PRICA ZATVORENIKA NA SLOBODI

NIKADA VISE U RAT

AIM BANJA LUKA, 5.06.96. On se zove Nenad Dragisic. Ima 37 godina. Nedavno je, nakon osam i po mjeseci pusten iz zatvora, iz Sinja, gdje je dospio kao vojnik Republike Srpske. Sada je sa suprugom i sinom, rodjenim dok je on bio u zatvoru, u Banjaluci, jer u rodni Bosanski Petrovac ne moze da se vrati. Premda tek pusten na slobodu, Nenad kaze da mu je lakse bilo u zatvoru.

Ili u rat ili u zatvor

Nenad prica da je osnovnu i srednju skolu zavrsio u Bosanskom Petrovcu, a Pravni fakultet u Sarajevu. Vratio se u rodni grad, zaposlio, ozenio. Vodio je klasican zivot, kakav je u to vrijeme vodila vecina ljudi. Prvi poziv na mobilizaciju dobio sam januara 1992 godine i proveo tri mjeseca na obuci... "Potom, nisam imao raspored punih 15 mjeseci. Nije to bilo slucajno, iznosio sam neke svoje slobodnije stavove, ispravljao krive Drine, pa su me vrhovni vojni oci udaljili. Posljedica je bila ta da me poslije policija ganjala, stavili su me na spisak dezertera i slicno."

"Aprila 1994 me ponovo pozivaju u vojsku, tacnije, vise to nisu bile vjezbe, vec pravi rat. Postavili su me za komandanta 3. petrovacke brigade. Tada su se borbe vodile na Dinari. Kako sam imao zdravstvenih problema, sa prethodne funkcije me prebacuju za nacelnika bezbjednosti u petrovackoj brigadi", govori Nenad.

Smatra da je rat bio suvisan, ali politicke klike nisu dale ni vremena, ni mogucnosti da se o tome puno razmislja. Ili u rat, ili u zatvor, prisjeca se Nenad i konstatuje da je mehanizam bio slican na sve tri sukobljene strane u Bosni.

Izdaju shvatio u zatvoru

"Svako samostalno misljenje gusilo se u startu. U Bosanski Petrovac, moj rodni grad pristigla su aktivna vojna lica kojai su preko noci postala vece patriote za moj zavicaj od mene samog. Odjednom su se transformisali u velike Srbe i ja sam valjda njima trebao dokazivati lojalnost i nacionalnost. Ti isti ljudi su izdali i mene i moj kraj i za to su unaprijedjeni.

U septembru prosle godine, kada je Petrovac danonocno granatiran slutili smo da je to izdaja i dogovor, ali sve sam to savrseno shvatio tek u zatvoru. Zarobljen sam nakon pada Bosanskog Grahova od pripadnika 4 gardijske brigade HV iz Splita. Prebacen sam u Treset kod Grahova, zatim u selo Odzak kod Livna, pa u Sinj gdje sam ostao sve do razmjene.

U Odzaku su nas prvih deset dana zestoko tukli. Desavalo se to dok je trajao istrazni postupak. Poslije, niko nas cetvoricu, koliko nas je tada zarobljeno, nije ni taknuo. Sam sam trazio da radim, pa sam cistio zatvorski krug, magacine, cijepao drva i vrijeme mi je brze prolazilo. Dijete mi se rodilo za to vrijeme, pa sam dobio mogucnost da se cujem sa rodbinom. Prvih dana, ljudi su dolazili i gledali nas iza resetaka kao zvijeri. Svasta mi se tada vrzmalo po glavi, a najvise apsurdnost te situacije. Bio sam zarobljen u, do juce svojoj zemlji koju sam volio najvise na svijetu. Bojao sam se, a onda je strah prestao. Zena koja je cistila zatvor je pocela da mi krisom daje cigarete. Poslije, zblizio sam se sa cuvarima, poceli smo da razgovaramo. Ja sam koristio licne veze da saznam sta je sa njihovim zarobljenim saborcima koji su bili zatvoreni na srpskoj strani. Mozda se to sve skupa zove sreca. Moji prijatelji, koji su bili zatoceni u Splitu, u Lori su svaki dan dobivali batine."

Razmjena

Nakon osam i po mjeseci, izmedju hrvatske i srpske strane dogovorena je razmjena. Dogovor je bio da se 28 Srba razmjeni za 13 Hrvata. Srpska strana nije ispostovala dogovor, pa je u Davoru kod Srbca, 40-ak kilometara od Banjaluke dovela samo sest pripadnika HV:

"Nas 15 je pusteno, a 13 vraceno u Loru. Oni su i dalje tamo, za njih se niko ne interesuju. Sve to podsjeca na veliku trgovinu ljudima i prljave igre. U Davoru je podpredsjednik hrvatske vlade docekao svojih sest zarobljenika da se rukuje sa njima. Nas je docekao moj brat i bezbjednjaci da nas ispitaju. Mi drzavu vise ne interesujemo. Dobri smo bili za rat, a sada u miru, mi smo balast kojeg bi vlast htjela da se rijesi. U Banjaluci sam zatekao suprugu i dijete koje sam prvi put vidio. Bili su kod rodjaka, drugog smjestaja nije bilo. I svo vrijeme, apsolutno ih niko nije obisao, niti im ponudio pomoc. Ja sam bio pripadnik vojske RS, otjeran sam u rat, nisam imao vremena da se bogatim. Iz zatvora sam izasao direktno na ulicu, bez najelementarnijih uslova i sredstava za zivot. Ne trebaju meni privilegije, spomenica, ja samo hocu da radim, ali je to nemoguce. Jedina perspektiva ovdje je sverc, ali ja to ne umijem. U vojnoj komandi su mi rekli da, nakon dobivanja zavrsnog pecata nemam pravo da se lijecim. A za koga ili za sta sam ja to bio u ratu. Jer, ja nemama najelementarnija prava."

Lakse je bilo u zatvoru

Nenad kaze da mu se sve smuci kada vidi kako se potucaju invalidi, te porodice poginulih u ovom ratu. "Kakva je ovo drzava i pravda, ja ne mogu da shvatim. Oni koji su nas najvise osakatili, aktivni oficiri, primaju fantasticne plate, ali iza njih stoji gazda koji ih placa. Mi, obicna vojska nemamo nikakva primanja. Mozemo jedino da prosimo. U Banjaluci pojedinci iz okolnih sela imaju po tri stana koja izdaju pod zakup, a mi se potucamo. Ako ova vlast ocekuje da cemo se mi zarad njihovih perverznih ciljeva sutra opet boriti, grdno se vara. Svi ljudi, moji prijatelji koji su prezivjeli rat dijele moje misljenje.

Predao sam papire u UNHCR, jer smo supruga i ja odlucili da idemo odavde. Kakva je ovo zemlja, kada sam se ja bolje osjecao u hrvatskom zatvoru, nego sada na slobodi. Nije mi bitno gdje cu otici, vazno je da bude sto dalje. Ne zelim da moje dijete ima bilo kakvu vezu sa ovim prokletim Balkanom, gdje je sve postavljeno naopacke i gdje proklinjes cas kada si se rodio.

RADMILA KARLAS