SARAJEVSKA NASELJA POSLIJE PRIPAJANJA FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

CUDOVISNE IGRE SA LJUDIMA

AIM, SARAJEVO, 23.05.1996. Bar uzoj umjetnickoj javnosti ime Olivere Varagic ne moze biti nepoznato. Do pocetka rata u Bosni i Hercegovini bila je umjetnicki direktor svih najvaznijih i najslozenijih projekata Televizije Sarajevo, za sta je ova kuca dobila brojna i zasluzena priznanja. Rat ju je zatekao u svom stanu na okupiranom dijelu Grbavice i uz svu svoju licnu patnju provela ga je cuvajuci i stiteci brojne muslimanske porodice. Oslobadjanjem Grbavice i njenim pripajanjem Federaciji Bosne i Hercegovine krenula je na svoje radno mjesto u Televiziju. Docekao ju je otkaz, datiran jos sa 1993. godinom, upozorena je na strogo ograniceno kretanje u svojoj nekadasnjoj firmi...

Bracni par, doktor Josip i doktorica Biljana Vincetic, rat su takodje proveli na Grbavici, radili u tamnosnjoj ambulanti, svoj posao kako tvrde preostali Grbavicani obavljali na izuzetno visokom profesionalnom i etickom nivou. Sada su nakon tranzicije vlasti dobili otkaze, mada u Sarajevu stanje sa zdravstvenim radnicima nikada nije bilo teze...

Medicinski tehnicar Brankica Sljivo radila je u Domu zdravlja Ilijas. Najprije je sa svog radnog mjesta smijenjena i ponizavajuce prebacena u cistacice, a zatim je i to mocnicima bilo malo, pa joj je bez ikakvog obrazlozenja receno da ne moze vise dolaziti na posao...

Ovakve, slicne ili mnogo drasticnije primjere sa reintegrisanih sarajevskih podrucja mogli bi nabrajati do u nedogled. Ovdasnje politicare i ne vrijedi podsjecati na brojna obecanja davana ljudima uoci preuzimanja vlasti od Republike Srpske - da ce im biti garantovana sva imovinska i druga prava, sloboda kretanja i puna politicka ravnopravnost. Obecanje, kaze narod, ludom radovanje, a ono je pogotovu tako ako vam ga politicari daju. Jer, vise se gotovo i ne krije, sve ono sto se desavalo na Grbavici, Ilidzi, Vogosci, Ilijasu i Hadzicima cinjeno je uz mig i blagoslov ovdasnjih najvisih politickih celnika. Otuda i brojna nasilna useljavanja u stanove, njihove pljacke i cerupanja, pripremljene kolone za upade tudje kuce ili stanove.

Tuzni povratnici

Posljednjih dana bilo je prijatno na sarajevskim ulicama ponovo vidjeti mnoga poznata lica iz oblasti umjetnosti, nauke ili biznisa. "Vraca se stara sarajevska raja" - u svom zargonu euforicno su govorili mnogi dobronamjerni gradjani. Vracaju se sa namjerom da bi zauvijek ostali, doveli svoje porodice, prekinuli zivot u tudjini. Tako su bar zeljeli i namjeravali. Ovdje su, mislili su, svoji na svome. Ali od gradjanske radosti i dobrodoslice koristi nema, jer su ti isti povratnici kod nadleznih organa nailazili na zidove cutnje, otvorenog prezira i politickih insinuacija. Ako su trazili svoje stanove nerijetko su dobijali odgovor: "neka vam ih Karadzic i Mladic daju"; ako su pitali za posao mogli su dobiti tek rjesenje o otkazu, najcesce ni do svoje radne knjizice nisu mogli dospjeti. Primjeri idu do apsurda i grotesknosti. Recimo, vraca se zena i trazi svoj poslovni prostor. "Cetnikuso, govori joj novokomponovani stranacki mocnik, zar si se usudila da dodjes u ovja grad. Znas li kakve je sve izjave tvoj muz davao protiv ove zemlje". Ne, zena zaista ne zna, od tog istog muza razvela se prije petnaest godina, ona sa djecom zivi u Sloveniji, on negdje u Srbiji, poslovni prostor bio je njeno vlasnistvo. Svejedno, do svoga prava zasigurno zadugo nece doci. I sta tim ljudima preostaje drugo nego da poslije visednevnih potucanja i ponizavanja puni gorcine i jada skupe svoje krpe i zauvijek napuste Sarajevo. Iskustvo su izvukli - ako se moze zivjeti od vazduha i vode, spavati na zemlji, a nebom pokrivati onda "Dobro dosli u Sarajevo".

Rafinirano etnicko ciscenje

Pred najvisim medjunarodnim organima Sarajevo i vlast u njemu najkrupnije su politicke poene dobili zbog svoje multietnicnosti, multikulture i multikonfesionalnosti. Po tome ne samo sto su se drasticno razlikovali od Republike Srpske i "Herceg-Bosne", koji su svoj posao etnickog ciscenja temeljito i krvavo odradjivali, vec su uzimani kao primjer mogucnosti zajednickog zivljenja i vizije ponovnog stvaranja gradjanske drzave. Ogromna politicka podrska, vojna i materijalna pomoc dobijena je bas zbog toga. No, kako je vrijeme odmicalo tako je i sve ono sto je krasilo ovaj grad postepeno iscezavalo, svi oni multi-multi atributi kretali su prema nulti-nulti smjeru. Preostali Hrvati u gradu uporno i bez nekog efekta zale se na svoj podredjeni polozaj, Srbi su se uvukli u svoje misije rupe i njihov glas se uopste i ne cuje. Sva iole zancajnija radna mjesta rezervisana su za Bosnjake Muslimane u kojima je kriterij sposobnosti neuporedivo manje vazan od stranacke podobnosti. To je realnost, sve drugo iluzija i pored prividnog politickog i daljeg zalaganja za multietnicku Bosnu pozicije, i istinskog zalaganja opozicije koja nema nikakvu moc odlucivanja. U takvoj atmosferi, koja je daleko od bilo kakve, a pogotovu gradjanske pravne drzave, u kojoj sila potiskuje zakone, a vlada licna i imovinska nesigurnost, ljude i dalje i pored mira hvata beznadje i zelja za odlaskom. Iz ovog grada u bukvalnom smislu gradjane ne tjeraju niko, osim grubog shvatanja situacije i dugorocne bezperspektivnosti. Nece ih doduse ni zadrzavati niko

• pa, toliko jos izbjeglica jedva ceka da uskoce u stanove, zaposjednu sve ono sto se decenijama i mukom sticalo. Jedan suptilniji i rafiniraniji proces etnickog ciscenja tako se i u Sarajevu sve vise odvija.

Neefikasna zastita ljudskih prava

Gotovo da ne prodje nijedno izlaganje ovdasnjih politicara, a da se ne pomene kako je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove najbitniji preduslov reintegracije Bosne i Hercegovine. Po uhodanom sablonu pominju se tada Stolac, Capljina, Jajce, Bugojno, Vares i jos neka manja mjesta. Sarajevo i ne pominje niko, a najmanje 100 hiljada njegovih zitelja svih nacionalnosti od 1992. godine do danas napustilo je ovaj grad. Da li je to slucajno ili se njihov povratak i ne zeli, pogotovu sto se zna da je sada nacionalna struktura stanovnistva bitno drukcija od one predratne te da se i ovaj grad postepeno, ali i sve izrazitije nacionalno homogenizira? Moguce da je sadasnjoj vlasti upravo to stvarni i pravi cilj.

Slucajevi nakon pripajanja vise sarajevskih naselja Federaciji Bosne i Hercegovine to samo potvrdjuju. Cinjenica je da je ogroman broj pobjeglih Srba sa ovih podrucja naseo Karadzicevoj propagandi i vandalskim paljenjem objekata ostavio za sobom strahovito ruznu mrlju, ali i ovima koji su casno zivjeli i ostali na svom tlu ne cvjetaju ruze. Jednostavno, oni su nepozeljni i tamo i ovdje, ne mogu imati povjerenje u institucije sistema, policiju, pravosudje, prepusteni su na milost i nemilost opstinskih ili drugih vlastodrzaca. Za svoju zastitu oni ne mogu racunati ni na Helsinski komitet za ljudska prava ili ombudsmene, jer je izvrsna vlast ipak u necijim drugim rukama. A bez toga, osim razumijevanja i dobre volje, i ove institucije malo sta vise mogu uciniti. Najbolje to ilustruje sljedeci primjer. Naime, kada su se poslije niza grubih krsenja stambenih prava ombudsmeni obratili Drugom korpusu Armije BiH dobili su od njih sljedeci odgovor: "Armija BiH je vec izgradjena institucija gdje se u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima rjesavaju stambena pitanja njenih pripadnika. Uplitanje bilo kojeg organa u ovaj sistem znaci narusavanje sistema rukovodjenja i komandovanja u Armiji, sto mi kao institucija ne mozemo nikome van sistema Armije dozvoliti."

Po svojoj bahatosti i ignorisanju prava tesko je naici na grublji primjer od ovog. A dok stvari tako teku dotada i ne moze da cudi sta se sve i u Sarajevu, a i van njega desava.

MLADEN PAUNOVIC