FEDERACIJA I DALJE BEZ ZAKONA O ODBRANI

NEMOCNI MINISTAR I ZAMJENIK

AIM,SARAJEVO,11.06.1996. Bosnjaci i Hrvati, partneri u Federaciji Bosni i Hercegovini, prekrsili su jos jedan medjusobni sporazum sto su ga potpisali u prisustvu medjunarodnih predstavnika. Ovaj put izigrali su vodecu svjetsku silu, Sjedinjene Americke Drzave, jer je upravo ona bila sponzor sporazuma u Washingtonu, prema kojem je Federacija trebala da do 29. maja dobije zakon o odbrani.

Taj rok je dobrano prosao, a jos uvijek je nepoznanica kada ce, i da li uopste, biti postignut dogovor oko ovog zakonskog akta, za koji mnogi procijenjuju da je glavna smetnja daljnjem unapredjenju odnosa izmedju Hrvata i Bosnjaka u Federaciji.

Hrvatska strana pokusala je na prosloj sjednici Federalnpog parlamenta ubrzati cijeli proces. Naime, zastupnik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Obrdalj, koristeci pravo iz Poslovnika Skupstine, ponudio je svoju (a kasnije ce se ispostaviti, ustvari, hrvatsku) verziju zakona o odbrani i insistirao je da se razmotri i usvoji po hitnom postupku. Zastupnici bosnjacke nacionalnosti, nakon visesatne rasprave, uspjeli su preglasavanjem da osujete razvoj situcije po zelji njihovih kolega Hrvata. Bosnjaci su insistirali da se unutar federalnog Ministarstva odbrane najprije rasciste nesuglasice oko zakona, a da potom cijelokupna Vlada stane iza njegovog konacnog teksta.

Medjutim, federalni ministar odbrane Vladimir Soljic i njegov zamjenik Hasan Cengic u Parlamentu su priznali da problemi zbog kojih se ne moze usaglasiti zakon jednostavno nadilaze njihove mogucnosti. Oni su rekli da se radi o sporenjima politicke, a ne strucne prirode i zatrazili su pomoc lidera dva naroda.

Po okoncanju zasjedanja Federalnog parlamenta ministar Soljic je odrzao konferenciju za novinare na kojoj je bio jos konkretniji. Bosnjacku stranu je direktno optuzio da se suprostavlja donosenju zakona o odbrani, navodeci da se u Washingtonu, polovinom maja, predsjednik i potpredsjednik Federacije rijesili sva sporna pitanja i dovoljno je samo zakonski uobliciti taj dogovor. Ali, rekao je Soljic, Bosnjacka strana ne zeli da ispostuje taj dogovor i zamjeniku ministra Hasanu Cengicu data je zadaca da u dodatnim pregovorima obavi zadacu koju on ne moze da ostvari.

Ministar odbrane je saopstio da su i dalje sporni nacin komandovanja dvijema komponentama federalne vojske (Hrvatsko vijece obrane i Armija BiH), te slobodan izbor regruta u kojoj od tih komponenti ce da odsluze vojni rok. "Bosnjacka strana nastoji da sto vise ingerencija stavi iznad Federacije, cime bi zakon o obrani bio sve manje federalni, a sve vise republicki", obrazlozio je Soljic spor oko nacina komandovanja.

On je negirao da postoji bilo kakav dogovor iz Zeneve, po kojem bi do izbora Armijom BiH komandovao predsjednik Predsjednistva RBiH Alija Izetbegovic, a HVO-om predsjednik Federacije Kresimir Zubak. U Zenevi se desio samo prijateljski razgovor, u neobaveznoj atmosferi i takvo sto on i Cengic ne mogu pretociti u zakon, izjavio je.

Ocijenio je kako bosnjacka strana nije zadovoljna ni nacinom na koji Daytonski sporazum regulise odbranu na nivou BiH. Buduce, troclano Predsjednistvo BiH, po tumacenju Soljica ima suzene nadleznosti u toj oblasti. On moze samo objaviti rat, narediti mobilizaciju, te prelazaka vojske iz jednog entiteta u drugi, ali samo uz saglasnost Vlade tog entiteta. To bosnjackoj strani nije dovoljno i Soljic je optuzuje da zeli Predsjednistvo priskrbiti i nadleznost cinovanja visokih oficira (od majora na vise), kao i uredjenje cjelokupnog sistema odbrane buduce BiH.

Hrvatska strana se tome protivi i insistira da odgovornost za sistem odbrane u Federaciji bude ingerencija njenog predsjednika i potpredsjednika. Svoje stanoviste pravda dogovorom iz Washingtona, na koji se poziva i prilikom pravdanja slobodnog izbora regruta da sluzi vojni rok u Armiji BiH ili HVO-u.

Istrajavajuci na svojim zahtjevima hrvatska strana je pokrenila veliku ofanzivu u federalnim institucijama, ali i u javnosti, kako bi isposlovala prihvatanje svoje verzije zakona. Uporodo, medjunarodnoj zajednici jasno se stavlja do znanja ko je kriv sto je prekrsen dogovor iz Washingtona i koga treba optuziti, eventualno, ako zakon ne bude usvojen u Parlamentu.

Na ocigledni pritisak federalnog partnera, bosnjacki politicari za sada u pravilu odgovaraju sutnjom. Jedino Dzevad Mlaco, predsjednik Kluba bosnjackih zastupnika u Parlamentu, pokusao je kolegama iste nacionalnosti rastumaciti namjere Hrvata. Ali, ucinio je to diletantski i traljavo, usred sjednice Parlamenta kada je naredio da se bosnjackim zastupnicima podjele materijali koji su sadrzavali neke tekstove iz "Slobodne Dalmacije", kao i uredjenje sistema odbrane u Hrvatskoj i SAD.

Mlacinu traljavost je iskoristio Ivan Bender, sef hrvatskih zastupnika. Najprije je naredio Hrvatima da napuste salu, dovodeci sjednicu na ivicu prekida i natjeravsi Mlacu da se dobro preznoji zbog vlastite gluposti. Potom ga je i naruzio okarakterisavsi sporni materijal "propagandom" i potezom uradjenim "sa odredjenim ciljem". A cilj Bosnjaka je sprijeciti donosenje zakona o odbrani.

Bender je otisao i korak dalje izjavivsi novinarima da u Federaciji "nema jedinstvene vojske", pa ni za tri godine, iako bi se ona po dogovoru iz Washingtona trebala konstituisati u tom periodu.

I upravo takav razvoj dogadjaja je ono sto najvise brine Bosnjake i zbog cega, ocigledno, nastoje neutralisati po njih negativne posljedice dogovora iz Washingtona. Odvojene vrhovne komande HVO i Armija BiH za bosnjacke politicare znaci pocetak definitivnog razlaza izmedju dvije vojske. Otvoreno pitaju moze li komanda jedne vojske narediti da se krene u obracun sa drugom komponentom i pri tome se pozivaju na gorko iskustvo iz medjusobnog obracuna. Osim toga, za njih je oruzana sila jedan od stubova drzave, a ako je ona rascijepljena kako BiH moze biti cjelovita. Zato hrvatski stav tumace kao uvod u razgradnju BiH, odnosno Federacije na dva dijela.

Hrvati, opet, ne zele da dodju u situaciju da budu majorizirani u bilo kojoj situaciji, a pogotovo ne da im se to desi u vojsci. Vladimir Soljic kaze i da je nekadasnja JNA bila i zajednicka i narodna, a na kraju se ispostavilo da je bila u funkciji samo jednog, srpskog naroda.

Soljic shvata bosnjacki strah da bi BiH mogla biti podijeljena, a Federacija jednog dana pripojena Hrvatskoj. Ali, trazi da i Bosnjaci uvaze bojazan Hrvata od eventualne zloupotrebe jedne vojske. On se zalaze za stvaranje klime u kojoj ce se shvatiti da u ratu Bosnjaka i Hrvata nije bilo pobjednika i pobjedjenih, kao da ih ne mora biti ni u medjusobnim politickim pregovorima.

Ali, taj pomirljivi stav tesko da ce pribliziti Hrvate i Bosnjake u dogovarnju oko zakona o odbrani. Mogucnosti politicara unutar Federacije su bez sumnje iscrpljene i jedini koji mogu presjeci ovaj gordijev cvor su Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic osobno. Jer, sama njihova rijec je dovoljno jaka da bi bila uvazena.

Medjutim, veliko pitanje je koliko SAD mogu cekati na njihov dogovor. U slucaju da oslabi interes Klintonove administracije najvise ce izgubiti Bosnjaci i Hrvati u Federaciji, jer HVO i Armija BiH, makar i razdvojeni, ostace bez znacajne pomoci koja im se obecava.

SEJO LUCKIN