XIX. ZAGREBACKI KNJIZEVNI RAZGOVORI

PRIJETNJA NOVIH TABUA

Moze li se stogod uciniti da hrvatska knjizevnost bude prisutnija na knjizarskom trzistu diljem svijeta?

AIM, ZAGREB, 4.6.1996. S dosta pesimisticnih tonova razgovaralo se posljednjih dana svibnja u zagrebackom hotelu "Palace" o hrvatskoj knjizevnosti u europskom kontekstu. Sedamdesetak ljudi iz Hrvatske i svijeta lamentiralo je s dosta zala o sudbini knjizevnosti napisanoj na jeziku malobrojna naroda i o njezinu mukotrpnu putu u svijet. Izbor je teme, dakle, bitno odredio i sudionike i atmosferu ovogodisnjih, 19. po redu, "Zagrebackih knjizevnih razgovora". Ali, u drustvu mnogih prevoditelja, kroatista, slavista, pa i nakladnika, bilo je zacudo malo knjizevnika. Srecko Lipovcan, autor ovogodisnje koncepcije "Razgovora", to objasnjava stavljanjem u srediste upravo sudbine djela kada je ono vec napisano: "Okupili smo dio strukture koja je vazna za put knjizevnosti od autora do citatelja. Htjeli smo testirati koliko je znanje o hrvatskoj knjizevnosti, da bismo se stranom trzistu nametnuli drugacije nego prije. Do sada je to bilo, uglavnom, prepusteno slucaju", kaze Lipovcan. Obecava osim toga da ce se vise raditi i izmedju dva susreta: "Ne zelimo da Zagrebacki knjizevni razgovori budu samo manifestacija, vec da barem 50 posto stvarnog rada budu stalni kontakti i konkretne informacije, koje ce ici dvosmjerno, iz Hrvatske i u Hrvatsku. Imat cemo stalni bilten koji ce biti u rukama nekoliko stotina sveucilisnih profesora, prevodilaca, knjizevnih kriticara i onih kojih je u Zagrebu sada bilo najmanje, a to su nakladnici. Oni nam pomazu da djelo uz dobar prijevod nadje put do publike. Hrvatska knjizevnost u europskom kontekstu bit ce stalna tema barem jedne sjednice. Teme cemo mijenjati, no necemo odustati od pragmaticnog dijela. Jer, knjiga je roba. Sto vrijedi ako pisac napise odlicno djelo, ako bude dobro prevedeno, a nema kuda? Nas je strateski cilj utrti mu put."

Da je na tom putu mnogo prepreka, svjedocili su svojim iskustvom mnogi sudionici s raznih strana. Tako je, primjerice, Dasha Culic Nisula iz Michigana govorila o problemima na anglo- americkom trzistu s kojima se susrecu knjizevnosti ogranicene rasprostranjenosti, pri cemu obicno gube u susretu s knjizevnim djelima spanjolskoga, njemackoga i francuskoga govornog podrucja. I prevoditelj za skandinavske jezike Mirko Rumac govorio je o skepsi s kojom gleda na svoj trud. Uvjet za prodor hrvatskog pisca na skandinavsko trziste najcesce je njegov prethodni prijevod na engleski. Pritom ne mora biti od presudna utjecaja samo knjizevna vrijednost djela, katkad se pokazu vrlo vaznima i neki drugi kanali izbora, najcesce vezani s preporukama ili dobrim osobnim vezama, istice Rumac. Govorilo se o slaboj prisutnosti i skromnoj recepciji hrvatske knjizevnosti i u Italiji, Slovackoj, Poljskoj, Bugarskoj, Spanjolskoj, Rumunjskoj, Turskoj ... Govoreci o stanju u Njemackoj, Alida Bremer je konstatirala "nedostatnu potraznju za hrvatskom knjizevnoscu" i upravo to istakla kao "veliku ekonomsku prepreku prevodilackoj djelatnosti". Njezin je sunarodnjak Reinhard Lauer bio jos odredjeniji apostrofirajuci paradoks da gotovo i nema znacajnijeg hrvatskog autora koji u Njemackoj nije potvrdjen, no ipak se ne moze reci da je hrvatska knjizevnost poznata i priznata u njemackoj kulturnoj javnosti. On konstatira da se knjizevnost u Hrvata oslobodila nekih tabua koji su joj se nametali u bivsoj Jugoslaviji, ali se nada da "sama sebi ne postavlja nove i jos strasnije". Jer, "ako je hrvatska knjizevnost zaista bogata u proslosti i aktualna u sadasnjosti, neka kaze i na inozemnoj sceni ono sto moze kazati; znamo muke malih knjizevnosti i aroganciju velikih, no to nije apsolutni zakon protiv kojega se ne moze", zakljucuje Lauer, podsjecajuci na primjer poljske knjizevnosti u Njemackoj. Zanimljivu je temu dotakao Rumunj Laurentiu Ulici podsjetivsi se vremena kada se na zapadno trziste iz male knjizevnosti moglo stici samo preko Pariza, a u Pariz samo kao disident ili dobitnik Nobelove nagrade. "Nama, u danasnjem trenutku, ostaje kao jedini put demokracija, jer je ona trajna mogucnost promjene. Na taj put povedimo mlade, jer samo oni mogu istinski mijenjati stvari."

Da ne bi bas sve izgledalo tako crno, duzna je paznja posvecena i izlasku knjige Ive Frangesa "Geschichte der kroatischen Literatur" te mnogobrojnim prijevodima Stamac- Sanaderove antologije suvremene ratne lirike "U ovom strasnom casu". Uspjesi Predraga Matvejevica, Dubravke Ugresic, Slavenke Drakulic, Slobodana Snajdera i jos ponekoga autora mnogo su manje fascinirali hrvatske medije, pa su se odjeci takvoga stava osjetili i na "Razgovorima". Recena imena, ako su se spominjala, najcesce su se vezivala uz "trzisni uspjeh" (a kakav bi jos drugi trebao postojati?). Sticao se dojam da barem dio domace kulturne javnosti na te autore gleda kao da gotovo i ne pripadaju korpusu hrvatske knjizevnosti. To, dakako, imaju zahvaliti u prvom redu svojim politickim stajalistima, sto otvara mogucnost da se u doglednoj buducnosti otvorenije progovori i o toj temi, pa i na "Zagrebackim knjizevnim razgovorima", zasto ne?

Uz svo razumijevanje za objektivno los status hrvatske knjizevnosti u svijetu i uvazavanje argumenata zasto se popravljanju toga status trajno treba posvecivati duzna paznja, negdje u podsvijesti ipak se vrti film nekih prijasnjih atraktivnijih "Razgovora". Primjerice, bilo je tesko ne prisjetiti se upravo proslogodisnjih, kada je izazov naslova "Kraj tisucljeca, racun stoljeca" u Zagreb doveo mnoga uvazena knjizevnicka imena. Bilo je takodjer tesko ne prisjetiti se da su upravo proslogodisnji "Zagrebacki knjizevni razgovori" imali i nadasve zanimljiv polemicki stih, te da su medju ostalim iskoristeni i za prezentiranje peticije jednog dijela hrvatskih pisaca koji su trazili smjenjivanje drugih. Takvih ekscesa ove godine nije bilo, ali nije bilo ni imena poput Pascala Brucknera, Alaina Finkielkrauta, Michaela Foota, Annie le Brun, Radovana Ivsica ili Drage Jancara.

Autor tadasnje koncepcije "Razgovora" bio je Drazen Katunaric koji je ove godine uredio posebno izdanje casopisa "Most" posveceno stoljetnim knjizevnim i likovno-umjetnickim madjarsko-hrvatskim vezama. Upravo na predstavljanju tog tematskog broja "Mosta" doznao se i podatak da je Madjarska vjerojatno jedina zemlja koja je prevela vise hrvatskih autora i tekstova nego sto je u Hrvatskoj prevedeno madjarskih.

Zato, kada bi se moglo birati, glas bi valjalo dati onom konceptu koji u Hrvatsku dovodi Svijet da bi se zajedno bavili temama koje zanimaju sve, a ne samo onaj segment koji je jezicno- profesionalno vezan za hrvatsku knjizevnost. Uvijek je produktivnije svoje teme raspravljati u svom krugu, a drugima ponuditi ono najbolje sto kao rezultat dodje. Tada ce i stranci biti rjedje u prilici da u Zagrebu moraju izgovoriti i poneku neugodnu recenicu, usprkos tome sto bi mnogo radije dijelili same pohvale i prosipali med za usi domacina. Ovogodisnji "Razgovori", nazalost, nisu donijeli mnogo ohrabrujucih vijesti, ako se izuzmu plodovi koji su nastali u osebujnom braku drzave i knjizevnosti.

MERI STAJDUHAR