitno promijenjenim okolnostima od onih koji su vladali do "Bljeska" i "Oluje". Iako nitko, pa vjerojatno ni sam Klein, ne gaji iluzije da je sada definitivno receno "zbogom oruzju", kad je u pitanju reintegracija hrvatskoga Podunavlja, cinjenica sto je tesko oruzje, ili bar njegova glavnina, sada presla Dunav u suprotnom pravcu od onoga kojim je inace putovala, dobar je znak da bi Erdutski sporazum mogao biti proveden onako kako je i zamisljen. Bez obzira sto je Hrvatska vojska po snazi i do sada bila u neuporedivoj prednosti u odnosu na potencijale raspadnutih postrojbi nekadasnje vojske "Republike srpske Krajine", nazocnost kakvog-takvog teskog naoruzanja, kao da je bodrila one nesklone mirnoj reintegraciji. I to na obje strane.

Pregovaracke pozicije Gorana Hadzica i njegove ekipe sada su posve tanke i jedino na cemu srpska strana moze inzistirati jest striktno postivanje Erdutskog sporazuma. U tome ce, ali samo u tome, imati i podrsku medjunarodne zajednice. Probni balon o kojeg je bio okacen zahtjev za politickom autonomijom istocne Slavonije i Baranje rasplinuo se gotovo istodobno kada je i napuhan. Tvrde reakcije Hrvatske i nista mekse medjunarodne zajednice nisu dale nikakvog prostora da se ponovno zapocne razgovor o politickoj autonomiji na nacin kako je to nekoc bilo zamisljeno planom Z-4. To je, rekavsi "zbogom" srpskom oruzju naglasio i Klein: prica o autonomiji samo je mlacenje prazne slame za sto vise nitko nema ni volje ni vremena. Toga je svjestan i Goran Hadzic, koji je cetiri dana prije zavrsetka demilitarizacije rekao ovom novinaru da je odbijanje plana Z-4 bila "velika greska". "Ocito da su pojedini lideri stavili svoj interes iznad interesa naroda", rekao je oznacivsi sadasnji srpski zahtjev za autonomijom "pretjeranim", jednako kao i hrvatske reakcije koje su uslijedile poslije pojavljivanja tog dokumenta: Hadzic se zalaze da Erdutski sporazum valja provesti.

Dan prije nego sto ce Jacques Klein obznaniti zavrsenim razvojacenje postrojbi podrucja koje Hadzic naziva Srpskom oblasti istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srem, sadasnji lider tog podrucja otisao je u Beograd na razgovor sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem. Iako Hadzic ne voli da ga smatraju "Milosevicevim covjekom", jedan iz kruga njegovih suradnika rekao je novinaru AIM-a da nema nikakve dvojbe kakav je razlog Hadziceve posjete Beogradu: "Milosevic mu je ranije govorio da proces reintegracije valja ubrzati, no kada je Hadzic u tom ubrzanju pretjerao, srbijanski mu je predsjednik rekao da ipak malo uspori. Sto ce mu sada reci vidjet cemo kada se Hadzic vrati".

"Prije mjesec dana nisam smio ni spomenuti rijeci 'mirna reintegracija'", rekao je za AIM sredinom ovog mjeseca u Vukovaru jedan tamosnji stanovnik. "Sada se o tome vec moze razgovarati, no sve ide tako vrtoglavo brzo i ljudima treba vise vremena da se na sve to priviknu". Ali ima i posve tvrdih stajalista. "Prvog povratnika koji zajedno sa CNN-om dodje u Vukovar, osobno cu ubiti. To ce vjerojatno biti neka starija zena s kakvim retardiranim djetetom koja nikome nista nije skrivila, ali ubit cu je zato sto ce biti prva" - kaze do kraja nepomirljivo Zoran Ajdinovic, 32-godisnji invalid. On je od 1991. - kad ga je na vukovarskoj Petrovoj Gori pogodila krhotina granate - prikovan uz kolica. Ajdinovic kaze kako ne voli muciti ljude da ga nose do Gorana Hadzica da bi mu u lice rekao sto misli o Erdutskom sporazumu i mirnoj reintegraciji. On je uvjeren u intervenciju Hrvatske vojske jer "mirna reintegracija naprosto nije moguca".

Duznosnici UNTAES-a s kojima je imao prilike razgovarati ovaj novinar odbacuju svaku primisao da bi Hrvatska vojska silom zauzela podrucje koje ce ionako, najkasnije do kraja slijedece godine biti reintegrirano u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. "Sada kad je to podrucje razvojaceno, ni jedna se vojska ne bi ponosila takvom vrstom oslobadjanja", izjavio je jedan duznosnik UNTAES-a uz uvjet da mu se ne spominje ime. On drzi da je toga duboko svjestan i hrvatski drzavni vrh, kao i svih negativnih posljedica koje bi to moglo imati na ionako los polozaj Hrvatske u medjunarodnoj zajednici.

Pohvalivsi se kako je demilitarizacija prosla bez incidenata, Jacques Klein je najavio slijedece korake u poslu kojeg se, kao prijelazni upravitelj, prihvatio. Zajednicke policijske snage sastavljene od Srba i Hrvata zavrsile su obuku u Budimpesti i s ophodnjom bi trebale zapoceti vec za nekoliko dana. Ivica Vrkic, koji s hrvatske strane vodi proces mirne reintegracije ispricao je ovom novinaru anegdotu s obuke koju americki FBI organizira za pripadnike mjesovitih srpsko-hrvatskih policijskih snaga. Jedan hrvatski duznosnik vidjevsi u Budimpesti pripadnike tih zajednickih snaga u policijskim uniformama zbunjeno je prokomentirao: "Uopce nisam mogao prepoznati koji su nasi, a koji njihovi". Hoce li tako biti i na terenu vidjet ce se vec 1. srpnja za kada je Klein najavio pocetak zajednickih policijskih ophodnji.

Uskoro bi, kao slijedeca faza postupne reintegracije trebalo uslijediti i otvaranje zeljeznicke pruge Vinkovci-Sid, tj. uspostava prometa na nekadasnjoj najfrekventnijoj pruzi bivse Jugoslavije, onoj izmedju Zagreba i Beograda. No, ta pruga, bas kao i otvorenje autoputa na istoj trasi, bar u pocetku, bit ce od malog prakticnog znacenja za svakodnevni zivot tog podrucja - prugom i cestom prevozit ce se uglavnom strani tereti, dok ce slobodan protok ljudi morati pricekati jos neko vrijeme.

Prava iskusenja nastupit ce s povratkom prvih prognanika njihovim kucama i Klein je duboko svjestan tezine tog zadatka. On ce, prije nego povratak uslijedi i u neka "tvrda mjesta", poput primjerice Vukovara, pokusati opipati puls na pilot projektima povratka u unaprijed odabrana mjesta za koja se ocjenjuje da bi mogla proci razmjerno glatko. No nitko, pa ni Klein, ne zna sto ce se dogoditi ako se prilikom povratka prvih prognanika, pri mogucem poravnavanju starih racuna, desi kakav ozbiljan incident. Hoce li to predstavljati kraj mirne reintegracije i razlog za intervenciju Hrvatske vojske, u ovom trenutku nitko ne zeli pogadjati: No, glasnogovornik UNTAES-a Philiph Arnold u jednom je posve odredjen: krene li Hrvatska vojska sa zadatkom da nasilno reintegrira hrvatsko Podunavlje, UNTAES nece biti u stanju zastititi tamosnje srpsko pucanstvo.

Medju koracima koji ce uskoro uslijediti Klein je najavio i uvodjenje kune kao plateznog sredstva na podrucje istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Ovaj novinar bio je svjedokom razgovora koji se prije dvadesetak dana zbio pred ulazom u stab UNTAES-a u Vukovaru, gdje lokalno stanovnistvo prodajuci sokove, sendvice i voce nastoji od pripadnika mirovnih snaga izvuci ponesto dolara. Jedan hrvatski novinar zapitao je djevojku za tezgom bi li mu prodala konzervu coca-cole ako bi joj platio kunama. Ona je to s velikom odlucnoscu odbila, no prodavac do nje bio je sklon primiti kune od svakoga tko prihvati ponudjeni tecaj.

Jedan Vukovarac, pak, s kojim smo razgovarali proslog tjedna ne vidi nikakav problem u zamjeni jugoslavenskih dinara za hrvatske kune. "Treba pricekati jos neko vrijeme da se tecaj dinara i kune prema njemackoj marki posve izjednaci. Dok za marku sada treba dati 3,3 dinara, kuna kotira nesto nize i u odnosu na marku je 3,6:1. Nemojte misliti da se to priblizavanje tecajeva dogadja bas posve slucajno. Novac se najlakse zamjenjuje kada je odnos jedan prema jedan", kaze.

DRAGO HEDL