KARLOVAC:

ANATOMIJA NESRECE

AIM, ZAGREB, 15.5.1996. Nakon sto se dogodila vojna akcija proslog ljeta, karlovcani su naivno povjerovali da ce sve biti kao nekada ili da barem nece biti kao sto je do sada bilo. Vjerovali su da ce napokon stvari doci na svoje i da ce se ono sto se zove normalan zivot na mala vrata dosuljati i u njihov grad, jer su razlog svemu ruznom sto ih je snaslo vidjeli u ratu i "ludim Srbima", a nimalo u posebnoj vrsti vlasti koja svoj zivot crpi iz smrti i nesrece drugih. Totalitarna kontrola i razni oblici represije i kriminala postali su sum pozadine, nesto bez cega je neobicno zivjeti. Male place, jadan zivot, ubojstva te pljacke kroz pretvorbu, djeluju kao rinfuz pameti. Karlovcani polako shvacaju da razlozi ni izbliza nisu onakvi kakvima su ih zamisljali. Zive losije nego prije, vise ih je strah nego prije, tise pricaju, vazu svaku rijec i okrecu se oko sebe kao da nisu pri cistoj, a Srba ni za lijek. Pa kako onda?

Dolazi im u glavu da zive kontinuitet mraka. Na mjesto omrazenih Srba dosli su neki drugi ljudi. Umjesto reformiranih komunista, dosli su nereformirani, koji ne haju ni za sto vec samo za svoj dzep, a uz to nisu prohodali na betonu vecna seoskom drumu, a on je zarazan. Tako kradja nije kradja, vec dio autogenog treninga, a ljudski zivot je, kao u Kolarovoj "Brezi", manje vredniji od dobre junice (citaj: dionice), dok je opca propast ona divna muzika koja govori da na svijetu pravde ima. A kako bi i drugacije bilo kada je od 260 zaposlenih u karlovackoj zupaniji svega desetak rodjenih u tom gradu, a tek manji dio u gradu uopce.

Ono sto se zbilo premasilo je mnoga crna ocekivanja, pa se cak i dobrovoljcima iz 1991. ne pise dobro, jer ih vlast odbacuje kao staru krpu, nakon sto su odigrali rolu koja im je namijenjena. Lokalni heroji sve glasnije govore da bi sada bili na Dedinju da su se borili pod drugom zastavom. Naime, sto su napravili, napravili su, sada je vrijeme da usute. Mnogi to shvacaju doslovno, pa su lokalne novine pune prica, posebno na mjestima gdje se obicno nalazi crna kronika, jer se prosjecno u Karlovcu i okolici ubija svaki mjesec oko desetak vitezova. Ne vjerujemo da zbog toga vlast trlja ruke od srece, ali vjerujemo da joj je katkad milo oko srca.

Naime, kada je s jeseni s pocetka rata stigla naredba iz samog vrha vlasti da se sto vise kuca u kojim su zivjeli Srbi u Karlovcu i okolici digne u zrak, kako se ne bi imali na sto vratiti, te da se preostale Srbe strecne i ponuka na odlazak, za tu necasnu rabotu bilo je i dobrovoljaca medju dobrovoljcima koji su vjerovali da cine dobru stvar, a danas ovise o milosti onih koji su im dostavljali zadatke, jer im caskom mogu pakovati. Primjerice, mogu im zivot dotjerati do tocke kada im preostaje tek prst na celu ili prst na orozu.

U svakom slucaju, ljudi se ubijaju na razne nacine, ali samo je jedan razlog - bijeda. Nedavno su tri dobrovoljca u noci punoj mjeseca rijesili temeljno filozofsko pitanje, ono o samoubojstvu. Zivot im se zamjerio, pa hajde da se ubijemo. Nema stana, nema posla, nema nicega, samo je mrak vjecan. Isto je ucinio Branko Trgovcic iz Duga Rese, ostavivsi iza sebe zenu i dvoje djece u stracari punoj buha, bez posla i kruha. Dali su mu stan, pa su mu ga uzeli, jer je, eto, gradonacelnik odlucio stanove podijeliti svojoj rodbini. Prica ima tusta i tma. Jedan se vitez iz Karlovca ubio iz ocaja jer ga nitko ne prihvaca, a i nema od cega zivjeti. Sa sobom je poveo i svoju zenu. Eto sto sve moze jedna kasikara. Zanimljivo, kada se ubiju opcinstvo kaze da su prolupali, posebno oni koji su u dvije tri godine presli put od opanaka do Diora.

I tako, ubojstva vojnika postala su posast, na sto lokalni gaulajteri vise cak ni ramenima ne slijezu. Tek tada se sjete da i takvi ljudi postoje, te udovici dadnu nesto para, djeci kupe slatkise, samoubijenom vitezu naprave spomenik ili nesto slicno, kapnu hrvatsku suzu i - to je to. Ponekada kazu dvije tri fraze o onima bez kojih bi mi ... truc truc ... itd, itd.

Primjerice, nedavno je jedan junak karlovacke obrane napisao pismo svom dragom predsjedniku u kojem se zali na teske uvjete zivota, jer mu je Domovina dala figu, a on njoj sve sto je imao. I Volvo i Hondu i svu ustedjevinu od 30 tisuca DEM i najmanje litru krvi. Ostao je samo stari Yugo.

Odgovora nije dobio, jer Predsjednika ocito ne diraju suze ratnih proletera. Cak ni ovakve recenice: "Kud god da krenem - izbivam patnik i kaznjenik. Trazim stan - dadu ga, pa ga uzmu. Trazim rijesenje za stan - ne daju ga. Uzimam podstanarsku sobu

• gazda kuce ne zeli hrvatskog vojnika, deloziraju me. Trazim pravdu, kazu - nema je. Pokucam na vrata - pogresna su ...".

U nastavku pisma moli dragog Predsjednika da politiku grada prepusti pametnim ljudima, neovisno o clanstvu u Partiji. "Time biste vratili vjeru u hrvatsku drzavu" pise dalje. Ne snalazi se u nepravdi i pita Predsjednika - "Sto da cinim dalje?". Trazi utjehu jer je povrijedjen i razocaran. I ne samo to. "Osjecam da bih mogao popustiti i uciniti nesto sto sam vec davno radio u domovinskom ratu". Ono prvo je jos moglo proci, ali ono o pametnim ljudima - nikako. Pogotovo jer je autor pisma clan Mesic & Manolic stranke HND.

Jedini oblik vlasti koji funkcionira u Karlovcu je represivni. Sudstvo gotovo da ne postoji, jer je izvrsna vlast preuzela i tu obavezu. Nekad zajednicka imovina dijeli se sakom i kapom, pa se lesinari kote brze no ikad. Braca i rodjaci poznatih hadezeovaca (Miroslav Kutle, brat Ivic Pasalica i Zlatka Canjuge) drze vecinski paket dionica u tri najveca poduzeca, te su broj zaposlenih prepolovili. U najboljem slucaju place.

U vecini karlovackih poduzeca radnici ne dobivaju novac po sest mjeseci, a samo u nekim se pokusalo strajkati. Mjesecni prosjek svjeze otpustenih s posla je oko 500, kojih je u Karlovcu blizu deset tisuca. Na podrucju grada jos je najmanje 12 tisuca izbjeglica, racunajuci Hrvate iz B&H, koji su dijelom naselili Kordun. Uglavnom nemaju od cega zivjeti niti sto proizvoditi, jer su karlovacka poduzeca ("KIO" & "Kordun") sve strojeve i tehniku iz Slunja, Vojnica i Vrginmosta (po novome Gvozda) jos u rujnu preselila u Karlovac, iako se znalo da je na redu naseljavanje prostora gdje su nekad zivjeli Srbi izbjeglicama iz Bosne & Hercegovine i ostalih dijelova Hrvatske.

"Vec dugo u Karlovcu politika nije pitanje programa i boljeg zivota vec interesa ljudi koji su dosli na vlast da ugrabe svoj dio kolaca, da se obogate i nestanu" - kaze M. K., vijecnik HSP u Skupstini Grada, uz SDU jedine opozicijske stranke u gradu, jer je HNS presao u HDZ, a liberali dijelom dijele vlast i cine isto sto i vladajuca partija. "Osnovno je pitanje je li netko sposoban ili nije, posten ili nije posten, preuzeti obaveze ozivljavanja grada, njegove slobode i financija. Karlovac je vec sada mrtav grad. Ukoliko se nesto brzo ne promijeni, ode grad u vrazju mater, zajedno sa svima nama. Ostat ce samo oni kojima je dobro bez ljudi. Samo, koga ce onda pljackati i otpustati s posla".

ALEN ANIC