REINTEGRACIJA BiH

SUDBINA PROTIV VOLJE

AIM SARAJEVO, 13.06.96. Nepravda ucinjena ljudima iscrtavanjem daytonskim mapa nigdje nije toliko upecatljiva kao na granicnim teritorijama Federacije BiH i srpskog entiteta Republika Srpska. Politikansko sljepilo pri crtanju mapa u ponekim slucajevima je toliko drasticno da su dojucerasnje komsije, Bosnjaci i Srbi, prisiljavani da napustaju svoje i preseljavaju komsijsko, a sad ni jedni ni drugi ne zele da zive u tudjem. Kako na zivot ljudi, kartografska stvarnost ima reperkusije i na ozivljavanje privrede, sto je takodjer jedan od bitnih elemenata uspjesne reintegracije Bosne i Hercegovine. No, krenimo redom.

Varosica Koraj, srediste istoimene mjesne zajednice u opcini Celic na sjeveroistoku Bosne, prije rata nastanjena iskljucivo Bosnjacima, pripala je po Daytonu u cjelosti srpskom entitetu. Istovremeno, sela Lukavica, Mladici, Brezje, Visori i Sibosnica

• koja su, izuzev dijela Sibosnice, prije rata bila naseljena iskljucivo Srbima - pripala su bh. Federaciji. Politicari su mrtvi hladni potpisali ovakvo "rjesenje", ali narod - i bosnjacki i srpski - ne pristaje na ovu nepravdu i trazi zamjenu teritorije narocito su uporni glasni Korajci, dok su Srbi, u strahu od represija Karadzicevog rezima, znatno tisi i svoju volju iskazuju jedino bivsim komsijama muslimanima, kada im odu u posjetu i obilazak svojih kuca i imanja.

Zasto ovu zamjenu Korajci smatraju jedinim rjesenjem u novonastaloj situaciji, verifikovanoj u Daytonu? Prije svega zato sto je Koraj njihova vjekovna postojbina (Koraj je, primjera radi, stariji od Bijeljine, Brckog i drugih vecih naseljenih mjesta u ovom dijelu BiH) i ljudi su jednostavno srasli sa svojom zemljom. Zato nijedan Korajac ne zeli da zivi u srpskom kucama i na srpskoj zemlji, na sta ih prisiljavaju daytonske mape. Ono, jeste da su protjerani iz svoje varosi, koja je potom srusena i spaljena do temelja, jeste da su srpske kuce koje su im dodijeljene u Daytonu citave, ali svoje je - svoje. Isto to misle i Srbi, izrazavajuci samo jednu zelju: da se vrate na svoje!

Zato Korajci, vrijedni i bogati ljudi, koji su zivjeli od vocarstva, povrtlarstva i poljoprivrede, danas nemaju ni kuce, ni zemlju pa zlopate ziveci od humanitarne pomoci i cekajuci da politicari isprave sopstvenu glupost. Ali, ne sjede skrstenih ruku: obilaze republicke i federalne institucije u Sarajevu i traze ispravljenje nepravde, a putem opstinskih, kantonalnih i drugih organa iniciraju razgovore sa srpskom stranom. Uzalud, medjutim, i posredovanje medjunarodnih organizacija: srpski funkcioneri su toliko tvrdi u svojim stavovima da je bilo kakav razgovor prosto nemoguc. U Koraju je najtvrdji pregovarac vojvoda Dragomir Kerovic, inace ljekar po profesiji, od koga niko pametan nije ni ocekivao fleksibilnije ponasanje; upravo ovaj humanista po obrazovanju naredio je paljevinu Koraja! Svjesni da njihovi zahtjevi nece biti rijeseni ni brzo ni lako, Korajci nastavljaju svoju akciju, ciji ishod s nestrpljenjem ocekuju i komsije Srbi. Ali, ko pita seljake!

Primjer iz Ustikoline, mjesta na obali Drine u opcini Foca, nije ovako drastican, ali je svejedno vrlo indikativan. Naime, prilikom okupacije i, kasnije, pri napustanju mjesta nakon Daytona, srpski ekstremisti su do temelja spalili i srusili Ustikolinu, prije rata uglavnom nastanjenu muslimanima. Sada je u Ustikolini bosnjacko sjediste opcine Foca: mjesto fakticki vise ne postoji u urbanom smislu, ali su zato citave sve srpske kuce u okolini. Jer, muslimani i pravoslavci ovdje su oduvijek zivjeli u slozi: dokaz za to je u pravoslavna crkva u Ustikolini, koja je danas jedini sacuvani objekat u citavom mjestu. Bosnjacke vlasti dozvolile su Srbima - koji su svoja imanja napustili pod pritiskom vodja focanskih ekstremista Velibora Ostojica i Vojislava Maksimovica - da povremeno posjecuju i koriste svoje kuce, vocnjake i povrtnjake. Pritisnute takvim razvojem dogadjaja, i srpske vlasti u Foci, koju su pokrstili u Srbinje, dozvolile su protjeranim Bosnjacima "uzvratne"posjete svojim imanjima, ali se sve zavrsava na tome, iako se te posjete i na jednoj i na drugoj strani zavrsavaju bez ikakvih incidenata. A zivotna zelja i Bosnjaka i Srba je da se svak trajno vrati na svoje, bez obzira na daytonske granice!

Bosnjacke vlasti u Ustikolini nude Srbima takvu mogucnost, ali se oni ne usudjuju na povratak, jer bi cijena takvog njihovog koraka bila - glava! Bosnjacima, medjutim, takva mogucnost nije ponudjena. Stavise, zvanicne srpske vlasti uporno odbijaju sva nastojanja IFOR-a da ih dovede za pregovaracki sto sa dojucerasnjim komsijama. Srpski zvanicnici porucuju: sudbina je odredila da zivimo jedni pored drugih! Bosnjaci, medjutim, misle drugacije pa im odgovaraju: Bog je odredio da zivimo zajedno, a vi vidite cija je rijec jaca!

Za sada novokomponovana sudbina ima prevagu u odnosu na Boziju volju. Optimisti tvrde: ne zadugo, ali pesimisti na to mudro vrte glavom.

Na vremensko odredjenje te daytonske sudbine ceka i privreda Gorazda, ali i citavog gornjeg Podrinja. Naime, daytonskim mapama je gorazdansko predgradje Kopaci - koje je prije rata bilo nastanjeno gotovo iskljucivo muslimanima i u kome su se nalazile najprofitabilnije fabrike u ovom kraju - pripalo Srbima. Tako Srbi danas imaju Fabriku Masina, Fabriku zice i ostalo, a Gorazde, odnosno Bosnjaci - imaju strucnjake i radnu snagu. Od ovih fabrika zavisi pokretanje proizvodnje u nekoliko drugih fabrika u Foci i Cajnicu (srpski entitet), ali i optimalna proizvodnja u kompletnom bh. rudarstvu i hemijskoj industriji. Sejo Kuljuh, vrhunski strucnjak u oblasti metalurgije, inace rodjeni Gorazdanin, u ovoj daytonskoj zavrzlami i svojevrsnoj pat poziciji vidi ni manje ni vise nego jedan od kljucnih elemenata buduce reintegracije BiH. Istog misljenja je i inzenjer Veljko Bjelanin. Ovaj Srbin, koji je tvorac i jedan od projektanata Fabrike zice, covjek koji je sa jos 150 svojih sunarodnjaka, uglavnom obrazovanih radnika i strucnjaka, ostao da zivi u Gorazdu kaze:"Eto, sam zivot potvrdjuje zasto jedni bez drugih ne mozemo. Ali, srpska strana ni da cuje za bilo kakve razgovore i uporno radi, kako se to kaze, u korist sopstvene stete. Ipak, i mi u Gorazdu, ali i oni u Kopacima i obliznjoj Rogatici na srpskoj strani, imamo postenih i hrabrih ljudi koji su spremni da predju na drugu stranu i dogovore se kako da pokrenemo proizvodnju i konacno pocnemo zivjeti od sopstvenog rada, a ne od svjetske milostinje. No, nikako da probijemo led medjusobnog nepovjerenja. Ukratko, treba nam posrednik, neko ko ce omoguciti prvi potez, konacno probiti taj himen nepovjerenja, a ostalo bi, ubijedjen sam, islo samo po sebi. Medjunarodne organizacije su nemocne, ne moze da ucine nista ni Srpsko gradjansko vijece Mirka Pejanovica, pa sada, umjesto da radimo i zivimo kao ljudi, i jedni i drugi iskrivismo vratove pogledujuci kamione sa humanitarnom pomoci."

Na potezu je, dakle, politika. Ali, od politicara - koji pet godina samo zavadjaju narode i ne shvataju da postoji bezbroj interesa koji ljude vezuju, pa forsiraju nacionalni (istini za volju: nacionalisticki!) faktor kao kljucnu odrednicu svega postojeceg - ne moze se ocekivati dobrovoljni salto mortale. Jos manje da poslusaju narod, isti onaj koji ih je doveo na vlast, sto bi bilo najjednostavnije i - najpametnije.

Ali, pamet je na Balkanu oduvijek bila deficitarna roba.

DRAGAN STANOJLOVIC