GORAZDE NA KRAJU BOSNE

ZAROBLJENICI SLOBODE

AIM, GORAZDE,30.05.1996. Gorazde je najistocnije naselje Fedracije BiH, a Daytonski krojaci mapa doslovno su mu odredili sudbinu slijepog crijeva bh drzave. Tacno 200 dana nakon Daytona, to je grad za koji ni drzava, ni preostalih 40-tak hiljada zitelja ne znaju sta ce s njim. Novinari, svi bez izuzetka, koji su boravili u Gorazdu, pisu reportaze "o gradu koji umire", a Alija Izetbegovic, predsjednik Predsjednistva BiH, ima drugacije misljenje?! Naime, prilikom nedavne, prve posjete - ponukan valjda bujnim zelenilom korova, mladog luka i salate - javno je rekao da Gorazde nije grad koji umire. "Naprotiv, to je grad u kome sve vise buja zivot" - rekao je Izetbegovic i - ostao ziv. Pa kako onda zive prezivjeli Gorazdani?

Gorazde je danas slobodno, ali zapravo zarobljen grad. Doslovce zarobljen u svoju slobodu! Do njega se moze koridorom, planinskim putem u izgradnji, kojim ne ide niko osim IFOR-ovih oklopnih topovnjaca i Alije Izetbegovica sa svitom u modernim terenskim vozilima. Zapravo je u opticaju drugi put, onaj magistralni preko Romanije, ali on cijelom svojom duzinom ide kroz teritoriju srpskog entiteta. Tri puta nedjeljno iz Sarajeva, pod jakom pratnjom teskih transportera i do zuba naoruzanih vojnika IFOR- a, krece konvoj od maksimalno trideset vozila i istog dana se vraca. Mujo Pestek, ratni vojni invalid, jedan od heroja odbrane Gorazda, prica:

• Prema kriterijima iz Zenevske konvencije, mi smo u Gorazdu cetiri godine bili ratni zarobljenici. Ali, oslobodili smo i odbranili svoj grad, a Gorazde je za tu svoju slobodu dalo najvise zrtava u odnosu na broj stanovnika. A pogledajte kako nam to drzava vraca! Sada se do Gorazda moze samo putem kroz srpsku teritoriju, u konvoj se redovno puca, a ne daj Boze da se nadje neka budala koja ce na Romaniji ili u kanjonu Prace ispaliti zolju u autobus pun ljudi! Eto, od Daytona je proslo gotovo sedam mjeseci, a po koridoru kojim vodi nas buduci put spasa, tek se ceprka nekim polovnim masinicama. Ako joj je stalo do Gorazda, drzava je na ovom putu vec morala da angazuje svu raspolozivu gradjevinsku operativu. Ako, medjutim, nema tu operativu, drzava je do sada morala da raspise medjunarodnu licitaciju, posto su Amerika, NATO, IFOR, ili sta ti ja znam ko, u Daytonu potpisali da garantuju sredstva, tvrdi Pestek.

Dok Gorazdani sa sve manje optimizma cekaju svoj put spasa, namjernik se u njihovom gradu susrece sa sokantnim prizorima. Cijeli grad zapravo je sablasna slika ratnog razaranja. Niti jedna citava kuca! Ali, svaka kuca, makar od nje ostala samo tri okrnjena zida, nastanjena je ljudima - Gorazdanima i bosnjackim prognanicima iz okolnih naselja koja su okupirali Srbi. Sa okolnih rusevina ljudi su pokupili ono malo gradjevinskog materijala, zazidali ono sto imaju ili su tu zatekli, pokrili najlonom i tu zive sa familijama.

Svaki konvoj iz Sarajeva docekuje nekoliko hiljada Gorazdana: bolan prizor gomile bijedno obucenih staraca, zena i djece, dok su gotovo svi punoljetni muskarci na gorazdanskim ulicama odjeveni u vojnicke uniforme. "To je jedino sto imaju da obuku" - objasnio nam je Sejo Kuljuh, vodeci gorazdanski strucnjak za metalurgiju, ali danas u garnizonu zaduzen za socijalne poslove. Ispricao je i ovo:

• Neki dan u kancelariju mi je usla starica cija su dva sina poginula u odbrani Gorazda. Ona sada zivi sa kcerkom, djevojkom, jedinim preostalim djetetom. Rekla mi je:"Sejo oprosti, ali ja i kcerka smo ostale bez vesa. Pomozi, brate, makar njoj, djevojka je, grehota!" Nisam mogao da joj pomognem. Da je posaljem kod Hilme Popovica u Distributivni centar - nisam mogao ni to, jer znam da rublja nema ni kod njega. Da sam u dzepu imao barem pet svojih maraka, dao bih joj. Ali, nisam imao ni to...

U Gorazdu nema struje, ne rade telefoni, nema vode za pice. Struje istini za volju, ima: radi jedan agregat, ali to je dovoljno tek za bolnicu i nekoliko drzavnih kancelarija. Zato je Drina nacickana stotinama i stotinama minijaturnih hidrocentrala: svaka od njih daje struju dovoljnu za sijalicu, dvije i televizor u domacinstvu, ili u nekoliko otvorenih kafana. Vode za pice nece biti do jeseni, a telefona ko zna dokle. Cudi da drzava nije potrosila koju marku pa da Gorazdanima nabavi bar stotinjak mobilnih telefona, cime bi makar malo ublazila totalnu blokadu grada.

Tu blokadu najteze prozivljavaju djeca. Mnogi malisani, iako su krenuli u skolu, jos nikad u zivotu nisu vidjeli sliku na TV ekranu, a obicne bombone za njih su pravo bogatstvo. Uobicajen je prizor da IFOR-ovi vojnici iz svojih transportera bacaju bombone djeci na ulicu, oko cega nastaju krvave tuce medju malisanima. Odrasli protestvuju zbog ovakvog ponizavanja, ali uzalud. Desavaju se i tragedije: nedavno su Portugalci iz transportera bacili na ulicu nekoliko bombona i djeca su skocila za njima. Naisao je drugi transporter i pogazio ih: jedno dijete je umrlo, a drugo ostalo dozivotni invalid! Prelazeci most preko Drine vidjeli smo kako je IFOR-ov vojnik bacio djecaku dvije bombone, koj su, medjutim, odskocile i pale u rijeku. Transporter je otisao, a djecak ostao placuci.

Djeca u Gorazdu umiru od najbanalnijih bolesti, posto je posljednji pedijatar napustio grad prije tri mjeseca, a ovih dana otisao je i posljednji hirurg.

Za to vrijeme hiljade zdravih, radno sposobnih muskaraca po cijeli dan dokono setkaju gradom ili gluvare u polusrusenim kucama. U ljude se uvukao sindrom, opasna navika nerada i zivotarenja od humanitarne pomoci, sto je porazavajuce za grad koji je prije rata bio vrlo bogat i u kome niko nije zivio od sadake. Danas, medjutim, ne radi nijedno preduzece. Ona u Gorazdu su unistena ratnim razaranjima, a dvije najprofitabilnije lokalne fabrike - one u obliznjem naselju Kopaci - Daytonskim sporazumom pripale su Srbima. Pa Srbi danas imaju fabrike, ali nemaju radnike i strucnjake, a Bosnjaci u Gorazdu imaju strucnjake i radnike (medju njima je ostalo i nekolicina Srba i Hrvata) ali nemaju fabrike.

Neki su skloni da u ovoj cinjenici vide "vezivno tkivo", dejtonski "mamac" za reintegraciju Bosne, ali malo koristi od toga. Jer, dojucerasnje komsije, Srbi i Bosnjaci, krvavo su zavadjeni i nisu sami u stanju da ucine onaj presudni prvi korak ka neminovnom pomirenju i okretanju pametnijim stvarima od mrznje. Politicari su cvrsto ukopani u svoje busije nacionalnih interesa pa ni od njih narod nema nikakve koristi. Ocekivalo se da ce Srpsko gradjansko vijece Mirka Pejanovica uciniti nesto na ovom planu, ali je sve zapelo na tvrdoglavoj nepopustljivosti paljanskog rezima i njegovoj nespremnosti za bilo kakav dijalog, te Pejanovicevoj uskoj vezi sa Izetbegovicem.

U medjuvremenu su hiljade i hiljade, uglavnom najsposobnijih Gorazdana, otisli iz svog grada, da bi u Sarajevu, ali i dalje sirom planete, potrazili uslove za bolji zivot. Pred ovom cinjenicom zvanicna bh. politika uporno zabija glavu u pijesak, tvrdeci cak i suprotno. No, istina je samo jedna: zivot sve brze curi iz Gorazda. Jer, ko da zivi u gradu koji je od Sarajeva najblize bosanske teritorije (po Daytonu) udaljen stotinu i vise kilometara!

Odlaze Gorazdani, i to IFOR-ovim konvojem. Naime, dok iz Sarajeva u Gorazde u jednom konvoju moze najvise trideset vozila, broj ljudi i vozila koji odlaze iz Gorazda ka Sarajevu i dalje nicim nije ogranicen. Slucajnost? Administrativna greska IFOR-a? Dogovorena politika medjunarodne zajednice i bh. drzave? Ili sve pomalo?

Bilo kako bilo, Gorazdani su siti trgovine koja puca preko njihovih ledja i zivota. Zato i odlaze.

DRAGAN STANOJLOVI