DOBRODOSLE NOVINSKE SVADjE

AIM, ZAGREB, 9.5.1996. Prije svega nesto iz "vjeronauka": u uobicajenom govoru "istina je sklad neke izjave sa stvarnoscu", odnosno u intelektualistickom umovanju to je "i sama stvarnost koja se otkriva, koja je jasna, ocita duhu". Postoji takodjer krscanska istina, a ona je prihvacanje nauka Isusa Krista, tj. izrazava se u sinonimima - jer se istina razlicito moze i tu naglasiti - kao sto su pravednost, iskrenost, dobrota, obracenje, svjedocenje Evandjelja i sl.

Stoga me je jako zacudilo - a mozda i nije?! - relativiziranje dogadjanja oko nas kako je to uspio nametnuti u nedavnom TV parlamentu novinar g. C. G. Strohm, suprotstavivsi se toboze s "antimarksistickih pozicija" zahtijevanju da novinari moraju govoriti istinu, tj. da ne smiju lagati. Tako je zapravo pilatovski ponizio jedan od osnovnih postulata ljudske etike od kako postoji svjesni svijet, te se tako nasao na istom mjestu s onima koji su "svoju istinu" pretvorili u Apsolut, i na koncu stavio "maticu na vijak" - kako se to najcesce dogodi kad se ekstremisti prepoznaju. I onda se jos oprao mudrovanjem s pricicama iz vlastite profesije kako je presucivao intervjuirane opozicionare za bivseg komunizma u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj posebno, da ih zastiti od represije - kao da ne postoji i drugacija dilema u takvim "smazanjima": znaci, ispalo je da su tad kod nas tekli med i mlijeko i da je "samoupravljanje" bio sjajni pogodak Kardeljeva ideologiziranja!

Prema katolickom shvacanju, radi se prvenstveno o dokumentu Drugog vatikanskog sabora Inter mirifica od 1963. godine, a koji je ponavljan u razlicitim intrepretacijama do dana danasnjega sa sluzbenih crkvenih mjesta, "sredstva drustvenog saobracanja" kao sto su "tisak, radio, televizija i sl." spadaju u " zapanjujuce izume tehnike sto ih je, pogotovo u danasnje vrijeme, ljudski duh uz pomoc Bozju razvio iz stvorenoga svijeta".

Kako se, dakle, radi o vaznoj stvari za ljude, Crkva inzistira da se pri tome postuju "norme moralnoga reda", jer bez toga nema ozbiljnog drustvenog razvoja. Tu se prvenstveno misli na "pravo na informaciju", i pojedinaca i pojedinih skupina koje to ide po njihovom polozaju. U ispravno vrsenje toga prava jest istinita informacija. Ona se nikada nece kositi s ljubavlju koja mora biti prvo nacelu u odnosu medju ljudima; i kad se radi o npr. umjetnickom izricaju, o javnom mnijenju i sl. Po crkvenom sudu opasnost po istinu postoji u onim slucajevima kad drustvena sredstva saopcavanja pokrecu iskljucivo i samo tzv. ekonomski razlozi. Takodjer se drzavna vlast moze brinuti "da se iz lose upotrebe tih sredstava ne rode teske neprilike javnom moralu i napretku drustva", ali ce se autori koji na bilo koji nacin sudjeluju u "proizvodnji i prijenosu komunikacija" najbolje opremiti za svoj odgovorni posao ako "pristupe svojim profesionalnim udruzenjima koja ce svoje clanove - ako je potrebno ucinivsi ugovor o drzanju moralnog kodeksa - obvezati da postuju moralne zakone u poslovima i duznostima svoga umijeca".

Prema tome, osnovna je duznost novinarskog posla ne biti, kako nas narod kaze, laza i para-laza, odnosno ne presucivati osnovne informacije, ali i boriti se - kao istinit covjek u sebi

• za demokratska pravila ponasanja u drustvu i za opceniti napredak neke zajednice, drzave i sl. Demokracija nije samo floskula koja se cesto zna cuti u svacijim ustima - ona je za sada, izabrani po opcem politickom konsenzusu, jedini put prema opcem dobru u drustvu, bilo pojedinca bilo neke interesne grupe u njemu. Naravno, da je put u taj status razlicit i s posebnim naglascima - reklo bi se rijec je o mnogovrsnim istinama o tome - i da to treba postivati, jer se radi o bogatom odabiru ljudske slobode. Iz hrvatske svakidasnjice lako je ovo ilustrirati; argumenata za to ad hominem ima uistinu na pretek. Ovoga casa sve su, naime, "demokratske" strijele uperene u g. Nenada Ivankovica, odnedavno glavnog urednika Vjesnika te mu se zbog sadasnjeg politickog stava izvlace iz proslosti neki clanci koje je pisao u bivsim novinama propalog komunistickog rezima. Dakle, grijesi se u osnovnom pravilu ljudskog prosudjivanja koje je antidemokratsko u sebi, te se zbrajaju sto se obicno kaze kruske i jabuke. Ja se sa sadasnjim Nenadovim stavom u ocjeni hrvatskog drustva u mnogocemu ne slazem, kao sto se i on - predpostavljam ne bi slozio s mojim pogledima na to - ali, upravo zbog toga, treba biti istinit, tj. pravedan. Zaboravlja se da je on pisao, recimo, vrlo kriticki i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se tada - kad su olabavile cvrste ruke u Jugoslaviji nakon Titove smrti - spremno upregla u glasno propagiranje velikosrpstva, zajedno sa svim grlatima iz Beograda, ali i s onima koji su u Hrvatskoj slicno mislili. To je jedno, a drugo, na temelju jednog clanka koji mu se ovih dana neprestano podnosi "u racun" ne moze se okvalificirati sav njegov dugogodisnji rad u novinama i posebno njegovo pisanje o ondasnjem odnosu Katolicke crkve u Hrvatskoj i komunistickih vlasti. Nenad je "nesto" napravio u tome vremenu, sto je samo mogao osjetiti covjek koji je zivio u Crkvi i koji je ni onda nije smatrao jedino politickom opozicijom tadasnjem rezimu; naprotiv, uvijek je postojala bojazan da se u nju ne sjate ljudi koji su je trebali jer im se tog casa cinila politicki zanimljivom. Pa cak i kulturoloski. To je moglo dovesti do toga, ako bi to dugo potrajalo, da se Crkvi silom prilika ili neprilika, bolje kazati, zatvori prostor za njenu iskonsku misiju, koja je pogotovo tih godina bila potaknuta duhom Drugog vatikanskog sabora. Sjetimo se, s koliko je razrogacenih ociju bila docekana tvrdnja npr. danasnjeg akademika, a tad najpoznatijeg hrvatskog teologa dr. Tomislava Sagi Bunica, kad je "hrvatskoj javnosti" otkrio jednu jednostavnu evandjeosku poruku "da Isus Krist nije dosao spasiti naciju, nego pojedinca". I danas mnogima u Hrvatskoj koji su se zaintacili da od vjere naprave ideologiju, stane pri tom knedla u grlu. Zar na koncu nije upravo te dugotrajne prakse, jos od turskih vremena, postala zrtvom Srpska pravoslavna crkva, kad se prihvatilo hoces-neces da na njoj pociva srpstvo, pa onda logicki i - velikosrpstvo? To joj je danas glavna smetnja da se konacno pozabavi sa sobom i da se okrene Evandjelju iz kojeg je potekla. Ja sam, npr., za komunistickog vremena znao dozivjeti neugodnosti, primjerice u tome, kad su predamnom kao svecenikom - jer se to valjda podrazumijevalo?! - neki ljudi znali velicati ustase i njihove zlocine, te su se cudili kad sam se tome znao oduprijeti i pokazati potpuno drugacije razmisljanje. Itd... Crkvu su u tome vremenu uglavnom novine, posebno u Hrvatskoj zbog sluznickih odnosa prema Beogradu - u cijim se opet novinama, recimo u ondasnjem NIN-u moglo procitai sasvim dobrih analiza o vjerskoj problematici - tretirale s pozicija samoupravnog "prorostva"; to je bila kao neka "znanstvena" novina, da ce ona nestati iz drustva koje ce se polako otresti njezina "opijuma". Stoga ju se najcesce napadalo, ili su se izmisljali ekscesi, da bi se "samoupravnom covjeku" prokazala sva njezina "drustvena neprihvatljivost" i opasnost. Osobito se "pionirilo" sa Stepincevim slucajem, koji je, eto, bio jasan dokaz, za sve te "teze, antiteze i sinteze". Ivankovic je u tome vremenu uspio nametnuti sasvim drugaciji razgovor o Crkvi; ona je postala fenomen s kojim se treba racunati i o kojemu mora jedno drustvo povesti ozbiljnu brigu. I tkogod je tada pratio njegova pisanja, morao je osjetiti da se radi o covjeku koji se trudio da decentno pise o crkvenoj stvarnosti - pocevsi od toga da je upotrebljavao tocne crkvene termine, jer su nas do tada mnogi tzv. novinarski eskperti za Crkvu znali s te strane gadno uveseljavati, pa do njegova tada hrabrog sukoba, odnosno polemike s mocnim Jakovom Blazevicem. Po mojem sudu, pravo je cjepidlacarenje baviti se doslovnim sadrzajem ondasnjih njegovih clanaka, jer su i oni, uz ostalo, tad bili "umijece moguceg" kao mnogo toga sto. Nenad je tad otvorio po prvi puta u tadasnjim novinama, posebno u Danasu - kao sto su to ucinili ondasnji sociolozi Srdjan Vrcan ili Ivica Mastruko na znanstvenoj razini - ozbiljan javni tretman Crkve, ponekad i s krivih pozicija, sto je ljudski, priklonivsi se, uzmimo, njenom kritickom dijelu, koji je nastao ovdje i u Hrvatskoj nakon Drugog vatikanskog sabora, kao svugdje u svijetu.

To su cinjenice koje ne spadaju samo u tzv. bolje obicaje razmisljanja o necemu ili o nekome, nego bi trebalo biti jedan "vise" u poimanju demokratskih normi i postovanja istine bez koje su te norme mrtvo slovo na papiru.

Silno me je potom iznenadio u Vjesniku, ciji je glavni urednik g. Ivankovic, uoci Prvog svibnja moralna likvidacija po istoj duhovnoj matrici, ali iz razlicitog "oruzja", g. Ivana Zvonimira Cicka, hrvatskog uglednika i predsjednika Hrvatskog helsinskog odbora (HHO). Tu se, naime, tvrdi da te novine imaju materijal po kojemu se moze vidjeti da je Cicak bio jos od 1966. godine - suradnik UDBE!? Cicka poznajem gotovo od tih dana - prvi je njegov "govornicki" nastup bio u Vinkovcima, gdje sam kapelanovao, upravo negdje tih godina - godinu ili dvije kasnije

• pred mladim Vinkovcanima, slusacima tadasnjeg vjeronauka za mlade. Mogu dvije stvari sa sigurnoscu potvrditi: Cicak je oduvijek bio angaziran katolicki svjetovnjak, kojega na neki nacin nije "htjela" Crkva jer joj je dosadjivao upornom dosljednoscu u konkretnim pitanjima o "prilagodbi" spram suvremenog svijeta. I njegovo je domoljublje bilo neupitno; doduse sazrijevalo je kao i svakog ozbiljnog covjeka i bilo je na neki nacin, kako se to kaze, slojevito, dok upravo kroz ovaj razvoj nije postalo onim sto je danas: kriticka savjest mlade hrvatske drzave na njezinu putu u demokraciju, nakon iskustva razlicitih opakih totalitarizama koje su samo u zadnjih stotinu godina u vise varijanti dozivjele jedne te iste generacije hrvatskih gradjana. Svaka druga konstrukcija, kao i ona zadnja u Vjesniku jednostavno ne "drzi vodu"; cak iz svima poznatih cinjenica o Ivanu Zvonimiru Cicku: da je bio jedan od lidera studentskih gibanja sedamdesetih godina, da je odrobijao "za Hrvatsku" nekoliko godina u proslom rezimu, da je stalno bio meta represivnog komunistickog aparata, da je bio dugi niz godina bez posla, odnosno da se u tome morao sam snalaziti, da je bio bez pasosa itd.

Ocito je kod nas novinstvo upalo u kampanju obracuna; to je tocno ono sto ide na ruku sadasnjoj hrvatskoj vlasti: da se pod slobodu medija podvali medjusobni medijski rat ciji ce konacni rezultat biti - difamirani ljudi. Doci ce se, naime, do tog stanja da ce obican covjek odmahnuti rukom i reci: "Svi su oni isti!". Taj svaciji "jucer" - a tko ga nema? - jest dobrodosla prilika da se "danas" razvagane vlastodrzacki paraziti koji gotovo instiktivno nanjuse davno iskusanu praksu, poslovicno zbijenu u istinu: Razjedini, posvadjaj, uprljaj ... i vladaj!

LUKA VINCETIC