INTERVIEW: LOU LANTER

direktor Medjunarodnog centra za medijsko obucavanje, Washingtonu

IMPERATIV NOVINARSTVA JE ODVAJANJE CINJENICA OD SOPSTVENOG MISLJENJA

AIM, BANJA LUKA/WASHINGTON, 8.05.96. Gospodin Lou Lantner direktor je Medjunarodnog centra za medijsko obucavanje u Washingtonu. U okviru ovog Centra, u drugoj polovini aprila je uprilicen edukativni seminar o pracenju predizborne kampanje u SAD za grupu novinara, kako iz Federacije Bosne i Hercegovine, tako i iz Republike Srpske. Saznavsi da AIM mreza duze od tri godine medijski povezuje kompletan prostor ex Jugoslavije insistirajuci na objektivnom informisanju i snizavanjunacionalnih tenzija izrazio nadu da ce ovakvih pokusaja bitijos vise, posebno u bosanskohercegovackoj drzavi.

• Moj departmant u Centru je dio "Glasa Amerike", koji je opet dio Agencije za informisanje USA. Inace, dio misije "Glasa Amerike" je da podrzava demokratiju sirom svijeta. Mi ne zelimo da budemo parametri za objektivnost kada su u pitanju situacije u pojedinim zemljama, vec zelimo edukativno pomoci ljude iz tih drugih zemalja da sto objektivnije obezbjedjuju i pruzaju informacije. To je razlog sto u USA dovodimo mnoge novinare da vide kako recimo funkcionise "Glas Amerike", TV mreze, raznorazne novine i slicno, da bi oni mogli na osnovu onog sto vide ponesto primjeniti u svojim zemljama. Prilikom seminara, novinari/gosti postavljaju razna pitanja, govore o onom sto ih interesuje, pa bih ja rekao da i mi puno naucimo od njih.

* Je li postojao neki poseban povod da ovaj put zovnete novinare iz BiH.

• Naravno. Mi imamo izbore u novembru, a i u Bosni ce se u ovoj godini odrzati izbori. Ovo je jedinstvena prilika za novinare iz vase zemlje da vide kako se kod nas medijski prati predizborna kampanja.

* Koliko traje tradicija odrzavanja ovakvih i slicnih seminara koje organizujete.

• 12 godina. Do sada smo imali 250 seminara. Pozivamo novinare iz cijelog svijeta, premda je Kongres USA izglasao dva ili tri zakona i uz te zakone je izglasao novac namjenjen obuci novinara. Jedan od tih zakona je vezan za medijsku edukaciju novinara iz Rusije i bivseg SSSR-a, a drugi se posebno odnosi na Istocnu Evropu gdje spadaju, kako Srbija, tako i Bosna. Ali, moja kancelarija ima i neka druga sredstva, tako da cesto pozivamo i novinare iz africkih zemalja, Azije, Latinske Amerike. Bilo je ovdje novinara iz Liberije i sada dok ovdje razgovaramo, tamo se odvija strasan rat. Mislim da bas zato sto je ta zemlja u ratu, novinari mogu odigrati vrlo vaznu prosvetiteljsku ulogu.

* Vjerovatno se i novinari u Bosni mogu podvesti pod istu kategoriju.

• Tacno. Pruzanje informacija i sto vise podataka o situaciji je nesto najvaznije.Pri tom mislim da je to najvaznija uloga novinara, posebno za vrijeme rata. Ni mi ovdje, u USA nismo savrseni i imamo mnogo problema. Tu su teskoce oko tretiranja manjina, siromasnih ljudi i mnostvo drugih problema. Nasa zelja je i ta da ljudi iz drugih zemalja dodju i vide te nase probleme, kao i nacin na koji ih pokusavamo rijesiti. Mi se nadamo da ce profesionalni novinari uvijek znati odvojiti cinjenice od misljenja i cinjenice od prica.

* Da li postoje neki profesionalni uzusi ili nesto slicno na osnovu cega vi birate ucesnike ovih seminara.

• Ja bih bio najsretniji kada bih prethodno mogao upoznati svakog od ucesnika seminara. Ali, to je nemoguce i mi te poslove prepustamo USIS-u, centrima za informisanje pri americkim ambasadama. Oni nam pomazu da isplaniramo nas program, te vrse selekciju ljudi koji ce doci na seminar.

* Pitam vas ovo zbog toga sto su u zemlji iz koje dolazimo, a pretpostavljam i u mnogim drugim sirom nase planete mediji cesto bili ti koji su igrali jako ruznu ulogu. Ona se sastojala u propagandi, umjesto u informisanju. Imate li bilo kakvu povratnu informaciju o novinarima nakon sto zavrse seminar i vrate se svojim kucama.

• Bilo bi dobro da se sest ili dvanaest mjeseci nakon seminara posjete ucesnici i njihova radna sredina. Nazalost, mi za tako nesto nemamo novaca. Tu se ponovno oslanjamo na informacije koje nam stizu od USIS-a. Ali, mi odrzavamo jako dobre veze sa ljudima koji su bili na nasim tecajevima. Telefoniramo jedni drugima, pisemo, a sada koristimo e-mail, odnosno elektronsku kompjutersku postu. Takodje sam sretan kada neko od nasih ucesnika stupi u vezu sa nekim od profesionalnih konsultanata ovakvih seminara, kao sto je u ovom nasem slucaju Michael Fairhurst, profesionalni novinar. Kroz te njihove kontakte, mi saznajemo sta oni rade, kako razmisljaju i ukoliko je to pozitivno radosni smo, jer znamo da je nas seminar ostvario svoju ulogu.

RADMILA KARLAS