ZENSKA VEZA ZA MIR

AIM, ZAGREB, 5.6.1996. "Dajmo sansu miru - govore zene Balkana" - pod tim je naslovom proslog tjedna (30. i 31. svibnja) u Bruxellesu odrzana konferencija na kojoj je sudjelovalo sezdesetak zena iz svih drzava bivse Jugoslavije te tridesetak parlamentarki brojnih evropskih drzava. Skupu, sto su ga organizirali belgijski parlament i Evropska komisija, davao se veliki znacaj i to se vidjelo po nizu detalja - mjestu njegova odrzavanja (palaca Egmont) ili cinjenici da je raspravi prvoga dana prisustvovala i belgijska kraljica Fabiola ili biranim govornicima, od belgijskog ministra vanjskih poslova do energicne Emme Bonino, evropskog komesara za humanitarnu pomoc, do Suhe Arafat, koja je rekla da se samo pomirenjem moze izaci iz sadasnje ratne stupice.

Organizatori su zamislili da po uzoru na Jeruzalem Link, koji povezuje izraelske i palestinske zene, iniciraju i stvaranje svojevrsnog Balkan Linka. Naime, zenske organizacije u dva dijela Jeruzalema, istocnom i zapadnom, prije deset su godina odlucile da ce suradjivati u nekim projektima. Njihovo je iskustvo fascinantno. Pogotovo su fascinirani medjusobno uvazavanje i bliskost koju su Palestinke i Izraelke u Bruxellesu manifestirale.

Galia Golan, sveucilisna profesorica i aktivistica u Jeruzalem Linku, kaze da je rijec o zajednickom poduhvatu zena na stvaranju mira: "Nismo se zblizile iz ljubavi i povjerenja, nego smo se povezale na zajednickom interesu da ratu i teroru mora doci kraj", rekla je ona. "Nismo bile izvan svojih zajednica, trazile smo slobodu i sigurnost za svoj narod. To nije moguce bez mira, a za mir je potreban kompromis. Nasa se dva naroda bore oko istog komada zemlje. Buducnost nije da jedan narod vlada nad drugim, nasa je buducnost da dva jednakopravna naroda dijele istu zemlju".

Palestinka, sitna, crna Rada Zugaja, naglasava: "Nismo prijateljice, nego zene na dvije strane rata koji jos traje". Ali dodaje: "Mora se slusati drugu stranu, a da bi se shvatili njeno iskustvo i interesi - neophodno je medjusobno uvazavanje". Izraelke su pozivale svoju vladu da prizna PLO, dokazivale su da Palestinci imaju pravo na svoju drzavu. Palestinke su odlazile medju svoje ekstremiste da bi ih smirile. I jedne i druge u svojim su sredinama proglasavane izdajicama, jer, kako netko rece, prva je prepreka za uspostavu dijaloga mira - suociti se sa svojom zajednicom. S vremenom su izgradile veliko medjusobno povjerenje.

Priznajuci da okolnosti na podrucju ex-Jugoslavije nisu usporedive sa situacijom Palestinaca i Izraelaca, jedna je od organizatorica Konferencije rekla da se ipak na Balkan moze preslikati snaga volje zena da sudjeluju u gradnji sada vrlo krhkog mira. Isticalo se da sudionice pozvane kao zrtve i akteri jednog sukoba, ali i kao potencijalni faktor obnove, pogotovo civilnog zivota. Naglasavala se velika uloga zena o konsolidaciji mirovnog procesa. Napominjuci da kraj konflikta nije mir, Jean Durieux, savjetnik evropskog komesara Hansa Van de Broecka, objasnio je da se evropske zemlje spremaju okoncati svoje ujedinjenje te da ce Balkan - ako se zeli ukljuciti u Evropu - morati prihvatiti evropski rezon i vrijednosti. "Centralni je cilj za Balkan pomirenje, suzivot u razlicitosti te jaka regionalna suradnja. Bez toga se ne ulazi u Evropu", rekao je Durieux, zakljucujuci da je odluka na onima koji na podrucju ex- Jugoslavije zive.

Na poziv, koji im je u Bruxellesu upucen, "zene Balkana" razlicito su reagirale. Beograd je, jedini, poslao jaku vladinu delegaciju na celu s ministricom za manjine Margit Savovic. S njima su bile zene iz srpskog dijela Bosne i Hercegovine te predstavnica iz istocne Slavonije. U stopu ih je pratila televizijska ekipa, koja je sve snimala: Margit govori, Margit se rukuje s kraljicom, Margit na prijemu ovom pa onom... Lako je zamisliti sto ce Beogradska televizija od toga napraviti.

Kako su nastupale u bloku, tako su i govorile - ministrica je zborila o Balkanu kao regionu mira i suradnje, o cjelovitom i dosljednom provodjenju Daytona, o tome da zene moraju dici glas protiv rata, da ovdasnje drzave i narodi nemaju drugog izbora nego da suradjuju sa susjedima, da je za obnovu povjerenja u BiH nuzan jednak tretman oba entiteta u distribuciji financijske pomoci, bez toga, kaze ona, nema mira. Isti su ton rabile skoro sve clanice te delegacije. Nacelno su lamentirale kako je rat prava tragedija, koja se ne smije ponoviti, ali su odbijale svaki konkretan razgovor o onom sto se dogodilo: sto je bilo - bilo je, tako su govorile. Kasnije, u raspravi o razoruzanju jedna se od njih zalagala za sprecavanje novog naoruzavanja, jer, doslovan je citat, "tko se naoruzao - naoruzao se".

Blok na celu s ministricom Savovic proizveo je kontra-blok, sto ga je cinila gotovo cijela konferencija. Iako u sluzbenom dijelu rigidno monolitne, ukupno su zene iz Srbije bile vrlo pluralne. Cvrstom jezgru Milosevicevih djevojcica suprostavile su se predstavnice nezavisnih i zenskih organizacija. Tvrdeci da ni u jednom trenutku nisu bile spremne da se suoce s odgovornoscu vlastite zemlje za rat, Sonja Biserko iz Helsinskog komiteta trazila je da se Srbiji pomogne kako bi se mogla susresti sama sa sobom. Trazila je i privodjenje Haagu svih zlocinaca, kako bi se sa srpskog naroda skinula kolektivna odgovornost. Nedeljka Radosavljevic, predstavnica "Zena u crnom", konstatirala je da floskulama o nuznosti mira danas pribjegavaju oni koji izbjegavaju govor o pravim problemima i koji su rat zapoceli i vodili. Mnogo nervoze u sluzbenoj srpskoj delegaciji proizvele su i Kosovarke, koje se, u trazenju samostalnosti Kosova, nisu dale zaustaviti.

Hrvatska nije poslala nista sto bi se moglo smatrati sluzbenom delegacijom. Iako u Zagrebu tvrde da takav poziv nisu ni dobili, to nije tocno. Diplomatski krugovi priznaju da sluzbena Hrvatska ne zeli sudjelovati u bilo cemu sto se naziva Balkanom. Ali zato Zagreb sada detaljno isljedjuje sto se to zapravo u Bruxelesu dogadjalo, policijski se pedantno raspituje sto je tko tamo rekao, pa cak i sto je i mislio.

Ipak, u sredistu je paznje bila BiH. U redovima Bosanki mozda je bilo najvise raznolikosti. Ali one su najcesce i zarobljenice ratnih zbivanja. Osjecaju se zrtvom i ta ih tjeskobna kosuljica sapinje. Kao i Hrvatska svojedobno, tako i Bosna danas ima potrebu da svaki razgovor pocne iznudjivanjem priznanja o tome tko je agresor. Iako je emocionalno takvu potrebu lako razumijeti, to ponekad postaje ogranicavajuce i kontraproduktivno. Nije lako na to upozoriti. Problem je u tome sto su Bosna, a pogotovo muslimanski narod, zaista zrtve.

Hoce li, dakle, biti nesto od Balkan Linka ili, kako je nazvan, zenske veze za mir? Pokazalo se da izmedju zenskih nevladinih organizacija u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu ne postoji problem komunikacije. Problem razumijevanja, gluhog telefona, postoji izmedju sluzbenih i nesluzbenih stavova na svim stranama. Da je Zagreb poslao sluzbenu delegaciju - vjerojatno bi i mirotvorna dijareja Margit Savovic nasla svog sugovornika.

JELENA LOVRIC