GUZVA OKO SUPETARSKIH VIKENDICA

AIM, SPLIT, 6.5.1996. I dok najvisi drzavni duznosici hvale provedbu Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju imovinom u Zapadnoj Slavoniji, dotle je primjena tog istog Zakona u opcini Supetar na otoku Bracu izazvala pravu buru. Medijska prasina njome podignuta ucinila je da siroj javnosti postane dostupan slucaj nekoliko stotina vikendica na najvecem dalmatinskom otoku, a koje su u vlasnistu drzavljana Savezne Republike Jugoslavije.

Rijec je o tome da su Supetrani prvi u Hrvatskoj poceli sprovoditi spomenuti Zakon, kojim se regulira preuzimanje u posjed i koristenje od strane Republike Hrvatske imovine drzavljana SRJ koji je ne koriste osobno, potom gradjana Hrvatske koji su otisli nakon vojno-policijskih operacija Bljesak i Oluja, te svih onih koji su Hrvatsku napustili nakon 17. kolovoza 1990. g. Supetarska Komisija za privremeno preuzimanje i koristenje imovine i davanje u najam stanova pocetkom travnja je na 72 adrese odaslala rjesenja o hitnom iseljenju trenutnih stanara iz kuca u vlasnistvu drzavljana SRJ, sto je izazvalo zucne reakcije medju bespravno useljenim stanarima koji odbijaju iseljenje.

Komisija je ustanovila da je na podrucju Supetra od 416 vikendica cak 218 njih u vlasnistvu osoba iz SRJ, te da su u 113 jugo-vikendica proteklih godina uselili novi stanari, pri cemu u 41 slucaju postoje zakonske mogucnosti izdavanja rjesenja o privremenom koristenju. Dio kuca je inace provaljen i opljackan, te iskljucen iz vodovodne i elektro mreze. Struja i voda su pak ukljucivani useljavanjem novih stanara. Neki od njih tvrde kako kuce koriste uz pismenu ili usmenu suglasnost vlasnika, znajuci da ni jedan oblik takvog dogovora prema hrvatskim zakonima nije legitiman. Njihov argument je da je bolje da su oni u kucama nego da one propadaju ili se pljackaju.

U nizu obrazlozenja mogu se cuti i ona koja govore o socijalnoj situaciji u Hrvatskoj. Naime, neki od trenutnih stanara kazu da su u kuce usli jer jednostavno nisu mogli drugacije rijesiti svoj stambeni problem. Pritom isticu visoke cijene podstanarstva u odnosu na male hrvatske place. Ipak, najneuvjerljivija objasnjenja dali su "dodjosi" koji vec godinama stanuju na otoku, ali kazu kako su morali useliti u jugo- vikendice jer je njima onemogucen povratak u Slavoniju ili Bosnu.

Iako svi isticu da ce kuce napustiti kada dodju pravi vlasnici nitko to ne zeli uciniti sada, pokusavajuci eventualno rjesenje traziti u mogucoj dosjelosti, a i sumnjajuci da ce kuce kada ih drzava preuzme biti jeftino nekome prodane. Stoga i ne cudi njihova spremnost da placaju cak i trzisnu najamninu kako bi ostali u kucama.

U tome kao da imaju presutnu podrsku hrvatskih vlasti. Tako primjerice odgovorni iz Ministarstva obnove i razvoja kazu kako je supetarska uprava prenaglila i nepromisljeno krenula u provodjenje zakona izazivajuci tako problem. Pri tome kao da nije bitno sto je Zakon donesen jos 27. 9. 1995. g. i sto njime nije oduzeto vlasnistvo osobama na koje se odnosi, te sto je hrvatska drzava preuzela svu odgovornost za imovinu koja podpada pod Zakon za sebe.

Zbog takvog stava odgovornosti u opcini se pitaju nece li na kraju biti i kaznjeni zbog provodjenja Zakona, nakon sto ih se medijski gotovo razapelo. Naime, oni su kritikovani iz Radicevog ministarstva zbog toga sto kao lokalna uprava nisu sprijecili bespravna useljenja. Kao da nitko u Hrvatskoj, a poglavito odgovorni ne znaju kakva je situacija sa bespravnim useljavanjem bila u cijeloj Hrvatskoj. Dapace, danas se kao najakutniji slucaj spominje grad Knin, koji je pod posebnom drzavnom upravom, a nema naznaka da se taj problem poceo rjesavati sukladno Zakonu.

Sam odnos hrvatske drzave prema imovini onih koji su napustili Hrvatsku, ili sada jos u nju ne mogu doci, moze se iscitati iz niza odredbi donosenih posljednih godina. Na toj osnovi se moze govoriti o kontinuitetu tog odnosa, a time i iscitavati jasan politicki stav hrvastkih vlasti, cesto zamagljivan pozivanjem na cinjenicu rata.

Jos 1992. g. Naredbom za provodjenje Rezolucije Vijeca sigurnosti UN br. 757 zabranjeno je raspolaganje i opterecenje, sto znaci prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava koristenja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl, nekretnina na teritoriji Hrvatske koje su u vlasnistvu, odnosno na kojima pravo koristenja imaju drzavljani SRJ, ali im one nisu oduzete. Vlasnistvo dakle nije oduzeto, ali je ograniceno ostvarivanje prava vlasnistva. Naredba je potom pretocena u Zakon o provodjenju Rezolucije VS u svezi sa sankcijama protiv SRJ - Srbija i Crna Gora, 1993. g. Bila je to, kako se navelo, retorzivna mjera na istovrsnu odluku SRJ kojom se takodjer zabranilo koristenje, opterecenje, zamjena, prodaja nekretnina drzavljana Republike Hrvatske, a koje se nalaze na teritoriji SRJ.

Zakon nije bio apsolutne prirode, jer je dopustao ministru pravosudja da odobri razmjenu nekretnina, kojom je omoguceno drzavljaninu RH ili pripadniku hrvatskog naroda u SRJ da njom stekne nekretninu u Hrvatskoj. Takve zamjene, dakle sa ministrovim blagoslovom bile su malobrojne i uglavnom nisu presretno zavrsile. Naime, strane u zamjeni po dolasku na zamjenjenu imovinu uglavnom nisu stekle "cisto" stanje, jer je netko vec zaposjeo imovinu ili bi se isprijecio neki drugi razlog.

Nakon operacije Oluja donesen je vec spomenuti Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom. Kod sve tri kategorije preuzete imovine se radi o drzavnoj prisilnoj upravi, takozvanom sekvestru. Ta imovina se moze dati na privremeno koristenje i u posjed, prognanicima, izbjeglicama, povratnicima, kojima je u Domovinskom ratu ostecena ili unistena imovina. Potom invalidima Domovinskog rata, obiteljima poginulih..., o cemu odlucuju opcinska, gradska i drzavna komisija. Oni su duzni u koristenju i upravljanju te imovine sluziti se njome paznjom dobrog domacina i ne smiju je unistavati, prodavati, zamjenjivati, davati u zalog, niti joj smanjivati vrijednost na bilo koji nacin.

Na prvi pogled ovaj Zakon nadilazi "naredbu-zakon". Ipak, on postuje izuzetak u ministru pravosudja i ne dira se u poslove koje je on odobrio, pri cemu se radi uglavnom o slucajevima zamjene iz humanitarnih ili nekih drugih potreba. Medjutim, za slucaj kada on to i odobri uvedena je klauzula kojom onaj koji je zamjenio imovinu nece moci doci u njen posjed, ako je na temelju Zakona nekome vec data ta imovina. Tako novi vlasnik ne moze stupiti u posjed imovine dok onaj kome je data ta imovina nju i ne napusti, a to ce uciniti tak kada mu nadlezna komisija osigura drugu odgovarajucu imovinu.

Ovim zakonom je prvotno bilo zamisljeno da ce se ovako ogranicena imovina vratiti ako se pravi vlasnici vrate u Hrvatsku u roku 90 dana od dana stupanja na snagu. Kako za takvo sto nisu ni bile stvorene pretpostavke, a nisu u cijelosti ni danas, pa se povratak Srba uvjetuje povratkom Hrvata u Vukovar, pod pritiskom medjunarodne zajednice ta je odreba izmijenjena. Medjutim, nakon ukidanja spomenutog kratkog roka donesena je jos neizvjesnija odredba. Naime, 26. sijecnja ove godine rok je ukinut, ali je receno da ce se pitanje posjeda i koristenja imovine u vlasnistvu osoba na koje se odnosi Zakon urediti sporazumom o normalizaciji odnosa izmedju Hrvatske i SRJ.

U medjuvremenu je doslo do masovnog devastiranja, pljackanja i unistavanja imovine odbjeglog stanovnistva, cime je nakon formalno pravih prepreka, potom upitne diskrecione ocjene ministra pravosudja "uspostavljena" treca i vjerojatno najteza prepreka za realizaciju ne samo povratka stanovnistva, nego i za eventualnu zamjenu imovine.

Hrvatske vlasti su isuvise dugo cekale da uspostave bilo kakav pravni rezim na prostoru na kojem se uspostavljala hrvatska vlast nakon Bljeska i Oluje, kojom bi se zastitila imovina na tom podrucju. Pljacka i rusenje te imovine samo je bio nastavak onoga sto se dogadjalo proteklih godina na teritoriju pod kontrolom Zagreba. Samim time su i posljedice iste. Velik broj srusenih objekata mogao je tokom rata primiti veli broj izbjeglica koji su prenapucili Hrvatsku. Netko se pak toga sjetio suvise kasno. Sada, nakon ponavljanja takvog stanja javlja se problem i gdje sa novim izbjeglicama iz SRJ i BiH. Tim prije sto oni nisu bas odusevljeni da ulaze u tudje, neznajuci hoce li se sutra pravi vlasnici mozda i vratiti. U svemu je ipak najznacajniji stav sluzbenih vlasti koje ocito prepustaju da tok dogadjaja sam po sebi donese rjesenje. Pri tome ne pokazuju volju da zastite imovinu za koju je sada nominalno odgovorna drzava. Cinjenica da su odredbe Zakona donosene dijelom i pod medjunarodnim pritiskom te raskorak sa praksom svjedoce o tome da se u stvari radi o jos jednom iz niza hrvatskih zakona za medjunarodnu upotrebu.

PERO JURISIN