HRVATSKI NOVINARI PISU ZAKONE

AIM, ZAGREB, 16.6.1996. Hrvatsko novinarsko drustvo, za cije clanstvo predsjednik Tudjman izjavljuje da ih je bar polovica neprijatelja, ovih je dana na jednom od brojnih frontova, sto ih drzi prema Vladi i vlasti, potpisalo primirje. Preciznije receno rukovodstvo novinarske organizacije odustalo je od namjere da u saborsku proceduru uputi svoj prijedlog Zakona o javnom informiranju, jer je Vlada usvojila gotovo sve bitne novinarske primjedbe. Novinari su, naime, odlucili da sami napisu zakon nakon sto su procijenili da je radni tekst sto ga je ponudilo Ministarstvo pravosudja ispod razine demokraticnosti, zastite i promicanja slobode informiranja sto je osiguravao dvojbeni zakon iz 1992. godine. Neke odredbe tog prvog nacrta, koji je u sustini sadrzavao stara rjesenja, bile su jos restriktivnije i rigoroznije nego sto ih je sadrzavao zakon kojeg je Ustavni sud suspendirao na osnovi tuzbe novinara Denisa Kuljisa, jer nije bio usvojen kvalificiranom vecinom u Saboru.

No, do naglog zaokreta i prve velike novinarske pobjede doslo je nakon sto su njihovi predstavnici pozvani na sjednicu vladine koordinacije za unutrasnju politiku, gdje su imali prilike iznijeti svoja stajalista. Tom prilikom potpredsjednica Vlade dr. Ljerka Mintas-Hodak i ministar pravosudja Miroslav Separovic ne samo da su prihvatili novinarske amandmane, vec su im obecali da ce kad zakon bude isao na drugo citanje, to jest na usvajanje, takodjer moci pokusati se izboriti i za ostatak sada neusaglasenih stavova. Tako ce se proslog tjedna pred zastupnicima nasao samo jedan, a ne dva nacrta zakona, i dobio prolaznu ocjenu u Saboru.

Sto su novinari izborili, to jest na sto je vlada pristala? Mnogo toga sto je do sada u sudskoj praksi dovodilo do apsurdnih situacija, pa su novinari i novine bili kaznjavani i onda kada su pisali istinu. Tako se sada intervju definira kao "razgovor ili izjava u pisanom ili usmenom obliku, namjenjeni za objavljivanje", a autorizacija je "odobrenje za objavljivanje, dano u pisanom ili usmenom obliku". Ovakvim definiranjem u ravnopravni se polozaj stavljaju svi mediji, to jest pisani i oni elektronski, a s druge strane ukida se obavezna pisana autorizacija koju uostalom ne poznaje razvijeno svjetsko novinarstvo. Usvajajuci ovaj novinarski prijedlog Ljerka Mintas- Hodak je primjetila da ce se na taj nacin i politicari dovesti u red i pripaziti sto izjavljuju, jer moraju pretpostaviti da kad nesto kazu novinaru da ce to posluziti i za objavljivanje. Po jednom drugom clanku uvedena je i odgovornost za izvore informiranja, a tekstovi nenovinara imat ce isti tretman kao i novinarski.

Zakon sada na drugaciji nacin definira privatnost i svodi se samo "na osobni i obiteljski zivot gradjanina", a kada je rijec o javnim djelatnicima oni "imaju pravo na zastitu privatnosti, osim u slucajevima koji nisu u svezi s njihovom javnom djelatnoscu". Na ovaj nacin izbjeci ce se tragikomicne situacije kao sto je ona kada je jedan predsjednik lovackog drustva dobio spor protiv novinara koji je pisao o njegovim malverzacijama, jer je sud procijenio da on nije javna licnost.

Najvaznija pak promjena je ona da se "izdavac oslobadja odgovornosti za stetu ako je informacija, kojom je steta ucinjena, tocno i potpuno izvjesce s rasprave na sjednici tijela javne vlasti ili javnom skupu, a njezin smisao nije promjenjen urednickom obradom". Za ovakvu definiciju novinari se bore vec cetiri godine, ali su stalno bili odbijani, iako im je i bivsi premijer Valentic obecao promjenu zakona u tom smislu. Naime, ranije je u zakonu stajalo samo "s rasprave na sjednici javne vlasti", sto je u praksi znacilo da je novinar smio bez posljedica pisati istinu samo iz Sabora, zupanijskih ili opcinskih skupstina, suda, vlade i tome slicno. Do kakvih nevjerojatnih situacija je dovodio ovaj stari clanak zakona kazuje primjer da je list "Vjesnik" bio novcano kaznjen jer je precizno prepricao konferenciju za novinare jedne politicke stranke. Novinar, po tom starom, rjesenju ne bi zapravo smio izvijestiti ni sa Sabora HDZ-a, niti prenijeti govor Tudjmana, jer ako on nekog uvrijedi, a to mu je, hvala bogu, cest obicaj, kaznu bi platile novine, radio ili televizija.

Novi zakon ponudio je zastupnicima dvije alternative o tome da li redakcija "mora" ili "moze" imati statut, kao i da li se glavni urednik bira uz suglasnost novinarskog kolektiva ili bez nje. Ostale su jos neke neusuglasene dvojbe oko naknade nematerijalne stete, objave ispravka i slicno, ali mora se priznati da su hrvatski novinari naisli do sada na neocekivanu kooperativnost vlasti. Pri tom su, naravno, svjesni da se vlast nije prepala, vec da je i njoj u interesu da donese sto demokratskiji zakon, pogotovo kao jos jedan argument za prijem u Vijece Evrope. Isto tako svjesni su da HDZ i Tudjman ne popustaju, jer sve ono sto bude zapisano u zakonu o informiranju moze se objesiti macku o rep ako se i dalje budu provodile reforme krivicnog zakonodavstva, kao one po kojima se sada sudi "feralovcima" Viktoru Ivancicu i Marinku Culicu, te uredniku "Nacionala" Ivi Pukanicu.

Upravo zato novinarska je organizacija Ustavnom sudu uputila dva prijedloga za postupak ocjene ustavnosti. Prvi povodom zakona o zastiti petorice najvisih drzavnih funkcionera, a drugi o odavanju drzavne i vojne tajne. Iako se izrazava zadovoljstvo sto je vlast pristala na novinarske amandmane na Zakon o javnom informiranju, hrvatski su novinari svjesni da ni dosad nije bio problem samo u zakonu vec ponajprije u sudskoj praksi, te da ce pravi test demokraticnosti biti sudbina njihovih ustavnih tuzbi.

Uskoro se ocekuje da novinari napisu jos jedan zakon i upute jos jednu sudsku tuzbu. Zakon bi se odnosio na tzv. slobodne novinare, sto je za hrvatske prilike blago receno, sarkastican prevod engleskog izraza "free lancer". Ti slobodni novinari, naime, oslobodjeni su od svega, pa i od rada, a nemaju nikakvu zakonsku zastitu, pa se ono "slobodni" moze prije svega protumaciti kao slobodni za odstrel. Novinari nece traziti privilegije kao sto su ih nedavno usvojenim zakonom dobili umjetnici kojima ce drzava placati zdravstvene i mirovinske doprinose i to onima za koje se odluci ministar, ali ne pristaju ni na sadasnji status gdje samo za zdravstveno i socijalno osiguranje placaju 400 maraka mjesecno, a uz to porezi su toliki da im od 100 zaradjenih kuna ostane 10. Tuzba ce se odnositi upravo na poreze, jer Hrvatska se preuzimanjem raznih medjunarodnih konvencija opredjelila da porezi na honorare ne smiju biti veci od 15 - 25 posto, a ne 40 kako je to sada.

Daleko je jos Evropa.

GOJKO MARINKOVIC