LJUDSKA PRAVA U BiH

PRAVDA SA NACIONALNIM PREDZNAKOM

AIM, SARAJEVO, 17.06.1996. Stvorena prije vise od dvije godine, Federacija Bosnjackog i Hrvatskog naroda jos nije zazivjela - odnosi su presli iz klasicnog u hladni rat, a glavni protagonisti su oni koji se predstavljaju nacionalnim vodjama - liderima SDA i HDZ. Taj sukob, koji traje i danas, stvorio je velike etnicki ciste prostore, a posljedica je naglasena diskriminacija manjinskih naroda u gotovo svim sverama temeljnih ljudskih prava i sloboda.

I povrsan pregled analize strukture krsenja ljudskih prava na podrucju Bosne i Hercegovine (izuzev srpskog entiteta) - sastavni dio godisnjeg izvjestaja o stanju ljudskih prava sto su ga izradili ombudsmeni Federacije BiH Vera Jovanovic, Esad Muhibic i Branka Raguz - upucuje na razmisljanje o covjeku, gradjaninu u zrvnju vijecitog sukoba izmedju pravde i nepravde, prava i neprava. Tim prije sto i pravo i pravda imaju dominirajuce nacionalno obiljezje.

Najteza posljedica takvog stanja je nepostivanje prava na povratak izbjeglih i prognanih, sadrzanog u svim medjunarodnim konvencijama, Ustavu Federacije, a "podvucenog" i daytonskim potpisima. Izuzmeli se povratak dijela sljedbenika Fikreta Abdica iz logora Kuplensko u Republici Hrvatskoj u Veliku Kladusu, Cazin i druga mjesta Unsko-sanskog kantona, taj proces u drugim dijelovima Federacije nije ni otpoceo. Iako su ga potpisali najvisi funkcioneri Federacije, Republike BiH i Republike Hrvatske, nije realizovan ni sporazum o probnom povratku 200, odnosno 100 porodica u Jajce, Bugojno i Stolac, dok ih se samo neznatan broj vratio u Travnik. A rok je istekao jos 12. novembra prosle godine. Prakticno, vracaju se samo oni najhrabriji, i to samoinicijativno (primjer povratka Hrvata u Vares), ali zbog statusa gradjana drugog reda, nisu uspjeli da ostvare ni elementarna prava propisana Ustavom i drugim zakonima, nemaju nikakvu licnu ni imovinsku sigurnost, cak ni pravo na humanitarnu pomoc.

U Federaciji BiH na sceni je dominacija politike nad pravom. Pravna drzava je potisnuta u zapecak, a samo ono sto predstavlja interes vlastitog ("mog privatnog") naroda, artikulira se kao vrhunski i jedini politicki interes. U ovom kontekstu zanimljiv je polozaj sudstva: posto su u sudovima i sudskim vijecima, zavisno od mjesta gdje se nalaze, sudije i porptnici odreda pripadnici samo jednog naroda, logicno je sto gradjani nemaju nikakvog povjerenja u njih. To se u praksi cesto potvrdjuje na veoma bolan nacin.

Nadlezni drzavni organi u pravilu ignorisu sluzbena obracanja ombudsmena Federacije u njihovim nastojanjima da zastite ugrozena prava gradjana koji im se obracaju. Taj ignorantski odnos prema ombudsmenskom poslu prosirio se sa najvisih i na gotovo sve nize organe vlasti u svim oblastima. Tako Drugi korpus Armije BiH pise ombudsmenima:"Armija BiH je vec izgradjena institucija, gdje se u skladu sa zakonskim propisima rjesavaju stambena pitanja svih njenih pripadnika. Uplitanje bilo kojeg organa u ovaj sistem znaci narusavanje sistema rukovodjenja i komandovanja u Armiji, sto mi kao institucija ne mozemo dozvoliti nikome van sistema Armije, pa ni ombudsmenima."

Desava se da su i vazeci zakoni izvor krsenja ljudskih prava i sloboda. Rijec je o Zakonu o drzavljanstvu, Zakonu o preuzimanju sredstava bivse SFRJ u svojinu Republike BiH i Zakonu o napustenim stanovima. Njihove najvaznije odredbe u suprotnosti su sa Ustavom Federacije, Medjunarodnim konvencijam na cije se postivanje obavezala BiH i ugradila ih u svoj Ustav. Propali su svi pokusaji ombudsmena da se izmijene sporne odredbe ovih zakona.

To sto se najcesce krse prava na stan i imovinu posve je logicno, imali se u vidu podatak da su milioni ljudi "pokrenuti" sa svojih ognjista i da vladajuce nacionalne stranke tiho, ali uporno provode svoju politiku "humanog preseljenja naroda". Izbjeglice i prognanici su gubili stanarsko pravo ali i privatnu imovinu. Primjenom metoda jaceg i nacionalno podobnog vlasti su mnoge ostavile bez igdje icega. Sto je najgore, ovakvo protizakonito ponasanje nastojalo se legalizirati, a takva praksa najrasirenija je u Sarajevu.

Ukidanjem ratnog stanja ocekivalo se vise reda u ovoj oblasti. Medjutim, zakonodavac je odredio da se izbjeglice i prognanici moraju vratiti i poceti koristenje svojih stanova u roku sedam, odnosno petnaest dana, sto je, s obzirom na okolnosti, bilo prakticno neizvodljivo. Ako se i neko vratio u tom roku, nije mogao u svoj stan, posto se u njemu, sa "privremenim" rjesenjem nadleznog organa, vec stanovali drugi ljudi. Ovakvim svojim povasanjem drzava je prakticno onemogucila povratak (nezeljenih) ljudi na njihova ognjista.

Drastican je primjer Bosnjackih porodica prognanih iz tri sela u Jablanickoj opstini, kao i iz Prozora (pod kontrolom HVO): ovi nesretnici, po nalogu opstine Jablanica, smjestene su u hrvatske kuce, u kojima su vec zivjeli Hrvati. A clanovi tih porodica dvije godine su pucali jedni na druge! Ako drzava moze stanarsko pravo tumaciti i ovako i onako, privatna imovina je neprikosnovena, sto je zapisano i u Ustavu. U praksi, pak, recimo u zapadnom Mostaru, pripadnici manjinskih naroda i mjesanih brakova gube svoju privatnu imovinu i mjesecima nakon Daytona: naoruzani policajci i vojnici sa oznakama HVO jednostavno upadnu u stan ili kucu i istjeraju vlasnika sa porodicom na ulicu. Pred ovim razbojnistvom oci zatvara i Evropska uprava Mostara.

Na podrucju Tuzle, Zivinica i Srebrenika Bosnjacke vlasti su prisilno oduzele stambene objekte i iz njih izbacili 57 porodica srpske nacionalnosti, pretezno starijih i bolesnih ljudi. Na podrucju Livna Bosnjaci su, kao manjinski narod, bili prisiljeni da svoje poslovne prostore prepuste na koristenje Hrvatima, koji su vecinski narod. Ista situacija je i u Bugojnu, s tim sto su tamo Bosnjaci vecinski narod. U zapadnom Mostaru, Livnu i Bugojnu manjinskim narodima onemoguceno je pravo na rad, a u Sarajevu i Tuzli su vlasti primjenom famoznog metoda "radnik na cekanju" stvorile veliki broj etnicki cistih preduzeca, zdravstvenih ustanova, fakulteta i drugih institucija.

Sve stranke na vlasti "i rukama i nogama" se zaklinju u pravnu drzavu, ali od nje je Bosna i Hercegovina jos veoma daleko. Za stanje ljudskih prava i sloboda kriva je uvijek ona druga strana.

DRAGAN STANOJLOVIC