AUTONOMIJA ILI AUTOGOL

AIM, ZAGREB, 11.6.1996. Glasine sto posljednjih tjedana kolaju Osijekom da ce za nekoliko dana, cim zavrsi ova skolska godina, Hrvatska vojska krenuti u akciju kojom bi i nad istocnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom bio uspostavljen hrvatski drzavnopravni sustav, dobile su ovih dana potvrdu i na naslovnoj stranici "Nedjeljne Dalmacije". Navodno, bilo je samo pitanje minuta koje su Hrvatsku vojsku dijelile od intervencije s ciljem da se zastiti naftonosno polje u Djeletovcima. I neki drugi drzavni mediji nisu se bas trudili da drugoj strani svako malo ne priprijete kaziprstom, pa su se plodovi takve (nove) radikalizacije ubrzo osjetili i medju obicnim pucanstvom koje, bar tako citamo u medijima, daje poprilicnu prednost vojnoj opciji nad pregovaracko-mirovnjackom.

Na drugoj strani, pak, kada je i u slicnim prilikama jezicak na vagi rata i mira nervozno titrao ne znajuci kamo ce prevagnuti, uvijek se - bas kao i sada - dolijevalo ulje na vatru. Ako je to prije "Bljeska" bilo provokativno zatvaranje auto-ceste popraceno krvavim incidentom nadomak Okucana, a pred "Oluju" prekid pregovora izmedju Zagreba i Knina o pocetku mirne reintegracije, sada bi to mogao biti novi zahtjev za sirokom autonomijom, koji je, odaslan iz Vukovara, dobrano zahladio odnose sluzbene Hrvatske s "hrvatskim Srbima" istocne Slavonije i Baranje, pa ga mnogi vide i kao autogol tamosnjih vlasti.

Zahtjev o politickoj autonomiji predstavlja svojevrsnu dajdzestiranu verziju plana Z-4, koji, s nesto malo nove kozmetike, sadrzi listu zahtjeva oko koje su se, uz medijatorstvo medjunarodne zajednice, dugo pogadjali Knin i Zagreb. Zahtjev za autonomijom, iako okvir hrvatske drzave priznaje i kao svoj, zapravo je tek nesto ublazena verzija "drzave u drzavi", autonomije sa sirokim politickim ovlastima (cak i nekoj vrsti vlastitog parlamenta), s posebnom valutom, bankom, drzavnim simbolima, carinom, postom, informativnim i televizijskim sustavom. Jedino omeksanje sadasnjeg prijedloga autonomije u odnosu na ono sto je svojedobno predlagano planom Z-4 jest sto autori sadasnjih zahtjeva pristaju na demilitarizaciju podrucja i odustaju od bilo kakve vlastite vojske.

Iz te promjene, kao i iz cinjenice da se prema podacima UNTAES-a, demilitarizacija podrucja odvija prema planu, te da nicim nije doveden u pitanje potpis sto ga po zavrsetku tog posla, potkraj lipnja, na zajednicki dokument trebaju staviti dva generala sa suprotstavljenih strana - Djuro Decak s Hrvatske i Dusan Loncar u ime "hrvatskih Srba", mnogi su skloniji tumacenju da zahtjev za autonomijom znaci nesto posve drugo. I Srbima u hrvatskom Podunavlju posve je jasno da ono sto traze zaista vise nije ostvarivo. Za ispunjenje tako nerealnih politickih zahtjeva ne samo sto ne mogu racunati na hrvatsku stranu; ni medjunarodna zajednica vise nema strpljenja da sada inzistira na onome sto su Milan Martic i njegova ekipa mogli glatko imati u dzepu da to, s vidnim gadjenjem cak nisu htjeli ni primiti iz ruku americkog ambasadora Petera Galbraitha.

Cini se da Srbi iz hrvatskog Podunavlja vise igraju na kartu postavljanja maksimalistickih ciljeva kako bi od autonomije dobili bar "a", nego sto stvarno vjeruju da bi im takvo sto u ovom trenutku itko bio spreman dati. Njihova prijetnja da ce - ne ispune li se zahtjevi o autonimiji - kolektivno se iseliti, odredjenim krugovima u Hrvatskoj apsolutno odgovara. Tesko je povjerovati da Srbi toga nisu svjesni, pa kakvo-takvo sponzorstvo svog zahtjeva prije svega ocekuju od medjunarodne zajednice. No, za sada, bar ne javno, takvih naznaka nema niotkud.

Ovaj novinar, koji je prvi put nakon pet godina imao mogucnost posjetiti Vukovar, i sam se mogao uvjeriti u prilicnu dezorijentiranost tamosnjih politickih struktura. Dok oni najtvrdji jos uvijek odbacuju svaku primisao o vlastitom ukljucivanju u reintegraciju koja bi zavrsila uvodjenjem drzavnopravnog sustava kakav je i u ostalim dijelovima Hrvatske, ima i ponesto popustljivijih misljenja. Ljubica Stanojevic iz organizacije za spas Vukovara sav problem reintegracije vidi u uvodjenju hrvatskih simbola - poput kune, sahovnice i zastave - pa se, u ime nevladine organizacije koju zastupa, zalaze za "plavu zastavu UN-a, umjesto sahovnice" i "placanje ekijima umjesto kunom." Istodobno, u Dardi, u Baranji, u sklopu pilot projekta, podijeljene su prve mirovine stanovnicima tog sela, ne u ekijima, vec u kunama. Na vukovarskoj trznici, gdje se svercane cigarete i alkohol, uz jugoslavenske dinare placa dolarima i njemackim markama, kuna medjutim, nije pozeljna.

Ivica Vrkic, predstojnik vladina ureda za prijelaznu upravu, tek je nedavno za svoje kancelarije kupio namjestaj. Vrkic se za to, kako ponekad zna reci, odlucio tek kada se uvjerio da na hrvatskoj strani postoji cvrsta volja da se ide u mirnu reintegraciju Podunavlja. Sto ce mu u uredu novi namjesataj, mislio je, ako od mirne reintegracije nista ne bude. Mada mu nije lako izlaziti s inicijativama koje ce biti prihvacene na srpskoj i na ovoj strani, narocito medju ojadjenim prognanicima koji sa sve manje strpljenja i razumijevanja gledaju na mirnu reintegraciju, Vrkic se ponasa prilicno samostalno u potezima koje vuce. On je istinski uvjeren kako mirna reintegracija Hrvatskoj najvise odgovara - ne samo sto ce se na istocne granice tako doci bez ispaljenog metka, gubitaka ljudskih opcija, vec i zbog razloga o kojima u Hrvatskoj danas malo tko misli. Naime, Vrkic drzi da bi vojna akcija zauzimanja tog prostora posijala sjeme terorizma koji bi bujao i generirao se jos desetljecima.

Srbi, nema nikakve dvojbe, u slucaju hrvatske vojne akcije, bez obzira na to kakve im tko proglase putem radija upucivao i pozivao ih da ostanu, reprizirali bi, u slucaju akcije Hrvatske vojske masovni odlazak vec vidjen za "Oluje". No, posljedice njihova odlaska, buduci da je rijec o dijelu Hrvatske koji je u izravnom dodiru sa Srbijom, bile bi daleko slozenije od napustanja kninske krajine. Da bi se netko od Srba, tko zeli poravnati stare racune vratio u Knin, morat ce izvesti pravi podvig prolaska kroz velik dio hrvatskog teritorija. Onaj tko se zeli osvetiti nekome u Vukovaru ili Baranji, mora prijeci samo Dunav.

Vrkicevo zalaganje za potrebu ostanka Srba u istocnoj Slavoniji i Baranji nije motivirano samo opcecivilizacijskim vec i strogo pragmaticnim razlozima. Ono je u skladu s odredjenim geopolitickim misljenjima koja Srbe u hrvatskom Podunavlju vide kao neku vrst "tampon zone", korisnu za sutrasnju mirnu granicu sa Srbijom.

No, sto ce na kraju ispasti i kakvo ce se rjesenje za Istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem pronaci, ovisi u velikoj mjeri i o uspjesnosti dvotjednog izbivanja Jacquesa Paula Kleina, prijelaznog upravitelja UNATES-a, koji je svoj boravak u SAD posvetio skupljanju novca, nuznom za osnovne pretpostavke mirne reintegracije. To je podrucje gospodarski i privredno toliko zapusteno, da mu - otvoreno se govori u Vukovaru - prijeti glad zavrne li Srbija i posljednju slavinu pomoci. Ako je Klein nasao novac za svoju misiju, mirna opcija imat ce vece izglede. Ne samo zbog toga sto "para vrti gdje burgija nece", vec prije svega sto bi malo tko bio voljan ulagati novac ondje gdje se racuni ne poravnavaju u bankama, vec tenkovima na bojnom polju.

DRAGO HEDL