KONACISTA I BESKUCNICI

AIM, ZAGREB, 24.5.1996. Jednom je netko rekao da ljudi u Hrvatskoj vjeruju u bolje sutra samo zato sto im je sada toliko lose da losije ne moze biti. Iako to sutra nema velike sanse da brzo svane. Pogotovo za 250 tisuca ljudi koji zive od socijalne pomoci i za jos 500 tisuca koji se vuku od nista do nista, ali jos nisu sluzbeno oni koji nemaju bas uvijek sto za jesti. Doduse, tesko je znati kako zive, osim ako i nama nije tako, jer nisu zanimljivi za medije. To postaju tek kada otac ubije zenu i susjeda, siluje majku i kcerku te zadavi svog oca. Tada se, eto, ispostavi da su zivjeli u baraci pored smetlista, bez grijanja i vode, sa 700 kuna mjesecno, sto novinar najcesce uvali, onako, da se bas ne vidi da je to to.

Paradoksalno, nesto se vise zna o zagrebackim beskucnicima kojih ima najmanje cetiri tisuce. Pretpostavlja se da ih je vise. Tocan broj je tesko reci, jer mnogi nemaju papir koji dokazuje da postoje. Nema niti sluzbe koja se bavi njima. Takodjer, napustaju mjesta i sele se da bi im bilo bolje, sto obicno ne bude. Neki cak nadju posao, pa se negdje skuce. Na zalost, takvi su rijetki. Umjesto njih dolaze drugi ljudi koji se isto tako jednom sele, ali se rijetko vracaju. Oni koji se ne sele, a zilavi su i ne umiru od bolesti i gladi, uz malo srece dobiju od grada krevet u jednom od dva konacista za ljude bez doma ili ga, pak, sami placaju. "E, mladicu moj, ja tako veS 11 godina" - kaze Dragutin, bivsi vozac bivseg sefa, bivsi robijas, bivsi muz i bivsi otac, sadasnji siromah i aktivni pijanac. "Svaki dan stojim kod kioska, e bas tog, i zimi i ljeti, ruku malo iskrivim, podvijem je pod kaput, malo se i ja nagnem, kao ono, znas ... i prosim. Vide ljudi da mi nije lako, znam se ja skutriti i izgledati jadno i tuzno, pa mi onda daju. Znam uzeti za dan i 200 kuna. Platim krevet, nekad nesto pojedem, a ostalo zapijem. Sto cu, nista mi nije ostalo! Ni meni ni mom prijatelju Pepiju."

I tako, za nekoliko tisuca ljudi bez doma drzava ima samo jedno prenociste, koje je jos 1943. izgradio Pavelic. To je u Ulici Grgura Ninskog iza hotela Esplanada. Tamo moze nociti oko 80 ljudi. Sef je Pavlina Miroslav iz Crvenog kriza grada Zagreba. "Skupo je sve to odrzavati. Svaki dan posteljina treba biti cista. Sve rezije sami placamo, od novaca onih koji nam plate, ali takvih je malo. Zato sve izgleda bijedno". Baraka je u raspadu, pa se netko dosjetio da bi trebalo napraviti novu. Kako mnogi koji stanuju u tom prenocistu prose na ulici, drzava je odlucila preseliti sve to negdje u predgradje.

Osim kreveta, drzava ne daje nista. Nitko od njih nema socijalno, a sve moraju placati kao i oni koji imaju novaca. Ako je netko bolestan, postoji sansa da ne ozdravi. Razlog: nemas para, umri. Primjerice, Zeljko Sobot je dobio otkaz prosle godine. U Zagrebu zivi 12 godina. Prije toga je radio u Francuskoj. "Imam gangrenu i prezivio sam dva infarkta. Nedavno me opet uhvatilo srce. Grcio sam se na podu. Pozvali su hitnu. Dosao je lijecnik i izvadio injekciju. Pitao me imam li socijalno. Nemam. Onda moram platiti 120 kuna. Kazem mu da nemam ni to. Onda nista, rekao je lijecnik, spremio injekciju i otisao". Osim katolicke udruge "Kap dobrote" nitko ne brine o ljudima bez doma. A Zagreb je jedini glavni grad u srednjoj i zapadnoj Evropi koji u svom centru nema organiziranu pomoc za beskucnike. I kada umru, kao da je umro komarac.

Postoji jos jedno prenociste, u Heinzelovoj ulici u bivsem Radnickom domu, ali je privatno. Drzi ga bivsi ugostitelj Milivoj Prugovecki. Tamo je mnogo urednije i tko hoce u njemu spavati mora platiti. Cijena je ista kao i kod Esplanade, oko 25 kuna, s tim da su uvjeti mnogo bolji. Tko hoce moze cijeli dan biti u krevetu. Postoji i mali sank, par stolova i stolice. Za razliku od barake Crvenog kriza gdje zive ljudi koji vole malo vise popiti, koji su bolesni (najcesce od epilepsije) ili su robijali zbog kradje ili ubojstva, u ovo prenocistu dolaze izbjegli iz Bosne i Hercegovine, zatim ljudi iz drugih gradova koji nemaju gdje biti par dana ili pak oni na radu u Zagrebu, ali s malom placom, pa im je sve ostalo skupo.

Ali znamo da svi ne spavaju u dvije tri barake sto postoje u gradu za te ljude, vec u vagonima, a danju se voze tramvajima, prose na ulici ili sjede na klupi u parku i hrane golubove, ako imaju s cim. Po zakonu se u vagonima ne smije spavati, pa ih policija vise puta tjedno izvodi ispred vagona i tada ih tuce. To se dogadja nocu. Svjedoci iz obliznjeg prenocista Crvenog kriza iza hotela Esplanada, gdje zivi Dragutin, kazu da sve odzvanja od batina i jauka. Kako je noc i tisina, sve se jace cuje. I kako pendrek udara, i kako ljudi bjeze. Cuje se i plac djece, jer nisu samo odrasli u vagonu. Ali to policiju ne smeta. Ujutro se na zemlji pored vagona mogu vidjeti krv i bljuvotina. Cak i komadi odjece, igracaka, dvije tri krpe i zavezljaj, ali i to je rijetko, jer se sve brzo razgrabi. I sve to par koraka od Esplanade. Medju njima je najvise ljudi bez domovnice, pa se o njima najvise zna. Kako preko dana dolaze ispred barake Crvenog kriza na malo razgovora, a unutra ne mogu jer to treba platiti, tako se zna kada je tko dobio vrit u rit, a kada izgon iz Hrvatske.

Prica pocinje uvece kada se netko od susjeda zali na "one kaj smrde" i dolaze se ugrijati (dok je bila zima) u Importane centar pored glavnog kolodvora na Trgu Kralja Tomislava. Zima k'o zima, a ljudi k'o ljudi, vole biti u toplom. Medjutim, kada policija dodje, kaze im da ne smiju biti tu gdje jesu, da se ne smiju grijati. Zanimljivo, policija voli tuci pred publikom, koja to gleda i suti. Ako policija ne dodje odmah, onda ih saceka kod vagona, pa ih tamo tuce. Nekada dodju i specijalne jedinice, ali ne da gledaju vec da tuku. Kako rata vise nema njima je dosadno, pa im je drago kada su u formi.

Osim vagona postoje i velike betonske cijevi koje sluze za kanalizaciju. Srecom jos nisu iskoristene, pa su mnogima jedini krov nad glavom. Zimi je teze, i dalje se zivi u cijevima, ali pod zemljom. Naime, postoje kanali kojima se dolazi do tih cijevi. Zbog straha od policije jasno je po sebi da je to tajna. Od covjeka koji je u cijevima zivio pola godine saznali smo da se tamo nalaze citave familije. Takvih cijevi je najvise na Borongaju i Pescenici.

Znamo i to da se oko pet tisuca obroka svaki dan sprema u 16 puckih kuhinja. No ne zna se koja je od koje gora. Iznimka je javna kuhinja Sestara Milosrdnica na Sv. Duhu kucnog broja 20 i nesto. Od raznih evropskih donacija svaki drugi dan dobivaju hranu koja se ukusno pripremi, pa je tamo od jedan do dva poslije podne mali raj i velika guzva. Tko moze odoliti zovu jogurta od jagode, pohanim purecim sniclima, izobilju kruha i krumpira u prahu, a sve to zaliveno casom svjeze i hladne vode? To je bio meni prve srijede u maju. No, tko zeli, moze prije umakati suhi kruh u cuspajz u puckoj kuhinji u Gundulicevoj ili na Kaptolu, gdje ima starih brojeva "Unprofor News" i "Glas koncila" da ih podsjeti i utjesi da ce "prije deva kroz iglene usi, nego bogatas u raj".

Ostali beskucnici nemaju te srece da se o njima pise, iako je slicno i u ostalim gradovima Hrvatske. Naime, kontejneri su svugdje isti, i u Osijeku i u Zagrebu. A ono sto na televiziji govore o prosjecnoj placi od 800 DEM, samo znaci da se tim novcima moze kupiti isto robe kao prije tri godine za 200 DEM. Nista drugo i nista vise.

Broj onih koji zive u bijedi porastao je od 1991. za 500 posto, a onih koji su zadovoljni kako zive ima jedan posto. To se kaze u istrazivanju sto su ga proveli Privredni vjesnik i Studio Weber po narudzbi Hrvatske gospodarske komore u maju i lipnju prosle godine. Takodjer je napravljeno istrazivanje na katedri za Sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koje govori o tome koje su vrijednosti u Hrvatskoj od 1991. do danas postale dominantne. Time se moze objasniti i odnos drzave, ali i sugradjana prema ljudima koji nemaju nista. Kaze se da je od

1. do 1990. osnovna vrijednost u drustvu bila ono sto se zove altruizam. Doduse, krajem osamdesetih vec se nazirao novi zivotni stil koji se moze nazvati - gledanjem svoga posla. Karakterizira ga sebicnost i slabija osjetljivost za druge. Ako je dovoljno razvijen, moze biti okrutan. Njegov korijen je u strahu i u odnosima nepovjerenja i konkurencije koji vladaju u drustvu ciji je smisao profit i gola moc. No ne moze se reci da li je to uzrok ili posljedica pretvorbe drustvenog vlasnistva koja se dogodila. Vjerojatnije je da je sve to islo paralelno.

U svakom slucaju, vlast likuje kako je broj ljudi sa socijalnom kartom manji nego prosle godine, a opozicija opet likuje jer je otkrila da stopa nezaposlenosti iznosi 17,8 posto, sto je za 2 posto vise nego prosle godine. Tko laze, zna se. No, to nije utjeha za beskucnike i siromahe ciji je broj svakim danom sve veci i veci. Iako je prema istrazivanju "Privrednog vijesnika" Hrvatima mnogo vaznija jednakost i socijalna pravda (62 posto) od slobode i demokracije (38 posto), prema stanju stvari nije im vazno ni jedno ni drugo.

ALEN ANIC