TUDjMANOVA RIZICNA IGRA
AIM, ZAGREB, 26.5.1996. Na Hrvatsku se vrsi snazan pritisak, s pokusajem mijesanja u unutrasnje stvari, koji nema usporedbe u diplomatskoj povijesti. Ovu zacudjujuce ostru ocjenu, koja bi obicnom hrvatskom smrtniku mozda nakopala na vrat i optuzbu da je defetista, izrekao je Franjo Tudjman. Ucinio je to na skupu 130 najvisih drzavnih duznosnika, hrvatskih ambasadora , celnika opozicijskih stranaka, glavnih urednika drzavnih glasila...
Svi oni cinili su dva dana proteklog vikenda Predsjednicko vijece, "savjetodavno" tijelo koje drzavni poglavar saziva kada hoce i u stastavu kakvom hoce. Idealno, reklo bi se, za razmatranje delikatnih tema u kojima je drzavna politika podbacila, i o cemu nije uputno otvarati redovitu raspravu. Tema koju je ovaj put odabrao Tudjman, upravo je takva: novo odgadjanje prijema Hrvatske u Vijece Evrope, do kojeg je doslo poslije vise od tri godine uzaludnog cekanja na pozitivan odgovor. Kolika je vaznost dana ovome pitanju, govori ne samo nesvakidasnji broj sudionika, nego i odustajanje od jednog cvrstog pravila - sjednica nije bila zatvorena za javnost, stovise Hrvatska je televizija opsirno izvijestila o Tudjmanovom govoru i ponesto o izlaganjima ostalih. Po svemu sudeci, javnosti su i bile namijenjene osnovne poruke skupa.
Osnovna teza Tudjmanovog izlaganja je da je Hrvatska ostavljena pred vratima Vijeca Evrope zato sto je se zeli trajnije izgurati iz Evrope i ostaviti na Balkanu, u nekom redizajniranom obliku bivse Jugoslavije. Pokrijepio je to tvrnjom da se svakodnevno odrzavaju medjunarodni sastanci na drzavnom, medijskom, sportskom itd. planu, na kojima se razgovara o tome, sto je vjerojatno novost i za najupucenije ljude iz drzavnih glasila. Tesko je povjerovati da i oni ne bi objavili indiskreciju o nekom takvom ssastanku, jer su svojedobno i posve neobavezna razmisljanja u nekim znanstvenim krugovima na Zapadu o reintegraciji jugoslavenskog prostora, dobila smjesta vristeci publicitet. Osim toga, mora da u drzavnim medijima vlada prava konfuzija u pogledu percepcije hrvatske pozicije u svijetu. Jer, ako je Tudjman sve donedavno tvrdio da je Hrvatska izgradila na vojnom "cudu" cvrst i postovan polozaj u svijetu, cak i "partnerstvo" sa SAD - sto je inace izraz koji Amerikanci upotrebljavaju za niz zemalja, uz ostale i za BiH - ako je, dakle, sve tako dobro, kako onda uvjeriti citatelje da su se protiv Hrvatske urotile sve najvaznije zemlje u Evropi, i sire.
A upravo je to u svom vikend-izlaganju ustvrdio Tudjman. Rekao je da su Velika Britanija, Francuska, Njemacka i Italija, koje su u svemu drugome razlicitih interesa, suglasne bas u suprotstavljanju aktualnoj hrvatskoj politici i vlasti. Razlog tome hrvatski predsjednik vidi u njihovoj "kivnosti" na Sjedinjene Drzave zbog efikasnosti u BiH i zbog visoke uloge koju su dodjelile Hrvatskoj, ali je dodao da i medju prijateljskim Amerikancima ima onih koji se pridruzuju ovakvom evropskom ponasanju. Da se ne radi o afektivnom neraspolozenju prema zapadnim zemljama, vidi se odatle sto su one po Tudjmanu otpocetka bile - tu je uvrstio cak i Njemacku - protiv stvaranja hrvatske drzave, optuzjuci nju, a ne Milosevica za razbijanje Jugoslavije. A kada je Hrvatska ipak nastala, ocekivali su i zeljeli njen poraz i nestanak. Sve to je, sto je najvaznije, po hrvatskom predsjedniku, dio dugog povijesnog kontinuiteta, Hrvatska je uvijek bila priljezna Evropi, a ona joj je uzvracala imperijalnim osvajanjima i izopcavanjima. Tako je ostalo do danas: jedina "pmoc" koju je Hrvatska dobila od svijeta bio je plan Z-4.
Da li ovo ljutito otresanje Tudjmana znaci njegovo povijesno "ne" zapadnim zemljama nakon razocarenja u Vijece Evrope, ili on naprosto trazi dovoljno dobro objasnjenje i opravdanje za taj fijasko hrvatske diplomacije i njega osobno? Vjerojatno je da odgovor ne znaju ni brojni referenti koji su na dvodnevnom non- stop vijecanju (u Predsjednickim dvorima sluzen je i rucak) marljivo razradjivali Tudjmanovo uvodno izlaganje, apsolutno se slozivsi da je za nerpimanje Hrvatske u Vijece Evrope odgovorna Evropa a ne ona. Tudjman je mozda i namjerno pustio nesto magle - i pored dosad najostrije kritike na racun Vijeca Evrope, on nije najavio zaokret u hrvatskoj politici prema njemu - kako se ne bi vidjelo da je njegova pozornost zapravo okrenuta drugdje. Najostrija njegova primjedba Zapadu bilo je "mijesanje" u unutrasnje stvari Hrvatske, a cuje se da su se posljednjih dana u tome posebno iskazali Amerikanci. Pristali su da se kriza u Zagrebu, gdje HDZ vec vise od sest mjeseci odbija predati vlast opoziciji, bude rijesena ne regularnom smjenom vlasti nego raspisivanjem izvanrednih izbora.
Ali ultimativno traze od Tudjmana da se unaprijed obaveze da opet nece opstruirati rezultat izbora i izazvati novu krizu u primopredaji vlasti. Za hrvatskog predsjednika - koji se inace voli hvaliti sigurnim uspjehom na narednim izborima - ovo je sasvim neprihvatljivo. I to ne samo zbog nasiroko poznate osobne tastine, sto je zacijelo glavni razlog velike proljetne harange protiv "neposlusnih" nezavisnih medija. U igri su mnogo ozbiljnije stvari, jer tajne ankete sto ih ubrzano narucuju i Tudjmanova stranka i opozicija - ali ih nitko ne objavljuje - govore o stalnom i rapidnom padu popularnosti vladajuce stranke. Navodno je posljednje istrazivanje pokazalo da je uz HDZ jos samo 20,5 posto naketirane populacije, a u Zagrebu, donedavnoj "tvrdjavi HDZ-a", niti 17 (16,7) posto. Ako su postoci i priblizno tocni, Tudjmanov manevarski prostor uzi je nego ikad. Ostaje mu ili sklopiti nekakav pakt o nenapdanju s opo9zicjom, sto ni poslije nisekratnih pokusaja nije uspjelo, ili okrenuti novi list i s uzarenih unutrasnjopolitickih tema paznju javnosti preusmjeriti na vansjku politiku.
U tom kontekstu Tudjmanov neocekivano star nasrtaj na Vijece Evrope moze izgledati, barem privremeno, kao dobar izbor. Premda je ova institucija predvorje svih znacajnijih evropskih i transatlantskih integracija cije clanstvo Hrvatska prizeljkuje, Tudjman ipak sebi moze dozvoliti cak i znatnije zahladjenje s njom. Pri tome bi mogao poci od onog istog sto se culo i u meritornim evropskim krugovima uoci posljednje odbijenice Hrvatskoj. A to je da su sada od vece vaznosti realizacija Daytonskog sporazuma u BiH, pa cak i izbori u Mostaru (ovome se moze dodati i reintegracija istocnih dijelova Hrvatske uz Dunav). Prebacivanjem na taj kolosijek, Tudjman kupuje vrijeme za rjesavanje nezagomilanih problema kod kuce, s mogucnoscu da uspjesi na hrvatskoj periferiji zatim budu kapitalizirani u metropoli.
No, u svemu ovome ostaje visoki rizik koji latentno zraci iz promjenjenog odnosa snaga na hrvatskoj stranackoj sceni. Sve dosad je, naime, osnovna snaga Tudjmana lezala u visokom politickom kontu kod kuce, s kojim se mogao upustati u vrlo riskantne, ponekad vratolomne, pustolovine na svjetskoj diplomatskoj sceni. Treba se podsjetiti da je on uoci potpisivanja Washingtonskog sporazuma doslovce visio nad provlaijom, navodno su tada posebno Amerikanci inzistirali da ga se "makne", ali s jakim zaledjem kod kuce on je to lako prebrodio. Sada, medjutim, takvog zaledja vise nema, stovise Tudjman je prisiljen na riskantnu rasprodaju dionica u vanjskoj politici da bi sacuvao glavnicu u unutrasnjoj.
Hoce li on u toj novoj igri s rizicno povecanim brojem kombinacija znati vuci prave poteze, ili ga negdje ceka opasna greska, uskoro ce sam otkriti.
MARINKO CULIC