CIK, POKAZI SE

Sarajevo Jun 3, 1996

Hajka na Mladica i Karadzica

Milosevic Amerikancima koji se predstavljaju kao najglasniji zagovornici za izrucenje Karadzica i Mladica, komotno moze da kaze: "Izvolite, pa ih vi uhapsite. Slobodno"! I, tako se dolazi do tajne veze dejtonskih pregovaraca

AIM, Banjaluka, 3.6.1996.

Uoci zenevskog samita predsednika Bosne i Hercegovine, Srbije i Hvatske izgledalo je da je ta stvar sa Radovanom Karadzicem vec skuvana.

Beogradska stampa koja drzi do sebe na istaknutim mestima je objavila da ce srpski predsednik Slobodan Milosevic sa svojim kolegama iz bratskih republika da se pojavi sa dokumentom kojim bi njih, americkog drzavnog sekretara Vorena Kristofera, te predstavnike "kontakt grupe" za pregovore o Bosni, uverio da se vodja bosanskih Srba Radovan Karadzic odrice funkcije predsednika Republike Srpske (RS). Ova vest koja se temeljila na "izvorima bliskim vlastima bosanskih Srba", i govorila o tome da ce Radovan Karadzic svojim potpisom garantovati povlacenje sa predsednicke funkcije, i papir sa sve parafom proslediti po Milosevicu u Zenevu, koincidirala je sa jednom izjavom americkog mirovnog posrednika za bivsu Jugoslaviju Dzona Kornbluma.

On je, posle razgovora sa predsednikom Srbije 31. maja u Beogradu izjavio da ce Milosevic u Zenevi dokazati da Karadzic nema nikakav uticaj u RS. "Minimum koji mora biti ispunjen je da veoma jasno bude dokazano da on (Karadzic), vise nije na vlasti, da nema nikakvu politicku ulogu i da je potpuno odvojen od odgovornosti koju snosi vlast u RS", objasnio je Kornblum Milosevicev zadatak u Zenevi.

Oni koji su smatrali kako je u pitanju mnogo vise od koincidencije brzopleto su poceli da spremaju specijalna izdanja, da prevrcu arhive, traze biografiju Radovana Karadzica, da kopaju po bibliotekama trazeci njegovu poeziju... jer, bili su uvereni da on odlazi.

Specijalna izdanja su zaustavljena. Jedino sto je iz Zeneve stiglo o sudbini Karadzica jeste izjava "neidentifikovanog diplomate" kako je, navodno, Slobodan Milosevic na "radnom rucku" rekao kako namerava da ukloni Karadzica. Medjutim, ni reci o tome na koji nacin Milosevic smatra da to moze da uradi. I, navodno je izjavio taj diplomata, srpski predsednik je rekao kako se na Zapadu pridaje suvise veliki znacaj predsedniku Republike Srpske. "Vi, zapadnjaci, dali ste Karadzicu suvise veliki publicitet. Vi igrate njegovu igru", tvrdi se da je rekao Milosevic.

Koljevic ispred Karadzica

Ma ko da je to rekao, Milosevic ili neko drugi, rekao je istinu. Jer, lider bosanskih Srba, sto se javnog mnjenja u RS tice, bio je vec stavljen ad acta, dok nije napravio lom sa smenom premijera Rajka Kasagica. "Rezignacija" Zapada, a potom i ofanziva da se Karadzic "po svaku cenu" isporuci Medjunarodnom tribunalu za ratne zlocine u Hagu, njegov politicki dignitet, koji se priblizavao beznacajnosti, podigli su do velikih visina. Jer, jos u aprilu, istrazivanja americke drzavne spoljnopoliticke agencije (USIA) , uradjena na 3.000 ispitanika, pokazivala su da je rejting lidera RS nizi od rejtinga njegovog potpredsednika Nikole Koljevica. O potpredsedniku se 39 procenata anketiranih izrazilo "veoma povoljno", a o predsedniku 31 procenat. To je bilo u aprilu. Danas, jedan od vodecih ljudi banjaluckog intelektualnog kruga ima samo jednu dilemu: "Da li je medjunarodna zajednica njemu (Karadzicu), svesno podigla kredibiliet, ili nije znala sta radi?"

Stvar je, pomalo, psiholoske prirode. Srpski nacionalni blok u BiH svaki zesci atak na svog lidera dozivljava kao licni napad, kao jos jednu belosvetsku zaveru protiv Srba i refleksno se okuplja oko lidera. Stvar je odlicno shvatio predsednik Nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik, cija je stranka, na dan samita u Zenevi, pozvala sve gradjane i politicke stranke u RS da potpisima zatraze od medjunarodne zajednice politicku eliminaciju Alije Izetbegovica i Ejupa Ganica "zbog ucinjenih zlocina protiv mira u bivsoj Bosni i Hercegovini".

Politicki promucuran i pragmatican, Dodik zna sta radi: prebacivanjem krivice i u drugi "entitet" relativizuje negativni naboj naroda (birackog tela), smanjuje njegovu identifikaciju sa liderom i, naravno, u tom relaksiranom prostoru trazi mesta i za sebe i svoju stranku. U emotivno nabijenom prostoru snjur je uvek do sada odnosila garnitura sa Pala. Opozicioni politicki lideri svesni su da bi u slucaju insistiranja na bilo kakvoj ekstradiciji Radovana Karadzica mogli da se oproste od politike. Uostalom, njihova borba protiv lidera sa Pala ima uporiste u optuzbama za ratno profiterstvo i neostvarene nacionalne ciljeve, a sto se bilo kavog sudjenja tice, skoro da su jednoglasni: "Ne treba da im sudi Hag, treba da im sudi narod". Generala Mladica u tom kontekstu ne smeju ni da spomenu.

Gotovo isti problem ima i Slobodan Milosevic. Treba samo pomisliti na sta bi se sveo Milosevicev politicki uticaj u RS (kao i u Srbiji), kada bi on, sa 81 procentom "povoljnog misljenja", prema onoj vladinoj americkoj agenciji, pokusao da uhapsi generala Mladica koji ubedljivo vodi sa 93 procenta. Uostalom, Milosevic, Amerikancima koji se predstavljaju kao sila koja ga pritiska da isporuci dva "najtrazenija Srbina", moze komotno da kaze: "Izvolite, pa ih vi uhapsite. Slobodno!" I, tu je ona tajna veza dejtonskih pregovaraca.

Ljubav iz nuzde

Od Milosevica koji bi, u slucaju hapsenja Karadzica i Mladica politicki mogao da izdahne usled preterane kooperativnosti, u RS ne bi bilo nimalo sanse da se bilo ko na predstojecim izborima suprotstavi vladajucim ljudima sa Pala. Socijalisticka partija RS koju je srpski predsednik instalirao najjaca je i najozbiljnija opoziciona partija u "entitetu".

Istovremeno, izbori ocekuju i Bila Klintona, koji ne bi trenutnih dvadesetak procenata prednosti ispred Dola rasprodao jednom riskantnom vojno-policijskom operacijom. Uz to, secanje na neuspeh slicne operacije u kojoj je juren somalijski general Mohamed Aidid jos uvek je sveze. A operacija sa pokusajem oslobadjanja americkih talaca u Iranu, kada su se u pustinji ravnoj kao tiganj sudarili americki helikopteri, skoro da je sadrzana u genotipu americkih politicara.

U stvari, u ovom trenutku Karadzic i Mladic svima pomalo trebaju. Milosevicu da bi pomalo trgovao i, eventualno trazio koncesije za njihovu "neutralizaciju"; Amerikancima da bi po koji put mogli da lupe rukom o sto i pokazu ko je gazda; Muslimanima da bi pomalo i povremeno pritisnuli Zapad, Ameriku pre svih; Hrvatima da pokazu kako ih nista od toga sto pali Bosnu ne interesuje.

Ova mlaka ljubav iz strasnih interesa na terenu se ocituje zabunom, ostrom retorikom i nikakvim potezima. U istom danu kada je Ratko Mladic bio na sahrani generala Djordja Djukica u Beogradu, Dzon Kornblum pred palatom predsednika Srbije grmi kako Mladic i Karadzic moraju da odu; tri dana kasnije u intervjuu americkoj televiziji kaze kako se ova dvojica moraju pojaviti u Hagu; a kada se posle toga, pred Zenevu, ponovo pojavi u Beogradu, izjavi kako srpski predsednik mora pruziti garancije da ce Karadzica izolovati iz politickog zivota. I sva ta buka kako bi ucesnici na kraju zenevskog samita mogli da kazu kako su zadovoljni razvojem situacije.

U mrezi interesa kola skoro redovno pucaju na Biltu, kojem posle samita kao duznost zapadne da izjavi: "Ako (Karadzic) nije spreman da ide u Hag da se brani, jedini zakljucak koji se moze izvuci jeste da je on kukavica". To na sva tri bratska balkanska jezika prevedeno znaci: "Pojavi se, cik, ako smes".

A sto se onog papira sa Karadzicevim potpisom tice - nije iskljuceno da on zaista postoji. Ali, moguce je i to da su zenevski pregovaraci osetili nesto skrupula i rekli - nemojmo preterivati, u igri.

(AIM) Perica Vucinic